Biljku Camellia sinensis, od koje se radi zeleni, crni i bijeli čaj otkrio je car Shen Nung 2750. godina pr. Kr., a danas se listići za omiljeni napitak proizvode u cijelom svijetu. U Kini se kultura ispijanja čaja razvila uživanjem u zelenim listićima, a crni, kojem fermentacija daje na "izdržljivosti", došao je kao odgovor na jednostavniji transport do Engleske.
Čaj ili kineski čajevac grmoliko je drvo sa zimzelenim listovima i pravilnim bijelim ili ružičastim cvjetovima. Listovi sadrže kofein (ili tein), teobromin, teofilin, tanin i eterično ulje. Prema načinu prerade dobivaju se razne vrste čajeva: bijeli, zeleni, crni...
Za crni čaj listići se nakon berbe suše, zatim uvijaju ili usitnjavaju pa fermentiraju. U procesu fermentacije listići gube prvotnu trpkost i razvijaju karakterističnu boju i aromu. Nakon toga se prže u velikim pećima. Zeleni čaj obrađuje se samo parom i potom suši na zraku. Kako pritom ne oksidira niti fermentira, zadržava se zelena boja, kao i blagotvorne tvari, piše punkufer.hr.
Kakva slučajnost!
Prema kineskoj legendi, car Shen Nong prije oko 5000 godina prvi puta je skuhao čaj. Smatrajući kako se voda prije ispijanja mora prokuhati, car je inzistirao da mu se poslužuje vruća. Na jednom od svojih proputovanja, kada se Shen Nong odlučio malo odmoriti i uživati u prirodi, u vodu koja je ključala palo je nekoliko listova kineskog čajevca. Car se oduševio okusom i mirom koji mu je donio napitak, a ostalo je povijest.
Čaj careva
Bijeli čaj je bio iznimno cijenjen u Kini, a zbog visoke cijene pile su ga samo carske obitelji i bogati, privilegirani staleži. Za njega se odabiru samo najfiniji, mladi listići i pupoljci, prekriveni bijelim dlačicama. Bijeli čaj je poznat i kao "car čajeva", a listići se ne fermentiraju. Zbog najmanje moguće obrade bijeli čaj je još bogatiji antioksidansima od zelenog.
Kako se radi čaj?
Listići čaja se ne dodaju u vodu koja ključa jer visoka temperatura uništava blagotvorna svojstva listića. Voda treba biti na temperaturi od oko 65 – 82 Celzijeva stupnja. Također, čaj nemojte držati predugo u vodi. Zeleni čaj bi se trebao procijediti nakon dvije do tri minute, ali listiće možete iskoristiti i za "drugu turu", no u tom ih slučaju ostavite nešto dulje – oko pet minuta.
Što je oolong?
Polufermentirani čaj oolong većinom se proizvodi u Kini. Ni previše mladi, ali ni stari listići se nakon branja izlažu suncu i zatim se tresu u košarama od bambusa pa ostavljaju u hladovini da se osuše i potom zagrijavaju na visokoj temperaturi. Rubovi listova takvog čaja su karakteristične crvenkaste boje.
Čajna ceremonija
Čaj su u 9. st. budistički svećenici iz Kine prenijeli u Japan, gdje je u 12. st. ušao u opću potrošnju, a zatim postao i predmet posebnog rituala, tzv. japanske čajne ceremonije. Budistički monasi također su obožavali čaj. Pili su ga svakodnevno, kao dio rituala meditacije, jer doprinosi tjelesnom miru i budi energiju. Zbog toga se čaj često uzgajao u vrtovima budističkih samostana.
Put svile
Listići neodvojivi od britanske tradicije na Otok su stigli relativno kasno – u 17. stoljeću. Iz Azije je čaj stizao polako, brodovima portugalskih trgovačkih putnika sve do Venecije, oko 1560. godine. Putem svile čaj se dopremao od Indije preko Rusije u Europu. Sredinom 18. stoljeća Istočnoindijska kompanija uvelike je zarađivala na popularnosti cijenjenog napitka.
Od Portugala do Britanije
Za prvi doticaj Britanaca s čajem navodno je zaslužna jedna Portugalka. Catherine od Braganze stigla je na engleski dvor 1662. i pokrenula trend ispijanja čaja među plemstvom.
Krijumčari čaja
Britanski porez za listiće čajevca u 18. stoljeću bio je ogroman, što je dovelo do krijumčarenja.
Kada je Engleska posebnim zakonom o nametu na čaj pokušala osigurati monopolistički položaj engleske Istočnoindijske kompanije u svojoj sjevernoameričkoj koloniji, kolonisti u Bostonu, a zatim i u nekim drugim mjestima, bacili su u znak prosvjeda engleske terete čaja u more, pa je tako sukob oko čaja (Bostonska čajanka) ušao u anale.
1784. britanski premijer William Pitt donio je zakon po kojem je porez na čaj pao sa 199 posto na 12 posto. Tako je omiljeni napitak prestao biti luksuz i postao piće dostupno svima.
Šalica zdravlja
Čaj nije bio popularan samo zbog svojeg okusa, nego i brojnih zdravstvenih dobrobiti. Voda koja se grijala za čaj smanjila je rizik zaraze kolerom, a zaslađen šećerom i mlijekom napitak je radnicima davao snagu za nastavak posla te je ubrzo postao omiljeno piće radničke klase. Zbog blagotvornih svojstava čaj se i danas pije kao prirodni lijek.
Vojvodska posla
Prema pričama, uživanje čaja u britanskom visokom društvu popularizirala je vojvotkinja od Bedforda, Anna Maria Russell. Ona bi ponekad ogladnjela između ručka i večere te bi naručivala male zalogaje poput kolačića i sendviča zajedno s čajem i to je malo-pomalo postala svakodnevna rutina koja se ubrzo proširila po cijelom dvoru, između 15 i 16 sati. A osim čaja, običaj uključuje i uživanje u sendvičima i kolačima.
Čaj ili kineski čajevac grmoliko je drvo sa zimzelenim listovima i pravilnim bijelim ili ružičastim cvjetovima. Listovi sadrže kofein (ili tein), teobromin, teofilin, tanin i eterično ulje. Prema načinu prerade dobivaju se razne vrste čajeva: bijeli, zeleni, crni...
Za crni čaj listići se nakon berbe suše, zatim uvijaju ili usitnjavaju pa fermentiraju. U procesu fermentacije listići gube prvotnu trpkost i razvijaju karakterističnu boju i aromu. Nakon toga se prže u velikim pećima. Zeleni čaj obrađuje se samo parom i potom suši na zraku. Kako pritom ne oksidira niti fermentira, zadržava se zelena boja, kao i blagotvorne tvari, piše punkufer.hr.
Kakva slučajnost!
Prema kineskoj legendi, car Shen Nong prije oko 5000 godina prvi puta je skuhao čaj. Smatrajući kako se voda prije ispijanja mora prokuhati, car je inzistirao da mu se poslužuje vruća. Na jednom od svojih proputovanja, kada se Shen Nong odlučio malo odmoriti i uživati u prirodi, u vodu koja je ključala palo je nekoliko listova kineskog čajevca. Car se oduševio okusom i mirom koji mu je donio napitak, a ostalo je povijest.
Čaj careva
Bijeli čaj je bio iznimno cijenjen u Kini, a zbog visoke cijene pile su ga samo carske obitelji i bogati, privilegirani staleži. Za njega se odabiru samo najfiniji, mladi listići i pupoljci, prekriveni bijelim dlačicama. Bijeli čaj je poznat i kao "car čajeva", a listići se ne fermentiraju. Zbog najmanje moguće obrade bijeli čaj je još bogatiji antioksidansima od zelenog.
Kako se radi čaj?
Listići čaja se ne dodaju u vodu koja ključa jer visoka temperatura uništava blagotvorna svojstva listića. Voda treba biti na temperaturi od oko 65 – 82 Celzijeva stupnja. Također, čaj nemojte držati predugo u vodi. Zeleni čaj bi se trebao procijediti nakon dvije do tri minute, ali listiće možete iskoristiti i za "drugu turu", no u tom ih slučaju ostavite nešto dulje – oko pet minuta.
Što je oolong?
Polufermentirani čaj oolong većinom se proizvodi u Kini. Ni previše mladi, ali ni stari listići se nakon branja izlažu suncu i zatim se tresu u košarama od bambusa pa ostavljaju u hladovini da se osuše i potom zagrijavaju na visokoj temperaturi. Rubovi listova takvog čaja su karakteristične crvenkaste boje.
Čajna ceremonija
Čaj su u 9. st. budistički svećenici iz Kine prenijeli u Japan, gdje je u 12. st. ušao u opću potrošnju, a zatim postao i predmet posebnog rituala, tzv. japanske čajne ceremonije. Budistički monasi također su obožavali čaj. Pili su ga svakodnevno, kao dio rituala meditacije, jer doprinosi tjelesnom miru i budi energiju. Zbog toga se čaj često uzgajao u vrtovima budističkih samostana.
Put svile
Listići neodvojivi od britanske tradicije na Otok su stigli relativno kasno – u 17. stoljeću. Iz Azije je čaj stizao polako, brodovima portugalskih trgovačkih putnika sve do Venecije, oko 1560. godine. Putem svile čaj se dopremao od Indije preko Rusije u Europu. Sredinom 18. stoljeća Istočnoindijska kompanija uvelike je zarađivala na popularnosti cijenjenog napitka.
Od Portugala do Britanije
Za prvi doticaj Britanaca s čajem navodno je zaslužna jedna Portugalka. Catherine od Braganze stigla je na engleski dvor 1662. i pokrenula trend ispijanja čaja među plemstvom.
Krijumčari čaja
Britanski porez za listiće čajevca u 18. stoljeću bio je ogroman, što je dovelo do krijumčarenja.
Kada je Engleska posebnim zakonom o nametu na čaj pokušala osigurati monopolistički položaj engleske Istočnoindijske kompanije u svojoj sjevernoameričkoj koloniji, kolonisti u Bostonu, a zatim i u nekim drugim mjestima, bacili su u znak prosvjeda engleske terete čaja u more, pa je tako sukob oko čaja (Bostonska čajanka) ušao u anale.
1784. britanski premijer William Pitt donio je zakon po kojem je porez na čaj pao sa 199 posto na 12 posto. Tako je omiljeni napitak prestao biti luksuz i postao piće dostupno svima.
Šalica zdravlja
Čaj nije bio popularan samo zbog svojeg okusa, nego i brojnih zdravstvenih dobrobiti. Voda koja se grijala za čaj smanjila je rizik zaraze kolerom, a zaslađen šećerom i mlijekom napitak je radnicima davao snagu za nastavak posla te je ubrzo postao omiljeno piće radničke klase. Zbog blagotvornih svojstava čaj se i danas pije kao prirodni lijek.
Vojvodska posla
Prema pričama, uživanje čaja u britanskom visokom društvu popularizirala je vojvotkinja od Bedforda, Anna Maria Russell. Ona bi ponekad ogladnjela između ručka i večere te bi naručivala male zalogaje poput kolačića i sendviča zajedno s čajem i to je malo-pomalo postala svakodnevna rutina koja se ubrzo proširila po cijelom dvoru, između 15 i 16 sati. A osim čaja, običaj uključuje i uživanje u sendvičima i kolačima.
