Povezani članci
Kosi toranj u Pisi je zvonik katedrale u Pisi, izgrađen na Polju čuda.
Gradnja je započela 1173. godine s temeljem dubokim 3 metra, na kojem su zatim počeli graditi zidove. Kada je građevina dosegla treći kat, primijećeno je da se počinje naginjati.
Radi se o tornju težine 14.500 tona, sagrađenom na temeljima dubokim 3 metra, koji leže na pjeskovitom i muljevitom tlu. Zamislite geotehnička istraživanja u to vrijeme – bila su minimalna.
Nakon što je otkriven nagib, tadašnji su inženjeri izgradili zidove preostalih katova tako da je visina na strani koja tone bila veća od one na suprotnoj strani, kako bi kompenzirali nagib. Pametan potez! No to je zapravo dodatno pogoršalo naginjanje zbog većeg slijeganja temelja na već nestabilnoj strani pod dodatnim opterećenjem.
Gradnja je trajala 199 godina, a razni prekidi tijekom tog razdoblja omogućili su tlu da se dodatno zbije.
Zbijeno glineno tlo bilo je razlog zašto se toranj nije srušio te je izdržao četiri potresa. Ipak, da je ostao na takvom tlu, ovaj bi dragulj na kraju pao. Stoga je bilo vrijeme za modernu inženjersku intervenciju.
Moderni su inženjeri izračunali težište tornja i utvrdili da bi se toranj srušio ako bi nagib premašio 5,44 stupnja.
Toranj je 1990. godine zatvoren radi popravaka. Iskopana je 361 rupa dubine 40 metara, kroz koje je ubrizgano 90 tona betona u tlo. (To je ekvivalent 361 stupu visokom 13 katova koji 'sidre' temelje.)
Temelji su ojačani pilonima ispod početne ploče. To je poput postavljanja stupova koji prolaze kroz nestabilan sloj tla i ''sidre'' se u dublji, stabilniji sloj.
Zatim je uklonjen dio tla s manje nagnute strane tornja, čime je nagib smanjen na prvotna četiri stupnja. Na kraju su čelične pričvrsnice učvrstile osnovu tornja na stabilizirano tlo.
Toranj su mogli izravnati, ali nisu htjeli izgubiti njegovu prepoznatljivost i turističku vrijednost. Nakon što je potvrđeno da može izdržati 300 godina bez dodatnog naginjanja, toranj je ponovno otvoren za javnost.
Gradnja je započela 1173. godine s temeljem dubokim 3 metra, na kojem su zatim počeli graditi zidove. Kada je građevina dosegla treći kat, primijećeno je da se počinje naginjati.
Radi se o tornju težine 14.500 tona, sagrađenom na temeljima dubokim 3 metra, koji leže na pjeskovitom i muljevitom tlu. Zamislite geotehnička istraživanja u to vrijeme – bila su minimalna.
Nakon što je otkriven nagib, tadašnji su inženjeri izgradili zidove preostalih katova tako da je visina na strani koja tone bila veća od one na suprotnoj strani, kako bi kompenzirali nagib. Pametan potez! No to je zapravo dodatno pogoršalo naginjanje zbog većeg slijeganja temelja na već nestabilnoj strani pod dodatnim opterećenjem.
Gradnja je trajala 199 godina, a razni prekidi tijekom tog razdoblja omogućili su tlu da se dodatno zbije.
Zbijeno glineno tlo bilo je razlog zašto se toranj nije srušio te je izdržao četiri potresa. Ipak, da je ostao na takvom tlu, ovaj bi dragulj na kraju pao. Stoga je bilo vrijeme za modernu inženjersku intervenciju.
Moderni su inženjeri izračunali težište tornja i utvrdili da bi se toranj srušio ako bi nagib premašio 5,44 stupnja.
Toranj je 1990. godine zatvoren radi popravaka. Iskopana je 361 rupa dubine 40 metara, kroz koje je ubrizgano 90 tona betona u tlo. (To je ekvivalent 361 stupu visokom 13 katova koji 'sidre' temelje.)
Temelji su ojačani pilonima ispod početne ploče. To je poput postavljanja stupova koji prolaze kroz nestabilan sloj tla i ''sidre'' se u dublji, stabilniji sloj.
Zatim je uklonjen dio tla s manje nagnute strane tornja, čime je nagib smanjen na prvotna četiri stupnja. Na kraju su čelične pričvrsnice učvrstile osnovu tornja na stabilizirano tlo.
Toranj su mogli izravnati, ali nisu htjeli izgubiti njegovu prepoznatljivost i turističku vrijednost. Nakon što je potvrđeno da može izdržati 300 godina bez dodatnog naginjanja, toranj je ponovno otvoren za javnost.
