Na kraju zadnjeg ledenog doba ledene ploče Antarktike povlačile su se brzinom od 50 metara dnevno, što je za oko 10 puta brže nego danas, ustanovili su britanski znanstvenici.
U studiji, koju je vodio istraživački institut Scott Polar, Sveučilišta u Cambridgeu, proučavani su uzorci s grebena s morskog dna oko Antarktike da bi se izračunalo kolikom se brzinom led povlačio prije otprilike 12.000 godina, u vrijeme posljednjega ledenog doba na Zemlji.
Institut Scott Polar središte je za istraživanje polarnih područja i glaciologije u cijelome svijetu, piše portal ScienceDaily.
Pokazalo se da se na nekim mjestima otapao i brzinom većom od 10 kilometara godišnje, odnosno da se otapanje odvijalo 10 puta brže od maksimalne promatrane brzine u posljednjih nekoliko desetljeća.
I premda je stopa povlačenja ledenjaka danas znatno niža, znanstvenici misle da bi se, ako se klimatske promjene nastave jednakim tempom, mogla približiti spomenutoj stopi.
Uz pomoć podvodnih robotskih vozila znanstvenici su istraživali grebene na morskome dnu, nastale prilikom pritiska leda koji se kretao i plutao u vodi malo iznad samog dna.
Istraživanjem su proučili izgled morskog dna blizu ledene ploče Larsen, koja se nalazila istočno od Antarktike.
Pokrivala je područje od nevjerojatnih 53,1 milijun četvornih kilometara, a zatim se značajno smanjila u drugoj polovici 20. stoljeća zbog povećanja temperature zraka.
"Ovo je prva studija koja je definitivno pokazala da stopa povlačenja leda može biti tako brza", rekao je glavni autor studije Julian Dowdeswell, direktor Instituta Scott Polar.
Tople oceanske plime ključan dio procesa
Znanstvenici vjeruju da su oceanske plime ključan dio procesa. Kad naiđe plima, ona zapljusne ledenjak i lagano podiže led s dna oceana. Kad se plima povuče, led se vraća na svoje mjesto.
Stabilan ledenjak će se podići i spustiti na isto mjesto. No ledenjak koji stalno gubi led najprije će se, svaki put u vrijeme plime i oseke, sasvim malo povući unatrag. Posljedica toga je obrazac linija koje nastaju na morskome dnu, ukazujući na to kako se led s vremenom pomicao.
Pod pretpostavkom da se proces uistinu odvijao na takav način, obrazac upućuje na to da se led na ovome području svakodnevno povlačio i za 40 do 50 metara. Tijekom cijele godine to bi iznosilo više od 10 kilometara.
Dowdeswell vjeruje da bi današnje okolnosti mogle nalikovati onomu što se događalo na kraju posljednjega ledenog doba.
Danas znanstvenici smatraju da tople oceanske struje pridonose otapanju antarktičkih ledenjaka. Topla voda prodire ispod ledenjaka duž njihovih rubova, a to rezultira njihovom destabilizacijom i stanjivanjem.
Mogućnost ponavljanja istog scenarija?
"Okolnosti stanjivanja ledenjaka vjerojatno su bile slične prije 11.000 ili 12.000 godina", smatra Dowdeswell, što ukazuje na mogućnost ponavljanja ovakvog ili sličnog scenarija. Mnogi strahuju od takve mogućnosti, osobito kad se uzme u obzir da su u tom slučaju ugroženi brojni priobalni gradovi.
Nedavno istraživanje koje su proveli NASA-ini stručnjaci pokazalo je i koliki je zapravo gubitak leda na Antarktici i na Grenlandu.
Riječ je o godišnje oko 118, odnosno 200 gigatona leda, što je između 2003. i 2019. godine rezultiralo povećanjem razine mora za oko 1,3 cm. Problem je u tomu što bi se daljnjim otapanjem ledenjaka razina mora u dogledno vrijeme mogla podići i za metar i pol.
U studiji, koju je vodio istraživački institut Scott Polar, Sveučilišta u Cambridgeu, proučavani su uzorci s grebena s morskog dna oko Antarktike da bi se izračunalo kolikom se brzinom led povlačio prije otprilike 12.000 godina, u vrijeme posljednjega ledenog doba na Zemlji.
Institut Scott Polar središte je za istraživanje polarnih područja i glaciologije u cijelome svijetu, piše portal ScienceDaily.
Pokazalo se da se na nekim mjestima otapao i brzinom većom od 10 kilometara godišnje, odnosno da se otapanje odvijalo 10 puta brže od maksimalne promatrane brzine u posljednjih nekoliko desetljeća.
I premda je stopa povlačenja ledenjaka danas znatno niža, znanstvenici misle da bi se, ako se klimatske promjene nastave jednakim tempom, mogla približiti spomenutoj stopi.
Uz pomoć podvodnih robotskih vozila znanstvenici su istraživali grebene na morskome dnu, nastale prilikom pritiska leda koji se kretao i plutao u vodi malo iznad samog dna.
Istraživanjem su proučili izgled morskog dna blizu ledene ploče Larsen, koja se nalazila istočno od Antarktike.
Pokrivala je područje od nevjerojatnih 53,1 milijun četvornih kilometara, a zatim se značajno smanjila u drugoj polovici 20. stoljeća zbog povećanja temperature zraka.
"Ovo je prva studija koja je definitivno pokazala da stopa povlačenja leda može biti tako brza", rekao je glavni autor studije Julian Dowdeswell, direktor Instituta Scott Polar.
Tople oceanske plime ključan dio procesa
Znanstvenici vjeruju da su oceanske plime ključan dio procesa. Kad naiđe plima, ona zapljusne ledenjak i lagano podiže led s dna oceana. Kad se plima povuče, led se vraća na svoje mjesto.
Stabilan ledenjak će se podići i spustiti na isto mjesto. No ledenjak koji stalno gubi led najprije će se, svaki put u vrijeme plime i oseke, sasvim malo povući unatrag. Posljedica toga je obrazac linija koje nastaju na morskome dnu, ukazujući na to kako se led s vremenom pomicao.
Pod pretpostavkom da se proces uistinu odvijao na takav način, obrazac upućuje na to da se led na ovome području svakodnevno povlačio i za 40 do 50 metara. Tijekom cijele godine to bi iznosilo više od 10 kilometara.
Dowdeswell vjeruje da bi današnje okolnosti mogle nalikovati onomu što se događalo na kraju posljednjega ledenog doba.
Danas znanstvenici smatraju da tople oceanske struje pridonose otapanju antarktičkih ledenjaka. Topla voda prodire ispod ledenjaka duž njihovih rubova, a to rezultira njihovom destabilizacijom i stanjivanjem.
Mogućnost ponavljanja istog scenarija?
"Okolnosti stanjivanja ledenjaka vjerojatno su bile slične prije 11.000 ili 12.000 godina", smatra Dowdeswell, što ukazuje na mogućnost ponavljanja ovakvog ili sličnog scenarija. Mnogi strahuju od takve mogućnosti, osobito kad se uzme u obzir da su u tom slučaju ugroženi brojni priobalni gradovi.
Nedavno istraživanje koje su proveli NASA-ini stručnjaci pokazalo je i koliki je zapravo gubitak leda na Antarktici i na Grenlandu.
Riječ je o godišnje oko 118, odnosno 200 gigatona leda, što je između 2003. i 2019. godine rezultiralo povećanjem razine mora za oko 1,3 cm. Problem je u tomu što bi se daljnjim otapanjem ledenjaka razina mora u dogledno vrijeme mogla podići i za metar i pol.
