Uvijek nas raduje kad možemo razgovarati, pisati i čitati pozitivne životne priče naših Ramljaka ma gdje oni bili. U ovom intervju donosimo razgovor s našom Ramkinjom Violetom Peran, majkom dvojice dječaka, mag.građevine. Povod razgovoru je izdavanje knjige na engleskom jeziku pod naslovom In Pursuit of Balance through Uncharted Waters.
Kako Gospod često koristi i bolest ukazujući nam da trebamo zastati, smanjiti životnu užurbanosti, obaveze i poslove, a sve kako bismo sebe pronašli i posvetili se sebi, a onda i napisali knjigu.
Vjerujem kako će svi u ovoj životnoj priči dobiti poticaj i shvatiti kako najvrjednije stvari nemaju cijenu te da se život može promijeniti u trenu.
Za početak donosimo osnovne informacije o Violeti.
Zovem se Violeta Peran. Porijeklom sam iz Rame, a danas živim i radim u Zagrebu. Majka sam dvojice dječaka.
Po struci sam magistrica građevinarstva, s više od petnaest godina iskustva u prometnom i prostornom planiranju, strateškom razvoju i poslovnom savjetovanju.
Nedavno sam se samozaposlila i osnovala tvrtku PERANNOVA d.o.o., kroz koju sudjelujem i u europskim inovacijskim projektima.
Budući da je povod razgovoru izdana knjige, možete li nam reći od kad se bavite pisanjem?
Aktivnim pisanjem bavim se više od deset godina, uglavnom u tehničkom i stručnom kontekstu, kroz inženjerski i strateški jezik.
Prije nešto manje od dvije godine, igrom okolnosti, započelo je i jedno drugačije pisanje — osobnije i sporije. Nedavno je ono dobilo svoj oblik u knjizi In Pursuit of Balance through Uncharted Waters. Riječ je o lirskoj prozi, bliskoj memoaru, prožetoj filozofskim i reflektivnim promišljanjima.. Ne vodi čitatelja, nego mu hoda uz bok — kao suputnik koji poziva na zastajanje i promišljanje.
Često se dogodi da u životu neke stvari nastanu spontano. Tako je bilo i s Violetinom knjigom.
Zapravo, u trenutku kad sam počela pisati, uopće nisam razmišljala o knjizi. Nikada nisam imala plan niti ideju da ću jednog dana napisati knjigu.
Pisanje je započelo u razdoblju kada, zbog dugotrajnih i upornih vrtoglavica, nisam mogla raditi ništa drugo osim ležati. Tijekom gotovo pet mjeseci bolovanja, pisanje je postalo prostor u kojem sam oslobađala misli i gradila svoj unutarnji svijet — u trenutku kada je onaj vanjski bio nestabilan, i metaforički i doslovno. Teme knjige nastajale su iz mojih nefiltriranih misli i promišljanja. Upravo zato mi je pisanje bilo prirodno i, na neki način, lako. Jedini „recept“ kojeg sam se držala bio je pokušaj da što vjernije prenesem vlastite misli, jer sam znala da samo u toj iskrenosti imam nešto istinski svoje i neponovljivo.
Na pitanje podrške i motivacije za pisanje, odgovara:
Ovo pitanje mi je iskreno teško, jer uvijek postoji osjećaj da nekoga neću spomenuti ili da to neću učiniti na pravi način. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da je pravi razlog zbog kojeg je knjiga ugledala svjetlo dana — moje dvoje djece, Petar i Adrian.
U razdoblju kada sam bila izvan uobičajenog ritma života, njima je bilo najvažnije da sam dobro i da sam sretna. Upravo su to prepoznali u mom pisanju. Njihove riječi — izgovorene s dječjim oduševljenjem i olakšanjem — bile su snažna potvrda: “Mama, ti si čudo. I kad ne možeš ništa, uvijek nađeš način da radiš nešto izvrsno.”
Od tog trenutka s ponosom i zanimanjem pratili su moje pisanje, svima govoreći da njihova mama piše knjigu.
Kao majka vjerujem da odgoj nikada ne prestaje, osobito u teškim trenucima. Tada je važno primjerom pokazati vjeru, snagu i mogućnost izbora. Ova knjiga je upravo to — poruka njima, svojevrsno nasljeđe, ali i prilika da me jednog dana, kao odrasli ljudi, upoznaju iznova i na jedan drugačiji način.
Ponekad s ljudima možemo provesti cijeli život, a da ih nikada do kraja ne upoznamo u njihovim tihim mislima, borbama i promišljanjima. Ovom knjigom željela sam im ostaviti nešto živo — uvezani trag svog duha — za sada, i za vrijeme koje dolazi, čak i onda kada mene više ne bude fizički.
U čijoj nakladi izlazi knjiga?
Nadovezujući se na to, knjiga je objavljena u vlastitoj nakladi, putem platforme Amazon Kindle Direct Publishing. Ta odluka bila je svjesna — željela sam zadržati potpunu autorsku slobodu nad sadržajem, ritmom objave i načinom na koji knjiga dolazi do čitatelja.
Vjerujemo da je svima želja da predstavljanje ove knjige bude u Rami. Razmišljate li o tome i kako možemo nabaviti knjigu?
Ovo je pitanje koje me uvijek nasmije. Moji dragi prijatelji stalno pitaju kada i gdje je promocija, uz napomenu da upravo oni očekuju sjediti u prvom redu. Ponekad se pitam hoće li mi trebati stadion da svi budu u prvom redu — naravno, malo se šalim.
No, svakako želim predstaviti knjigu, prije svega zbog svih tih dragih ljudi koji su mi bili velika podrška i koji su i dalje uz mene. Među njima su i osobe s iskustvom u izdavačkom i spisateljskom svijetu, čije savjete rado slušam, osobito kada je riječ o pravom trenutku za promociju.
Rama je, naravno, jedna od opcija i vrlo čest prijedlog, no trenutačno mi to još nije u fokusu. U završnoj sam fazi pripreme izdanja s tvrdim koricama i želim taj korak napraviti promišljeno i kako treba.
Za sada su dostupne dvije verzije knjige: ona s mekim koricama, lagana i praktična za nošenje, kao i e-knjiga. Obje su dostupne putem Amazona ili poveznice na mojoj internetskoj stranici www.violetactually.com.
Možete li nam ukratko napraviti sažetak sadržaja Vaše knjige?
Ova knjiga ne prati klasičnu priču, već unutarnji proces.
Sastavljena je od kratkih lirskih zapisa koji prate potragu za ravnotežom u trenucima kada su tijelo, svakodnevica i osjećaj sigurnosti poljuljani.
Istodobno, knjiga je istraživanje naših unutarnjih voda — vjerovanja, uvjerenja i perspektiva koje su možda dugo bile prisutne, ali u buci svakodnevnog života nisu dolazile do izražaja.
Iako su iskustva bolesti prisutna, knjiga je najmanje o bolesti. Ti su dijelovi tu kako bi se razumjela vanjska stvarnost, dok se u njezinoj srži otvaraju pitanja samosvjesnosti, životnih uloga i svijesti o tome koje smo odluke donijeli sami, a koje su proizašle iz tuđih očekivanja i nametnutih uvjerenja.
Knjiga je i tiha kritika suvremenog društva i ritma u kojem živimo — sustava koji nas neprestano potiče da budemo više, brži i snažniji, dok se briga o djeci i starijima sve češće prepušta institucijama. U tom kontekstu, ona poziva na usporavanje i ponovno promišljanje onoga što doista smatramo važnim.
Postoji li neka poruka koju ste željeli poslati ovom knjigom?
Poruku knjige nisam željela unaprijed definirati niti zatvarati u jednu misao. Upravo suprotno — željela sam ostaviti prostor da svatko sam dođe do nje. Ako barem jedna rečenica ili misao ostane s čitateljem i potakne ga da bude bliže sebi, smatram da je knjiga ispunila svoju svrhu.
Svako poglavlje započinje biblijskim tekstom koji mi je u trenutku pisanja bio uporište i prostor za meditaciju. Voljela bih da se čitatelj najprije zadrži na tom tekstu, da promisli koje dijelove vlastitog života on dotiče, a tek potom uđe u moj zapis — možda se iznenadi, možda se zapita zašto upravo taj tekst stoji uz moje riječi.
To je poziv na sporo čitanje. Ništa brzo, ništa viralno. Knjiga traži prisutnost. Ako je čitatelj uspije doživjeti na taj način, to je jedino čemu se nadam.
Ako bih knjigu morala sažeti u jednu sliku, to bi bio prizor u kojem Isus hoda po vodi, dok ga učenici, uplašeni, promatraju iz lađe. Petar se ohrabruje i izlazi iz barke. Dok mu je pogled usmjeren prema Isusu, ne tone. No kada se vjetar pojača, a oluja postane glasnija, uplaši se, skreće pogled i počinje tonuti. I tada mu Isus pruža ruku.
Taj prizor doživljavam kao sliku života: dokle god pogled držimo na Svjetlu, nećemo potonuti — čak ni kada dođu oluje. A i onda kada posustanemo, ruka je i dalje tu.
Razmišljate li o nekom sljedećem djelu?
Jednom kada u sebi otkrijete taj spisateljski impuls, teško je ne razmišljati i ne pisati. Voljela bih nastaviti u ovom smjeru, ali svjesna sam da je riječ o dubokom i kreativnom procesu koji traži vrijeme i poštovanje. Takve se stvari ne mogu požurivati — one trebaju sazrijeti.
Ono što u ovom trenutku mogu sa sigurnošću reći jest da je u međuvremenu nastala i jedna priča za djecu. U toj sam priči prisutna kao netko tko čuva duh, daje okvir i otvara prostor stvaranju, dok su pravi autori sadržaja moje nećakinje Nina i Meri te moji sinovi Petar i Adrian.
To iskustvo mi je posebno drago — biti dio njihova svijeta mašte i pratiti ih u nastajanju nečega zajedničkog i lijepog za mene je iznimno vrijedno. Oni sada strpljivo čekaju da “završim” s ovom knjigom, kako bismo se potom zajedno posvetili objavi naše zajedničke priče.
Za kraj čitateljima je Violeta poslala poruku.
Dopustite si da se u životu neprestano iznova otkrivate.
Da budete svoji, i onda kada je to neizvjesno. Jer ono najvažnije ne nalazi se izvan nas — svijet koji živimo u konačnici se oblikuje u našem unutarnjem krajoliku.
Zahvaljujemo gđi Violeti na razgovoru; čestitamo na izdanoj knjizi, a posebno zahvaljujemo na životnoj priči koja ne ostavlja ravnodušnim. Kad tijelo nije pokretno, duh ide dalje i nemoguće čini mogućim.
Razgovarala: Božana Nikolić / rama-prozor.info
Kako Gospod često koristi i bolest ukazujući nam da trebamo zastati, smanjiti životnu užurbanosti, obaveze i poslove, a sve kako bismo sebe pronašli i posvetili se sebi, a onda i napisali knjigu.
Vjerujem kako će svi u ovoj životnoj priči dobiti poticaj i shvatiti kako najvrjednije stvari nemaju cijenu te da se život može promijeniti u trenu.
Za početak donosimo osnovne informacije o Violeti.
Zovem se Violeta Peran. Porijeklom sam iz Rame, a danas živim i radim u Zagrebu. Majka sam dvojice dječaka.
Po struci sam magistrica građevinarstva, s više od petnaest godina iskustva u prometnom i prostornom planiranju, strateškom razvoju i poslovnom savjetovanju.
Nedavno sam se samozaposlila i osnovala tvrtku PERANNOVA d.o.o., kroz koju sudjelujem i u europskim inovacijskim projektima.
Budući da je povod razgovoru izdana knjige, možete li nam reći od kad se bavite pisanjem?
Aktivnim pisanjem bavim se više od deset godina, uglavnom u tehničkom i stručnom kontekstu, kroz inženjerski i strateški jezik.
Prije nešto manje od dvije godine, igrom okolnosti, započelo je i jedno drugačije pisanje — osobnije i sporije. Nedavno je ono dobilo svoj oblik u knjizi In Pursuit of Balance through Uncharted Waters. Riječ je o lirskoj prozi, bliskoj memoaru, prožetoj filozofskim i reflektivnim promišljanjima.. Ne vodi čitatelja, nego mu hoda uz bok — kao suputnik koji poziva na zastajanje i promišljanje.
Često se dogodi da u životu neke stvari nastanu spontano. Tako je bilo i s Violetinom knjigom.
Zapravo, u trenutku kad sam počela pisati, uopće nisam razmišljala o knjizi. Nikada nisam imala plan niti ideju da ću jednog dana napisati knjigu.
Pisanje je započelo u razdoblju kada, zbog dugotrajnih i upornih vrtoglavica, nisam mogla raditi ništa drugo osim ležati. Tijekom gotovo pet mjeseci bolovanja, pisanje je postalo prostor u kojem sam oslobađala misli i gradila svoj unutarnji svijet — u trenutku kada je onaj vanjski bio nestabilan, i metaforički i doslovno. Teme knjige nastajale su iz mojih nefiltriranih misli i promišljanja. Upravo zato mi je pisanje bilo prirodno i, na neki način, lako. Jedini „recept“ kojeg sam se držala bio je pokušaj da što vjernije prenesem vlastite misli, jer sam znala da samo u toj iskrenosti imam nešto istinski svoje i neponovljivo.
Na pitanje podrške i motivacije za pisanje, odgovara:
Ovo pitanje mi je iskreno teško, jer uvijek postoji osjećaj da nekoga neću spomenuti ili da to neću učiniti na pravi način. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da je pravi razlog zbog kojeg je knjiga ugledala svjetlo dana — moje dvoje djece, Petar i Adrian.
U razdoblju kada sam bila izvan uobičajenog ritma života, njima je bilo najvažnije da sam dobro i da sam sretna. Upravo su to prepoznali u mom pisanju. Njihove riječi — izgovorene s dječjim oduševljenjem i olakšanjem — bile su snažna potvrda: “Mama, ti si čudo. I kad ne možeš ništa, uvijek nađeš način da radiš nešto izvrsno.”
Od tog trenutka s ponosom i zanimanjem pratili su moje pisanje, svima govoreći da njihova mama piše knjigu.
Kao majka vjerujem da odgoj nikada ne prestaje, osobito u teškim trenucima. Tada je važno primjerom pokazati vjeru, snagu i mogućnost izbora. Ova knjiga je upravo to — poruka njima, svojevrsno nasljeđe, ali i prilika da me jednog dana, kao odrasli ljudi, upoznaju iznova i na jedan drugačiji način.
Ponekad s ljudima možemo provesti cijeli život, a da ih nikada do kraja ne upoznamo u njihovim tihim mislima, borbama i promišljanjima. Ovom knjigom željela sam im ostaviti nešto živo — uvezani trag svog duha — za sada, i za vrijeme koje dolazi, čak i onda kada mene više ne bude fizički.
U čijoj nakladi izlazi knjiga?
Nadovezujući se na to, knjiga je objavljena u vlastitoj nakladi, putem platforme Amazon Kindle Direct Publishing. Ta odluka bila je svjesna — željela sam zadržati potpunu autorsku slobodu nad sadržajem, ritmom objave i načinom na koji knjiga dolazi do čitatelja.
Vjerujemo da je svima želja da predstavljanje ove knjige bude u Rami. Razmišljate li o tome i kako možemo nabaviti knjigu?
Ovo je pitanje koje me uvijek nasmije. Moji dragi prijatelji stalno pitaju kada i gdje je promocija, uz napomenu da upravo oni očekuju sjediti u prvom redu. Ponekad se pitam hoće li mi trebati stadion da svi budu u prvom redu — naravno, malo se šalim.
No, svakako želim predstaviti knjigu, prije svega zbog svih tih dragih ljudi koji su mi bili velika podrška i koji su i dalje uz mene. Među njima su i osobe s iskustvom u izdavačkom i spisateljskom svijetu, čije savjete rado slušam, osobito kada je riječ o pravom trenutku za promociju.
Rama je, naravno, jedna od opcija i vrlo čest prijedlog, no trenutačno mi to još nije u fokusu. U završnoj sam fazi pripreme izdanja s tvrdim koricama i želim taj korak napraviti promišljeno i kako treba.
Za sada su dostupne dvije verzije knjige: ona s mekim koricama, lagana i praktična za nošenje, kao i e-knjiga. Obje su dostupne putem Amazona ili poveznice na mojoj internetskoj stranici www.violetactually.com.
Možete li nam ukratko napraviti sažetak sadržaja Vaše knjige?
Ova knjiga ne prati klasičnu priču, već unutarnji proces.
Sastavljena je od kratkih lirskih zapisa koji prate potragu za ravnotežom u trenucima kada su tijelo, svakodnevica i osjećaj sigurnosti poljuljani.
Istodobno, knjiga je istraživanje naših unutarnjih voda — vjerovanja, uvjerenja i perspektiva koje su možda dugo bile prisutne, ali u buci svakodnevnog života nisu dolazile do izražaja.
Iako su iskustva bolesti prisutna, knjiga je najmanje o bolesti. Ti su dijelovi tu kako bi se razumjela vanjska stvarnost, dok se u njezinoj srži otvaraju pitanja samosvjesnosti, životnih uloga i svijesti o tome koje smo odluke donijeli sami, a koje su proizašle iz tuđih očekivanja i nametnutih uvjerenja.
Knjiga je i tiha kritika suvremenog društva i ritma u kojem živimo — sustava koji nas neprestano potiče da budemo više, brži i snažniji, dok se briga o djeci i starijima sve češće prepušta institucijama. U tom kontekstu, ona poziva na usporavanje i ponovno promišljanje onoga što doista smatramo važnim.
Postoji li neka poruka koju ste željeli poslati ovom knjigom?
Poruku knjige nisam željela unaprijed definirati niti zatvarati u jednu misao. Upravo suprotno — željela sam ostaviti prostor da svatko sam dođe do nje. Ako barem jedna rečenica ili misao ostane s čitateljem i potakne ga da bude bliže sebi, smatram da je knjiga ispunila svoju svrhu.
Svako poglavlje započinje biblijskim tekstom koji mi je u trenutku pisanja bio uporište i prostor za meditaciju. Voljela bih da se čitatelj najprije zadrži na tom tekstu, da promisli koje dijelove vlastitog života on dotiče, a tek potom uđe u moj zapis — možda se iznenadi, možda se zapita zašto upravo taj tekst stoji uz moje riječi.
To je poziv na sporo čitanje. Ništa brzo, ništa viralno. Knjiga traži prisutnost. Ako je čitatelj uspije doživjeti na taj način, to je jedino čemu se nadam.
Ako bih knjigu morala sažeti u jednu sliku, to bi bio prizor u kojem Isus hoda po vodi, dok ga učenici, uplašeni, promatraju iz lađe. Petar se ohrabruje i izlazi iz barke. Dok mu je pogled usmjeren prema Isusu, ne tone. No kada se vjetar pojača, a oluja postane glasnija, uplaši se, skreće pogled i počinje tonuti. I tada mu Isus pruža ruku.
Taj prizor doživljavam kao sliku života: dokle god pogled držimo na Svjetlu, nećemo potonuti — čak ni kada dođu oluje. A i onda kada posustanemo, ruka je i dalje tu.
Razmišljate li o nekom sljedećem djelu?
Jednom kada u sebi otkrijete taj spisateljski impuls, teško je ne razmišljati i ne pisati. Voljela bih nastaviti u ovom smjeru, ali svjesna sam da je riječ o dubokom i kreativnom procesu koji traži vrijeme i poštovanje. Takve se stvari ne mogu požurivati — one trebaju sazrijeti.
Ono što u ovom trenutku mogu sa sigurnošću reći jest da je u međuvremenu nastala i jedna priča za djecu. U toj sam priči prisutna kao netko tko čuva duh, daje okvir i otvara prostor stvaranju, dok su pravi autori sadržaja moje nećakinje Nina i Meri te moji sinovi Petar i Adrian.
To iskustvo mi je posebno drago — biti dio njihova svijeta mašte i pratiti ih u nastajanju nečega zajedničkog i lijepog za mene je iznimno vrijedno. Oni sada strpljivo čekaju da “završim” s ovom knjigom, kako bismo se potom zajedno posvetili objavi naše zajedničke priče.
Za kraj čitateljima je Violeta poslala poruku.
Dopustite si da se u životu neprestano iznova otkrivate.
Da budete svoji, i onda kada je to neizvjesno. Jer ono najvažnije ne nalazi se izvan nas — svijet koji živimo u konačnici se oblikuje u našem unutarnjem krajoliku.
Zahvaljujemo gđi Violeti na razgovoru; čestitamo na izdanoj knjizi, a posebno zahvaljujemo na životnoj priči koja ne ostavlja ravnodušnim. Kad tijelo nije pokretno, duh ide dalje i nemoguće čini mogućim.
Razgovarala: Božana Nikolić / rama-prozor.info
