Ništa ne daje vrtu toliko uredan i njegovan izgled kao pokošen travnjak i lijepo oblikovana živa ograda. Ali iza tog dojma stoji znanje, trud i škare u rukama koje znaju što rade. U Hrvatskoj, gdje su vrtovi često prošireni dnevni boravci, živice su vrlo čest element uređenja okućnice. No koliko god bile prisutne, toliko su često i zanemarene. Ili, još gore - pogrešno rezane, piše Dom&Dizajn.
Pravilno orezivanje žive ograde nije samo estetsko pitanje, već i biološka nužnost. Kad se obavlja kako treba, potiče se gust rast živice, produžuje život biljke i čuva njeno zdravlje. S druge strane, kad se radi površno ili s previše entuzijazma i premalo znanja, posljedice mogu biti kobne, čak i nepopravljive kad je u pitanju izgled i zdravlje biljke.
Jedna od najčešćih pogrešaka koju radimo pri šišanju i uređenju živice jest rezanje ‘u ravninu‘, ravno od vrha do dna živice. Nama to izgleda lijepo, poput zelenog zida, ali takav način šišanja nije zdrav za biljku. Takav rez dovodi do toga da donji dijelovi živice ostaju bez sunca, što rezultira ogoljenim granama pri tlu i gubitkom gustoće. Pravilno oblikovana živica zapravo treba biti šira pri dnu nego pri vrhu, dakle, lagano konusnog oblika, kako bi svjetlost ravnomjerno obasjala sve njezine dijelove.
Druga česta pogreška je izostanak strpljenja. Naime, često predugo čekamo između dva šišanja, nadajući se da će živica tako postati gušća - pa kad se napokon prihvatimo škara, orezujemo previše odjednom. Takav stres za biljku često rezultira dugim oporavkom, neravnomjernim rastom ili smeđim, osušenim rubovima koji nagrđuju njen izgled.
Potrebno je spomenuti još jednu pogrešku koju možemo napraviti pri šišanu živice, a to je šišanje iznutra prema van. Pravilno se kreće obrnutim redom, od vanjskog sloja prema unutrašnjosti živice, jer tako bolje kontrolirate oblik, ne oštećujete novu vegetaciju i ostavljate manje ‘rupa‘.
Nisu svi alati isti, a ni sve živice. Još jedna česta pogreška jest korištenje neodgovarajućih ili tupih škara i trimera. Osim što takvim škarama stvarate neuredan rez, povećavate rizik od bolesti i propadanja biljke jer oštećena mjesta postaju savršene ulazne točke za gljivice i štetnike.
U Hrvatskoj su najčešće vrste živih ograda tuja (posebno Thuja occidentalis), lovorvišnja, šimšir, fotinija i hibiskus. Svaka od tih biljaka ima specifične potrebe i različito je tolerantna na orezivanje. Tuje, na primjer, ne podnose rez u staro drvo; jednom kad odrežete previše, zelena masa se više ne vraća. Lovorvišnja pak traži češće šišanje kako bi ostala kompaktna, dok šimšir traži preciznost i redovitost, jer brzo gubi oblik.
Idealno vrijeme za šišanje živice varira, no proljeće i rana jesen općenito su najbolji izbori. Ljeti se živica može uređivati, ali uz oprez jer visoke temperature i sunce mogu spaliti svježe rezove, posebno kod osjetljivijih vrsta. Nikako nemojte šišati živicu neposredno prije mraza, jer biljke tada nemaju vremena za oporavak.
S tim na umu, kad se sljedeći puta primite škara za rezanje živice, sjetite se da izgled nije i ne smije biti važniji od zdravlja biljke. Ako biljku njegujete prema njenim potrebama, ona će vam uzvratiti lijepim zelenim ‘zidom‘, koji će dodatno pridonijeti skladnom izgledu vašeg vrta.
Pravilno orezivanje žive ograde nije samo estetsko pitanje, već i biološka nužnost. Kad se obavlja kako treba, potiče se gust rast živice, produžuje život biljke i čuva njeno zdravlje. S druge strane, kad se radi površno ili s previše entuzijazma i premalo znanja, posljedice mogu biti kobne, čak i nepopravljive kad je u pitanju izgled i zdravlje biljke.
Jedna od najčešćih pogrešaka koju radimo pri šišanju i uređenju živice jest rezanje ‘u ravninu‘, ravno od vrha do dna živice. Nama to izgleda lijepo, poput zelenog zida, ali takav način šišanja nije zdrav za biljku. Takav rez dovodi do toga da donji dijelovi živice ostaju bez sunca, što rezultira ogoljenim granama pri tlu i gubitkom gustoće. Pravilno oblikovana živica zapravo treba biti šira pri dnu nego pri vrhu, dakle, lagano konusnog oblika, kako bi svjetlost ravnomjerno obasjala sve njezine dijelove.
Druga česta pogreška je izostanak strpljenja. Naime, često predugo čekamo između dva šišanja, nadajući se da će živica tako postati gušća - pa kad se napokon prihvatimo škara, orezujemo previše odjednom. Takav stres za biljku često rezultira dugim oporavkom, neravnomjernim rastom ili smeđim, osušenim rubovima koji nagrđuju njen izgled.
Potrebno je spomenuti još jednu pogrešku koju možemo napraviti pri šišanu živice, a to je šišanje iznutra prema van. Pravilno se kreće obrnutim redom, od vanjskog sloja prema unutrašnjosti živice, jer tako bolje kontrolirate oblik, ne oštećujete novu vegetaciju i ostavljate manje ‘rupa‘.
Nisu svi alati isti, a ni sve živice. Još jedna česta pogreška jest korištenje neodgovarajućih ili tupih škara i trimera. Osim što takvim škarama stvarate neuredan rez, povećavate rizik od bolesti i propadanja biljke jer oštećena mjesta postaju savršene ulazne točke za gljivice i štetnike.
U Hrvatskoj su najčešće vrste živih ograda tuja (posebno Thuja occidentalis), lovorvišnja, šimšir, fotinija i hibiskus. Svaka od tih biljaka ima specifične potrebe i različito je tolerantna na orezivanje. Tuje, na primjer, ne podnose rez u staro drvo; jednom kad odrežete previše, zelena masa se više ne vraća. Lovorvišnja pak traži češće šišanje kako bi ostala kompaktna, dok šimšir traži preciznost i redovitost, jer brzo gubi oblik.
Idealno vrijeme za šišanje živice varira, no proljeće i rana jesen općenito su najbolji izbori. Ljeti se živica može uređivati, ali uz oprez jer visoke temperature i sunce mogu spaliti svježe rezove, posebno kod osjetljivijih vrsta. Nikako nemojte šišati živicu neposredno prije mraza, jer biljke tada nemaju vremena za oporavak.
S tim na umu, kad se sljedeći puta primite škara za rezanje živice, sjetite se da izgled nije i ne smije biti važniji od zdravlja biljke. Ako biljku njegujete prema njenim potrebama, ona će vam uzvratiti lijepim zelenim ‘zidom‘, koji će dodatno pridonijeti skladnom izgledu vašeg vrta.
