U potrošačkom društvu 21. stoljeća volimo ponavljati mantru da su tehnologije koje nam pomažu u svakodnevnom životu prije stotinjak godina bile nezamislive. No, bilo koji kućanski aparat koji danas kupimo, ima garanciju na dvije godine i nakon toga, uz ponešto sreće, životni će mu vijek biti još desetak godina. Kad su u pitanju žarulje, one sa žarnom niti imaju najkraći rok trajanja - oko 1000 sati.
Fluorescentne cijevi traju maksimalno 30.000 sati, a LED su najizdržljivije. Gore između 50.000 i 100.000 sati. No, jedna mala žarulja u vatrogasnoj postaji u Livermoreu, u Kaliforniji, gori neprekidno još od 1901. godine. Jedan jedini put je isključena na 22 minute, i to 1976 godine kad se vatrogasna postaja selila na drugu adresu.
Odakle je došla tako nevjerojatna žarulja i zašto tako dugo gori? Proizvedena je u Shelbyju u Ohiou u tvrtki Shelby Electric Company krajem 1890-ih. Prvi put je upaljena u Livermoreu 1901., a kupio ju je Dennis Bernal, vlasnik tvrtke Powermore i vodovodne tvrtke Livermore. Kada je iste godine prodao tvrtku, Bernal je poklonio žarulju lokalnoj vatrogasnoj postaji. Najprije je gorjela u kolima koja su vozila vatrogasno crijevo, a zatim su ju koristili u garaži, pa u gradskoj vijećnici. Na kraju je završila u vatrogasnoj postaji broj 6 i tu gori već 118 godina, odnosno više od milijun sati. Ušla je i u knjigu Guinnessovih rekorda već 1972. Ljudi ju mogu gledati u realnom vremenu preko web kamere.
Prije postavljanja životnog vijeka
Vjeruje se da se ne razlikuje mnogo od bilo koje druge žarulje koju je proizvela tvrtka Shelby Electric u vrijeme njezina stvaranja. Inače, proizvedena je mnogo prije no što je njihov životni vijek postavila sama tvrtka 20-ih godina prošlog stoljeća. Tada su se u Švedskoj okupili čelnici najvećih svjetskih proizvođača žarulja, a to su bili Philips, Osram i General Electric. Formirali su kartek Phoebus.
Odmah su se dogovorili da moraju postaviti životni vijek žarulja koji je bio 1.000 sati. Naravno, skratili su vijek trajanja da bi zgrnuli kapital. Markus Krajewski, profesor medijskih studija na Sveučilištu u Baselu, u Švicarskoj, koji je istraživao Phoebus, kaže: "Izričiti cilj kartela bio je smanjiti životni vijek svjetiljki kako bi se povećala prodaja."
Phoebusov kartel raspao se samo nekoliko godina kasnije, ali industrijski standardi koje je stvorio živjeli su dalje, kao i njegov model „planiranog zastarijevanja“, u kojem su proizvodi osmišljeni tako da imaju umjetno kratak životni vijek, tako da tvrtke mogu generirati veću prodaju, piše Express.hr.
Planirano zastarijevanje
Ovaj model poslovanja ušao je u modu za vrijeme Velike depresije, nedugo nakon stvaranja ovog kartela, kao način povećanja tvorničkih poslova kroz veći obrt proizvoda i naravno povećanje profita.
Danas je praksa planiranog zastarivanja uobičajena pojava. Mnoge tvrtke koje koriste tehnologije i uređaje, na primjer, stvaraju softver i hardver koji je teško popraviti i dizajniran je da se pokvari ili postane nekompatibilan s proizvodima koji se naknadno izbacuju na tržište. To prisiljava potrošače da svoje uređaje češće mijenjaju za nove. Tim Cooper, profesor dizajna koji je na čelu istraživačke skupine za održivu potrošnju na Sveučilištu Nottingham Trent, smatra da je jedini način da se taj problem riješi kroz djelovanje vlada.
On smatra da je potrebno uspostaviti minimalne standarde roka trajanja, popravljivosti i nadogradivosti proizvoda, te da bi smanjenje poreza na rad i povećanje poreza na energiju i sirovine bio jedini način da se toj praksi stane na kraj. No, malo je vjerojatno da će se to dogoditi u skorije vrijeme i teško da ćemo uskoro na tržištu imati žarulju koja može gorjeti 100 godina.
Fluorescentne cijevi traju maksimalno 30.000 sati, a LED su najizdržljivije. Gore između 50.000 i 100.000 sati. No, jedna mala žarulja u vatrogasnoj postaji u Livermoreu, u Kaliforniji, gori neprekidno još od 1901. godine. Jedan jedini put je isključena na 22 minute, i to 1976 godine kad se vatrogasna postaja selila na drugu adresu.
Odakle je došla tako nevjerojatna žarulja i zašto tako dugo gori? Proizvedena je u Shelbyju u Ohiou u tvrtki Shelby Electric Company krajem 1890-ih. Prvi put je upaljena u Livermoreu 1901., a kupio ju je Dennis Bernal, vlasnik tvrtke Powermore i vodovodne tvrtke Livermore. Kada je iste godine prodao tvrtku, Bernal je poklonio žarulju lokalnoj vatrogasnoj postaji. Najprije je gorjela u kolima koja su vozila vatrogasno crijevo, a zatim su ju koristili u garaži, pa u gradskoj vijećnici. Na kraju je završila u vatrogasnoj postaji broj 6 i tu gori već 118 godina, odnosno više od milijun sati. Ušla je i u knjigu Guinnessovih rekorda već 1972. Ljudi ju mogu gledati u realnom vremenu preko web kamere.
Prije postavljanja životnog vijeka
Vjeruje se da se ne razlikuje mnogo od bilo koje druge žarulje koju je proizvela tvrtka Shelby Electric u vrijeme njezina stvaranja. Inače, proizvedena je mnogo prije no što je njihov životni vijek postavila sama tvrtka 20-ih godina prošlog stoljeća. Tada su se u Švedskoj okupili čelnici najvećih svjetskih proizvođača žarulja, a to su bili Philips, Osram i General Electric. Formirali su kartek Phoebus.
Odmah su se dogovorili da moraju postaviti životni vijek žarulja koji je bio 1.000 sati. Naravno, skratili su vijek trajanja da bi zgrnuli kapital. Markus Krajewski, profesor medijskih studija na Sveučilištu u Baselu, u Švicarskoj, koji je istraživao Phoebus, kaže: "Izričiti cilj kartela bio je smanjiti životni vijek svjetiljki kako bi se povećala prodaja."
Phoebusov kartel raspao se samo nekoliko godina kasnije, ali industrijski standardi koje je stvorio živjeli su dalje, kao i njegov model „planiranog zastarijevanja“, u kojem su proizvodi osmišljeni tako da imaju umjetno kratak životni vijek, tako da tvrtke mogu generirati veću prodaju, piše Express.hr.
Planirano zastarijevanje
Ovaj model poslovanja ušao je u modu za vrijeme Velike depresije, nedugo nakon stvaranja ovog kartela, kao način povećanja tvorničkih poslova kroz veći obrt proizvoda i naravno povećanje profita.
Danas je praksa planiranog zastarivanja uobičajena pojava. Mnoge tvrtke koje koriste tehnologije i uređaje, na primjer, stvaraju softver i hardver koji je teško popraviti i dizajniran je da se pokvari ili postane nekompatibilan s proizvodima koji se naknadno izbacuju na tržište. To prisiljava potrošače da svoje uređaje češće mijenjaju za nove. Tim Cooper, profesor dizajna koji je na čelu istraživačke skupine za održivu potrošnju na Sveučilištu Nottingham Trent, smatra da je jedini način da se taj problem riješi kroz djelovanje vlada.
On smatra da je potrebno uspostaviti minimalne standarde roka trajanja, popravljivosti i nadogradivosti proizvoda, te da bi smanjenje poreza na rad i povećanje poreza na energiju i sirovine bio jedini način da se toj praksi stane na kraj. No, malo je vjerojatno da će se to dogoditi u skorije vrijeme i teško da ćemo uskoro na tržištu imati žarulju koja može gorjeti 100 godina.
