Razgovarali smo s vlč. Željkom Marić, svećenikom Vrhbosanske Nadbiskupije sa sjedištem u Sarajevu. Vlč. Željko Marić je Ramljak, rođen 1975. U Donjoj Vasti, župa Uzdol. Školovao se u više mjesta počevši od osnovne škole u Uzdolu, klasične gimnazije u Pazinu i Zadru, studij bogoslovlja u Bolu na Braču i u Sarajevu, gdje je 29. lipnja 2000. zaređen za svećenika.
Ubrzo odlazi na Papinski Liturgijski Institut u Rimu na poslijediplomski studij, da bi nakon uspješnog završetka tog studija u Rimu preuzeo službu župnog vikara u Žepču, a nešto kasnije bio je predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i župnik u župi Bijelo Brdo kod Bosanskog Broda.
Uz sve svoje svećeničke obaveze i službe, vlč. Željko Marić, bavio se istraživanjem života i povijesti svoje rodne župe Uzdol, tako da je 2007.,uglavnom njegovom zaslugom, izišla iz tiska kronika župe Uzdol pod nazivom “U sjeni križa”. Spomenica o župi sv. Ivana Krstitelja Uzdol prigodom obilježavanja 150. obljetnice utemeljenja samostalne kapelanije Uzdol (1856.-2006.), Uzdol, 2007.
Od 2013. godine vlč. Željko Marić, na službi je rektora Sjemeništa Vrhbosanske Nadbiskupije u Travniku.
Vlč. Mariću, započnimo razgovor o sadašnjoj Vašoj službi rektora (upravitelja) u Sjemeništu u Travniku. Što je Sjemenište i koju je ulogu imalo u prošlosti u školovanju I odgoju mladih katolika?
Odgojno obrazovni zavod u Travniku, nazvan je “Alojzijanum”, po zaštitniku sjemenišne crkve – sv. Alojziju, kojeg je Crkva ponudila kao zaštitnika mladih, ima svoju prepoznatljivu prošlost, premda je prošao svoj “križni put” kojeg su mu nametnula društvena uređenja. Utemeljen je 1882. godine na službenu inicijativu pape Leona XIII., koji je dao nalog nadbiskupu Stadleru da u BiH osnuje institute za odgoj i obrazovanje klera ali i “vanjskih” đaka. U Travniku, odnosno našem Zavodu započela je prva moderna Gimnazija, u punom smislu riječi, programski preslikana iz ondašnjih europskih država, a za isti Zavod veže se činjenica da je tu započelo, sustavno visokoškolsko obrazovanje u BiH.
Sami Zavod različito se u puku imenuje: Nadbiskupsko sjemenište, Nadbiskupska Gimnazija (Travnička Gimnazija), a čest je naziv isusovačka gimnazija iz razloga što su je vodili oci isusovci. Prvi profesori bili su stranci koji su naučili hrvatski jezik. Odabir grada Travnika za jedan ovakav Zavod ima svoje praktično ali i stvarno značenje jer je veliki dio katoličkog življa, u onom vremenu, živi na ovim prostorima. Mnogi nisu upućeni da je u Travniku, osim nadbiskupskog sjemeništa, djelovalo i isusovačko sjemenište na lokaciji Bašbunar, a rijetki su gradovi koji imaju takva dva Zavoda. Osobit obol podizanju kvalitete odgoja i obrazovanja dali su oci isusovci ondašnje Austrougarske provincije. Uz kvalitetu nastave, nastojalo se da Zavod odiše istinskim rodoljubljem i domojubljem, odanošću Papi i Crkvi. Travničko sjemenište bilo je izvorište za širenje marijanske pobožnosti te misionarskog pokreta Crkve u Hrvata. Nije slučajno da su tu nastale poznate pjesme posvetnice koje katolički puk rado pjeva: “Rajska Djevo”, “Do Nebesa”.
Nastava je izvođena ozbiljno, stručno i s mnoštvom novih instrumenata. Dovoljno je reći da škole ni danas nisu dostigle onu razinu koju je imala travnička gimnazija. Sva ta baština, koja je raznolika, nasilu je prekinuta, otuđena, dijelom i uništena od strane komunističke Jugoslavije, koja je 1945. godine Zavod zatvorila, isusovce i đake protjerala, oduzela zgradu i drugu imovinu, dovoljno govori da je prelijepa crkva pretvorena u magacin za jednu tiskaru. Mnogo je znamenitih osoba, kako klerika tako i laika koji su stekli naobrazbu u našoj Školi (biskup Šarić, biskup Čekada, biskup Pichler, biskup Čule, biskup Bajerlein…, vlč. Perić Petar – nekoć prozorski župnik). Od učenika iz ramskog kraja našu Zavod su pohađali Ćelustka Emerik, Reif Franjo, Puškarić Petar… Ponosni smo na formiranje misionarskog pokreta među Hrvatima, čemu su osobit obol dali isusovci. Jednu veliku plejadu misionara iznjedrio je naš zavod: o. Bernard Konen, o. Stjepan Tvrtković iz Solakove Kule, o. Stjepan Lovrić, iz Fojnice, braća Vizjak, te nama više poznati o. Anto Gabrić.
U poraću, točnije 1998. godine obnovljen je rad našeg Zavoda, rad Sjmeništa, utemeljen je Katolički školski centar „Petar Barbarić“ čije su sastavnice Osnovna škola, Gimnazija i đački dom. Premda je put do obnove rada bio mučan i iznimno kompleksan zahvaljujući osobitoj ljubavi i žrtvi može se reći da se uspjelo iako je bilo više razloga za neuspjeh.
Naša Škola i Sjemenište odigrali su važnu ulogu u opismenjavanj naših ljudi, koje je u onim vremenima bili zaokupljeni željom preživjeti. Ta naša bogata baština je izazov i danas predano raditi i graditi za buduće generacije koje će voditi naš narod, našu Crkvu. Putokaz nam je i naš Sluga Božji Petar Barbarić. On je naš učenik, rodom iz Hercegovine. Živio je nepune 23 godine. Imao je četiri pokopa. Grob mu se nalazi u našoj crkvi, koja je postala hodočasničko mjesto. Svaki četvrtak su zavjetna slavlja i pohodi mnoštva vjernika na Petrov grob.
Kakvo je stanje danas u Sjemeništu i koje školske i odgojne ustanove se u njemu nalaze?
Sjemenište kao odgojni Zavod svoj definirani oblika dobilo je nakon tridenstskog koncila. Taj vid foramcije za svećeničke kandidate postao je redoviti, iako u novije vrijeme imamo kanidate koji nisu prošli takvu formaciju. Za zahtjevnu službu svećenika potrebna je posebna priprava, koja nije lagan put. Sjemenišna formacija temelji se na dubljem upoznavanju poziva, jačanju vjere, proniknuću otajstva crkve, spremanju na život u zajednicama, prepoznavanju naravnih darova, te dodatnoj izobrazbi potrebnoj za pastoralne aktivnosti u župama (pismenost, kultura ponašanja, sviranje i pjevanje, stjecanje komunikacijskih vještina).
Rad našeg sjemeništa obnovljen je 1998. godine. Zadnjih godina broj sjemeništaraca brojčano znatno se smanjuje. Smatram da razloge ne možemo tražiti samo u seljenju, nesređenom društvenom kontekstu, nego sveprisutnijem bijegu od transecedentnoga i svetoga. Uz to, treba nadodati nova kulturološka pa i socijalna gibanja u našem društvu. Primjećujemo da smo kao zajednica zaboravili da je temeljno sredstvo pa i način za nova duhovana zvanja – molitva. Sjemenište, zajedno s drugim institucijama naše Crkve nosi odgovornost i za takvo stanje. Potrebno je dublje iščitavati zanakove u vremenu na našim prostorima.
Kakvo je stanje zgrade otkako je vraćena u vlasništvo Vrhbosanske Nadbiskupije?
Zgrada Zavoda nosi u sebi osobite oznake. Kompleks je vrlo impozantan, s osobitim stilom, koji mu je dao arhitekt Hoelz iz Požege. Osobitost mu daje i crkva koja je u središtu zgrade. Nekoć je to bila najveća zgrada u ondašnjoj državi. Naš crkva je prva u našoj zemlji koja je bila posve oslikana. Cjelokupna zgrada s crkvom odiše jednostavnošću i monumentalnošću. Prostori za učionice i druge aktivnost su tako stručno kompzicionirane da doprinose kvaliteti nastave i olakšavaju život. Nakon baš dugog sudskog procesa, koji traje od 2002. godine, uspjeli smo postati korisnici onoga što je bilo naše, a oteto nam je bezočno. Europski sud za ljudska prava, 2018. naredio je Vladi F BiH da odmah preda zgradu Nadbiskupiji. U tijeku je izrada projektne dokumentacije za obnovu dijela zgrade.
Kao rektor Sjemeništa susrećete se s problemima mladih ljudi – gimnazijalki i gimnazijalaca - sjemeništaraca. Kakvu budućnost očekuju u ovako osiromašenoj, ne samo materijalno, Bosni i Hercegovini, odnosno sjemeništarci u Vrhbosanskoj Nadbiskupji?
Život s mladima je uvijek izazov. Odrstanje je specifična faza života koja nije lagana, ali uvijek je prožeta dinamičnošću mladenačkog duha, koju ne treba zatomiti nego ga usmjeriti. Našu zadaću, odgojitelja, više razumijem kao pomoć, asistenciju, kao pratnju, koja ne stvara kalup i ponavlja naučene forme, nego dopušta prostor za kreativnosti. Takav rad nosi najviše uspjeha, donosi radosti, ali traži puno žrtve od svih nas koje smo odgojitelji. Uz redovitu nastavu, kao vid odgoja i obrazovanja, pokušavamo biti osjetiljivi za druge vidove nastave koji su svojevrsni most prema stvarnom životu. Rad naših sekcija, izleti, hodočašća, duhovni susreti i drugi vidovi izvanučionične nastave su zgodno sredstvo za učiniti školu zanimljivom i kvalitetnijom.
Vi ste mlad svećenik, ali ste doživjeli strahote rata 1991.-1995. godine. Studirali ste u Sarajevu i Rimu i kao tajnik kardinala Vinka Puljića, imali ste puno susreta s ljudima svih uzrasta i zanimanja. Kakva su Vaša zapažanja o današnjim vjernicima uopće, a posebno opet o katolicima u BiH?
Potječući iz ramskog kraja, svakako nosim i odrednice tog podneblja. Na njih sam ponosan, ali ne i zatvoren u njih. Kao đaku u Zadru, kasnije na Braču, kao student u Sarajevu, kapelan u Žepču, kao osobni tajnik Nadbiskupa, pa i studij u Rimu, župnička služba u Bijelom Brdu, služba ravnatelja u Travniku, pomažu mi steći jednu širinu pogleda na život, pa i na svoj rodni kraj, kojeg doživljavam na poseban način. I nekako želim to sačuvati, od svih interesa i ne želim i ne dopuštam da mi netko nagrdi taj odnos.
Ramski identitet upozano sam najviše susrećući ljude ali i kopajući po raznim arhivima, tako da sam iznutra upoznao dušu ramskog čovjeka, pogotovo onog do Domovinskog rata. Skupio sam zanimljivu i veliku zbirku raznih spisa o našem kraju, fototeku starih mjesta. Jedan dio toga je objavljen u Spomenici o župi Uzdol, a najveći dio čuvam u osobnom arhivu. Identitet duše ramskog čovjeka nije dovoljno prepoznat a time ni vrednovan, osobito među novim generacijama.
Puno toga sručilo se kroz 20. stoljeće na dušu ramskog čovjeka, osobito ramske majke, ali nisu joj ubile temeljne vrijednosti. Jedan sličan znak ili oznaku te duše orisali su nam i naši branitelji, bez dubljeg poznavanja ili identificiranja s našim krajvnim identiteom naš kraj ne bi bio obranjen. Sve što se događa u zadnja tri desetljeća, pokazuje ozbiljne krize ramskog identiteta, naizgled kao da se gubi do neprepoznatljivosti. U društvenoj zbiljnosti, pa i onoj crkvenoj, kulturnoj, medijskoj, uključivo političkoj, i u stranačkoj, osjeti se odsutnost sinergije, spremnosti istinski komunicirati, manjak uvažavanja, nespremnost izgradnji kompromisa – a to je put odnarođivanja. Naš identitet je dominatno obojen ruralno, tu je njegova poteškoća ali i snaga. Lijepo je što se u ramska sela može doći pristojnim putovima, a taj instrument treba koristiti za ostanak na selu, a to nije samo, i isključivo, zadaća politike. Sve poteškoće našeg vremena ne smiju zatomiti velike projekte, sve ono dobro što je u našoj općini učinjeno.
Promatrajući neizravno, izvana, često nam se čini naša ramska zbiljnost kao jedna “baruština”, nakupilo se svega i svašta, puno je tu promašenih politika, programa, osoba koje su lišeni društvene empatije. Ne plaši me slika baruštine, može se ona primjeniti i na druge sredine, plašim se da je sve manje takvih ljudi koji su spremni svu onu prljavštinu koju nam je ostavio kumunistički sustav, ratna strdanja, demokratski procesi, prljavi politički odnosi, nespremnost ovo i ovakvo vrijeme prožeti vjerom, nekako pokupiti, ili bar gurnuti u stranu sve ono što je na površini, jer tada će se vidjeti sva ljepota i mogučnost života u našeg kraju.
Život vjernika u našem kraju uvijek je bio prožet više nametnutim trpljenjem nego li je to bio vlastiti izbor i način življenja. Biti vjernik u demokratskom društvu, u ovom vremenu, mora biti prožet trpljenjem kojeg biraš slobodno. Sloboda kao prostor življena vjere daje svakoj osobi, vjerniku, novi dinamizam biti vjernik. Vjera se može u svim dimenzijam izreći jedino u slobodi odnosa. Može se primjetiti da se neki boje takve slobode. Promatrajući naš ramsku zbiljnost, u našem vremenu, čini mi se da je potrebno više hrabrosit takvu zbilju prožeti vjerom. Stradanja, teško poratno vrijeme nakon II. Svjetskog rata, odlazak naših očeva na rad u inozemstvo, pa i težina življenja pod komunizmom bila je uvijek prožeta vjerom. Čini mi se da premalo izazovima ovog vremena pristupamo kao vjernici. i krize su prostor za očitovati vjeru.
Sigurno pratite događanja u Crkvi i nastojanja pape Franje u obnovi vjernika i njihovih službenika svećenika i biskupa. Što Vi smatrate najvažnijim za budućnost vjere i Crkve?
Život zajednice krštenika, koju nazivamo Crkvom, koja ima svoje poslanje i zadaće, Bog je po milosti Duha Svetoga, poticao kroz različite događaje i osobe. Papina služba, i osobnost Pape Franje veliki su dar Crkvi, da iznova u ovom vremenu više se identificira sa svojim poslanjem koje je Krist odredio. Papine poruke, inicijative, stvaranje novih odnosa, pa i hrabrost suočiti se i pravim imenom nazvati sve one anomalije koje pojedinci unutar Crkve čine, jesu proročki glas ali i utjeha. Ponekad nas taj glas kao da zbunjuje, međutim on je poziv na proces čišćenja ili obraćenja koje Papa vidi ne samo kao osobna obraćenja, nego i obraćenja unutar zajednica pa i obraćenja unutar pojedinih službi. Svojim djelima, službenim spisima, pa i svojim apostolskim putovanjima malim zemljama Papa očituje lice Crkve. Vrlo nadahnjujući je Papin odnos s mladima, njegov jednostavni i izravni nastup ohrabruje mlade da i oni u svom životu i življenju vjere budu jednostavni i izravni.
Ubrzo odlazi na Papinski Liturgijski Institut u Rimu na poslijediplomski studij, da bi nakon uspješnog završetka tog studija u Rimu preuzeo službu župnog vikara u Žepču, a nešto kasnije bio je predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i župnik u župi Bijelo Brdo kod Bosanskog Broda.
Uz sve svoje svećeničke obaveze i službe, vlč. Željko Marić, bavio se istraživanjem života i povijesti svoje rodne župe Uzdol, tako da je 2007.,uglavnom njegovom zaslugom, izišla iz tiska kronika župe Uzdol pod nazivom “U sjeni križa”. Spomenica o župi sv. Ivana Krstitelja Uzdol prigodom obilježavanja 150. obljetnice utemeljenja samostalne kapelanije Uzdol (1856.-2006.), Uzdol, 2007.
Od 2013. godine vlč. Željko Marić, na službi je rektora Sjemeništa Vrhbosanske Nadbiskupije u Travniku.
Vlč. Mariću, započnimo razgovor o sadašnjoj Vašoj službi rektora (upravitelja) u Sjemeništu u Travniku. Što je Sjemenište i koju je ulogu imalo u prošlosti u školovanju I odgoju mladih katolika?
Odgojno obrazovni zavod u Travniku, nazvan je “Alojzijanum”, po zaštitniku sjemenišne crkve – sv. Alojziju, kojeg je Crkva ponudila kao zaštitnika mladih, ima svoju prepoznatljivu prošlost, premda je prošao svoj “križni put” kojeg su mu nametnula društvena uređenja. Utemeljen je 1882. godine na službenu inicijativu pape Leona XIII., koji je dao nalog nadbiskupu Stadleru da u BiH osnuje institute za odgoj i obrazovanje klera ali i “vanjskih” đaka. U Travniku, odnosno našem Zavodu započela je prva moderna Gimnazija, u punom smislu riječi, programski preslikana iz ondašnjih europskih država, a za isti Zavod veže se činjenica da je tu započelo, sustavno visokoškolsko obrazovanje u BiH.
Sami Zavod različito se u puku imenuje: Nadbiskupsko sjemenište, Nadbiskupska Gimnazija (Travnička Gimnazija), a čest je naziv isusovačka gimnazija iz razloga što su je vodili oci isusovci. Prvi profesori bili su stranci koji su naučili hrvatski jezik. Odabir grada Travnika za jedan ovakav Zavod ima svoje praktično ali i stvarno značenje jer je veliki dio katoličkog življa, u onom vremenu, živi na ovim prostorima. Mnogi nisu upućeni da je u Travniku, osim nadbiskupskog sjemeništa, djelovalo i isusovačko sjemenište na lokaciji Bašbunar, a rijetki su gradovi koji imaju takva dva Zavoda. Osobit obol podizanju kvalitete odgoja i obrazovanja dali su oci isusovci ondašnje Austrougarske provincije. Uz kvalitetu nastave, nastojalo se da Zavod odiše istinskim rodoljubljem i domojubljem, odanošću Papi i Crkvi. Travničko sjemenište bilo je izvorište za širenje marijanske pobožnosti te misionarskog pokreta Crkve u Hrvata. Nije slučajno da su tu nastale poznate pjesme posvetnice koje katolički puk rado pjeva: “Rajska Djevo”, “Do Nebesa”.
Nastava je izvođena ozbiljno, stručno i s mnoštvom novih instrumenata. Dovoljno je reći da škole ni danas nisu dostigle onu razinu koju je imala travnička gimnazija. Sva ta baština, koja je raznolika, nasilu je prekinuta, otuđena, dijelom i uništena od strane komunističke Jugoslavije, koja je 1945. godine Zavod zatvorila, isusovce i đake protjerala, oduzela zgradu i drugu imovinu, dovoljno govori da je prelijepa crkva pretvorena u magacin za jednu tiskaru. Mnogo je znamenitih osoba, kako klerika tako i laika koji su stekli naobrazbu u našoj Školi (biskup Šarić, biskup Čekada, biskup Pichler, biskup Čule, biskup Bajerlein…, vlč. Perić Petar – nekoć prozorski župnik). Od učenika iz ramskog kraja našu Zavod su pohađali Ćelustka Emerik, Reif Franjo, Puškarić Petar… Ponosni smo na formiranje misionarskog pokreta među Hrvatima, čemu su osobit obol dali isusovci. Jednu veliku plejadu misionara iznjedrio je naš zavod: o. Bernard Konen, o. Stjepan Tvrtković iz Solakove Kule, o. Stjepan Lovrić, iz Fojnice, braća Vizjak, te nama više poznati o. Anto Gabrić.
U poraću, točnije 1998. godine obnovljen je rad našeg Zavoda, rad Sjmeništa, utemeljen je Katolički školski centar „Petar Barbarić“ čije su sastavnice Osnovna škola, Gimnazija i đački dom. Premda je put do obnove rada bio mučan i iznimno kompleksan zahvaljujući osobitoj ljubavi i žrtvi može se reći da se uspjelo iako je bilo više razloga za neuspjeh.
Naša Škola i Sjemenište odigrali su važnu ulogu u opismenjavanj naših ljudi, koje je u onim vremenima bili zaokupljeni željom preživjeti. Ta naša bogata baština je izazov i danas predano raditi i graditi za buduće generacije koje će voditi naš narod, našu Crkvu. Putokaz nam je i naš Sluga Božji Petar Barbarić. On je naš učenik, rodom iz Hercegovine. Živio je nepune 23 godine. Imao je četiri pokopa. Grob mu se nalazi u našoj crkvi, koja je postala hodočasničko mjesto. Svaki četvrtak su zavjetna slavlja i pohodi mnoštva vjernika na Petrov grob.
Kakvo je stanje danas u Sjemeništu i koje školske i odgojne ustanove se u njemu nalaze?
Sjemenište kao odgojni Zavod svoj definirani oblika dobilo je nakon tridenstskog koncila. Taj vid foramcije za svećeničke kandidate postao je redoviti, iako u novije vrijeme imamo kanidate koji nisu prošli takvu formaciju. Za zahtjevnu službu svećenika potrebna je posebna priprava, koja nije lagan put. Sjemenišna formacija temelji se na dubljem upoznavanju poziva, jačanju vjere, proniknuću otajstva crkve, spremanju na život u zajednicama, prepoznavanju naravnih darova, te dodatnoj izobrazbi potrebnoj za pastoralne aktivnosti u župama (pismenost, kultura ponašanja, sviranje i pjevanje, stjecanje komunikacijskih vještina).
Rad našeg sjemeništa obnovljen je 1998. godine. Zadnjih godina broj sjemeništaraca brojčano znatno se smanjuje. Smatram da razloge ne možemo tražiti samo u seljenju, nesređenom društvenom kontekstu, nego sveprisutnijem bijegu od transecedentnoga i svetoga. Uz to, treba nadodati nova kulturološka pa i socijalna gibanja u našem društvu. Primjećujemo da smo kao zajednica zaboravili da je temeljno sredstvo pa i način za nova duhovana zvanja – molitva. Sjemenište, zajedno s drugim institucijama naše Crkve nosi odgovornost i za takvo stanje. Potrebno je dublje iščitavati zanakove u vremenu na našim prostorima.
Kakvo je stanje zgrade otkako je vraćena u vlasništvo Vrhbosanske Nadbiskupije?
Zgrada Zavoda nosi u sebi osobite oznake. Kompleks je vrlo impozantan, s osobitim stilom, koji mu je dao arhitekt Hoelz iz Požege. Osobitost mu daje i crkva koja je u središtu zgrade. Nekoć je to bila najveća zgrada u ondašnjoj državi. Naš crkva je prva u našoj zemlji koja je bila posve oslikana. Cjelokupna zgrada s crkvom odiše jednostavnošću i monumentalnošću. Prostori za učionice i druge aktivnost su tako stručno kompzicionirane da doprinose kvaliteti nastave i olakšavaju život. Nakon baš dugog sudskog procesa, koji traje od 2002. godine, uspjeli smo postati korisnici onoga što je bilo naše, a oteto nam je bezočno. Europski sud za ljudska prava, 2018. naredio je Vladi F BiH da odmah preda zgradu Nadbiskupiji. U tijeku je izrada projektne dokumentacije za obnovu dijela zgrade.
Kao rektor Sjemeništa susrećete se s problemima mladih ljudi – gimnazijalki i gimnazijalaca - sjemeništaraca. Kakvu budućnost očekuju u ovako osiromašenoj, ne samo materijalno, Bosni i Hercegovini, odnosno sjemeništarci u Vrhbosanskoj Nadbiskupji?
Život s mladima je uvijek izazov. Odrstanje je specifična faza života koja nije lagana, ali uvijek je prožeta dinamičnošću mladenačkog duha, koju ne treba zatomiti nego ga usmjeriti. Našu zadaću, odgojitelja, više razumijem kao pomoć, asistenciju, kao pratnju, koja ne stvara kalup i ponavlja naučene forme, nego dopušta prostor za kreativnosti. Takav rad nosi najviše uspjeha, donosi radosti, ali traži puno žrtve od svih nas koje smo odgojitelji. Uz redovitu nastavu, kao vid odgoja i obrazovanja, pokušavamo biti osjetiljivi za druge vidove nastave koji su svojevrsni most prema stvarnom životu. Rad naših sekcija, izleti, hodočašća, duhovni susreti i drugi vidovi izvanučionične nastave su zgodno sredstvo za učiniti školu zanimljivom i kvalitetnijom.
Vi ste mlad svećenik, ali ste doživjeli strahote rata 1991.-1995. godine. Studirali ste u Sarajevu i Rimu i kao tajnik kardinala Vinka Puljića, imali ste puno susreta s ljudima svih uzrasta i zanimanja. Kakva su Vaša zapažanja o današnjim vjernicima uopće, a posebno opet o katolicima u BiH?
Potječući iz ramskog kraja, svakako nosim i odrednice tog podneblja. Na njih sam ponosan, ali ne i zatvoren u njih. Kao đaku u Zadru, kasnije na Braču, kao student u Sarajevu, kapelan u Žepču, kao osobni tajnik Nadbiskupa, pa i studij u Rimu, župnička služba u Bijelom Brdu, služba ravnatelja u Travniku, pomažu mi steći jednu širinu pogleda na život, pa i na svoj rodni kraj, kojeg doživljavam na poseban način. I nekako želim to sačuvati, od svih interesa i ne želim i ne dopuštam da mi netko nagrdi taj odnos.
Ramski identitet upozano sam najviše susrećući ljude ali i kopajući po raznim arhivima, tako da sam iznutra upoznao dušu ramskog čovjeka, pogotovo onog do Domovinskog rata. Skupio sam zanimljivu i veliku zbirku raznih spisa o našem kraju, fototeku starih mjesta. Jedan dio toga je objavljen u Spomenici o župi Uzdol, a najveći dio čuvam u osobnom arhivu. Identitet duše ramskog čovjeka nije dovoljno prepoznat a time ni vrednovan, osobito među novim generacijama.
Puno toga sručilo se kroz 20. stoljeće na dušu ramskog čovjeka, osobito ramske majke, ali nisu joj ubile temeljne vrijednosti. Jedan sličan znak ili oznaku te duše orisali su nam i naši branitelji, bez dubljeg poznavanja ili identificiranja s našim krajvnim identiteom naš kraj ne bi bio obranjen. Sve što se događa u zadnja tri desetljeća, pokazuje ozbiljne krize ramskog identiteta, naizgled kao da se gubi do neprepoznatljivosti. U društvenoj zbiljnosti, pa i onoj crkvenoj, kulturnoj, medijskoj, uključivo političkoj, i u stranačkoj, osjeti se odsutnost sinergije, spremnosti istinski komunicirati, manjak uvažavanja, nespremnost izgradnji kompromisa – a to je put odnarođivanja. Naš identitet je dominatno obojen ruralno, tu je njegova poteškoća ali i snaga. Lijepo je što se u ramska sela može doći pristojnim putovima, a taj instrument treba koristiti za ostanak na selu, a to nije samo, i isključivo, zadaća politike. Sve poteškoće našeg vremena ne smiju zatomiti velike projekte, sve ono dobro što je u našoj općini učinjeno.
Promatrajući neizravno, izvana, često nam se čini naša ramska zbiljnost kao jedna “baruština”, nakupilo se svega i svašta, puno je tu promašenih politika, programa, osoba koje su lišeni društvene empatije. Ne plaši me slika baruštine, može se ona primjeniti i na druge sredine, plašim se da je sve manje takvih ljudi koji su spremni svu onu prljavštinu koju nam je ostavio kumunistički sustav, ratna strdanja, demokratski procesi, prljavi politički odnosi, nespremnost ovo i ovakvo vrijeme prožeti vjerom, nekako pokupiti, ili bar gurnuti u stranu sve ono što je na površini, jer tada će se vidjeti sva ljepota i mogučnost života u našeg kraju.
Život vjernika u našem kraju uvijek je bio prožet više nametnutim trpljenjem nego li je to bio vlastiti izbor i način življenja. Biti vjernik u demokratskom društvu, u ovom vremenu, mora biti prožet trpljenjem kojeg biraš slobodno. Sloboda kao prostor življena vjere daje svakoj osobi, vjerniku, novi dinamizam biti vjernik. Vjera se može u svim dimenzijam izreći jedino u slobodi odnosa. Može se primjetiti da se neki boje takve slobode. Promatrajući naš ramsku zbiljnost, u našem vremenu, čini mi se da je potrebno više hrabrosit takvu zbilju prožeti vjerom. Stradanja, teško poratno vrijeme nakon II. Svjetskog rata, odlazak naših očeva na rad u inozemstvo, pa i težina življenja pod komunizmom bila je uvijek prožeta vjerom. Čini mi se da premalo izazovima ovog vremena pristupamo kao vjernici. i krize su prostor za očitovati vjeru.
Sigurno pratite događanja u Crkvi i nastojanja pape Franje u obnovi vjernika i njihovih službenika svećenika i biskupa. Što Vi smatrate najvažnijim za budućnost vjere i Crkve?
Život zajednice krštenika, koju nazivamo Crkvom, koja ima svoje poslanje i zadaće, Bog je po milosti Duha Svetoga, poticao kroz različite događaje i osobe. Papina služba, i osobnost Pape Franje veliki su dar Crkvi, da iznova u ovom vremenu više se identificira sa svojim poslanjem koje je Krist odredio. Papine poruke, inicijative, stvaranje novih odnosa, pa i hrabrost suočiti se i pravim imenom nazvati sve one anomalije koje pojedinci unutar Crkve čine, jesu proročki glas ali i utjeha. Ponekad nas taj glas kao da zbunjuje, međutim on je poziv na proces čišćenja ili obraćenja koje Papa vidi ne samo kao osobna obraćenja, nego i obraćenja unutar zajednica pa i obraćenja unutar pojedinih službi. Svojim djelima, službenim spisima, pa i svojim apostolskim putovanjima malim zemljama Papa očituje lice Crkve. Vrlo nadahnjujući je Papin odnos s mladima, njegov jednostavni i izravni nastup ohrabruje mlade da i oni u svom životu i življenju vjere budu jednostavni i izravni.
