"Na ovom mjestu je bila kapelica od drveta, ali nakon završetka drugog svjetskog rata srušena je i misna slavlja nisu služena ni za pastire koji su čuvali ovce, ali niti za mještane Potkraja koji su dolazili kupiti sijeno nakon kosidbe. Odlučio sam uz pomoć mještana izgraditi novu kapelicu posvećenu Gospi Snježnoj. Na svečanom otvorenju bilo je preko 1500 ljudi", rekao je poduzetnik Drago Vuković.
Galica je sigurno jedan od najljepših predjela planine Vlašić. Prostire se na oko 1.500 metara iznad mora i oduvijek je bila mjesto gdje su pastiri živjeli u svojim drvenim katunima. Pravili sir, šišali ovce i molili se po svome zakonu. Kako je najbliža naseljenim mjestima Potkraj i Paklarevo, iz ovih sela bilo je i najviše ovčara koji su živjeli od proizvodnje sira i prodaje mesa. Briga svećenika za svoj puk nije ni ovdje izostajala.
„Drvena kapelica ovdje je bila još 1936. godine. Jednom godišnje, i to u vrijeme kosidbe, svećenici su dolazili i služili svete mise za pastire, i mještane koji su kupili sijeno. Bilo je to obično prva nedjelja u mjesecu kolovozu", govori nam Drago, dok priča kako je akademski kipar Fabijan Tomić iz Viteza izradio kip Gospe Snježne koji se nalazi ispred kapelice.
„Uoči Svetog Ive, nedaleko od kapelice, svake godine ložimo veliku vatru jer to je običaj i tradicija našega mjesta. Na jednom od tih prelijepih okupljanja i druženja razmišljao sam zašto ne bismo obnovili kapelicu koja je bila stotinjak metara od najvišeg vrha Galice. Svoju ideju prenio sam prvim suradnicima, a onda su se i mještani uključili. Za kratko vrijeme ideja je postala stvarnost. Napravili smo kapelicu na čije otvorenje i blagoslov je došao i travnički paroh, a imam iz Turbeta zbog bajramskih blagdana nije mogao doći, ali je poslao pismo potpore i napisao kako deset godina nije čuo radosniju vijest".
Josip Žilić djetinjstvo je proveo na Galici. Imao je tek trinaest godina kada je počeo rat u BiH.
„Koliko puta sam pogledao gore prema Galici od svoje kuće i poželio da šetam vlašičkim livadama. Da čuvam svoje stado i gledam svoga djeda kako uživa na pragu drvene kolibe dok mota duvan. Želio sam čuti zvuk zvona mojih ovaca, orkestar cvrčaka, kliktaj orlova. Jako mi je teško bilo što nisam mogao gore", govori nam Josip koji održava urednim prostor oko kapelice.
Dolaze ljudi iz svih krajeva BiH, pa i inozemstva. Ostavljaju krunice, novac, mole, uživaju u prirodi.
„Mislili smo da će ovdje dolaziti samo mještani Potkraja, Paklareva ili Ovčareva. Ovdje dolaze čak i turisti iz Njemačke. Jedna Njemica je molila svoga muža kada umre da je ukopaju u blizini naše kapelice. Toliko joj se svidjela ova planina i nedirnuta priroda da je grobno mjesto poželjela na ovoj planini. Rekla je koliko god novaca treba platiti za to grobno mjesto da samo kažemo", istakao je Drago Vuković.
Samo stotinjak metara od kapelice "puca" pogled na dolinu rijeke Lašve, ali i Vrbasa. Vidi se sve do Kupresa. Idealno mjesto za odmor tijela, ali i duše.
Galica je sigurno jedan od najljepših predjela planine Vlašić. Prostire se na oko 1.500 metara iznad mora i oduvijek je bila mjesto gdje su pastiri živjeli u svojim drvenim katunima. Pravili sir, šišali ovce i molili se po svome zakonu. Kako je najbliža naseljenim mjestima Potkraj i Paklarevo, iz ovih sela bilo je i najviše ovčara koji su živjeli od proizvodnje sira i prodaje mesa. Briga svećenika za svoj puk nije ni ovdje izostajala.
„Drvena kapelica ovdje je bila još 1936. godine. Jednom godišnje, i to u vrijeme kosidbe, svećenici su dolazili i služili svete mise za pastire, i mještane koji su kupili sijeno. Bilo je to obično prva nedjelja u mjesecu kolovozu", govori nam Drago, dok priča kako je akademski kipar Fabijan Tomić iz Viteza izradio kip Gospe Snježne koji se nalazi ispred kapelice.
„Uoči Svetog Ive, nedaleko od kapelice, svake godine ložimo veliku vatru jer to je običaj i tradicija našega mjesta. Na jednom od tih prelijepih okupljanja i druženja razmišljao sam zašto ne bismo obnovili kapelicu koja je bila stotinjak metara od najvišeg vrha Galice. Svoju ideju prenio sam prvim suradnicima, a onda su se i mještani uključili. Za kratko vrijeme ideja je postala stvarnost. Napravili smo kapelicu na čije otvorenje i blagoslov je došao i travnički paroh, a imam iz Turbeta zbog bajramskih blagdana nije mogao doći, ali je poslao pismo potpore i napisao kako deset godina nije čuo radosniju vijest".
Josip Žilić djetinjstvo je proveo na Galici. Imao je tek trinaest godina kada je počeo rat u BiH.
„Koliko puta sam pogledao gore prema Galici od svoje kuće i poželio da šetam vlašičkim livadama. Da čuvam svoje stado i gledam svoga djeda kako uživa na pragu drvene kolibe dok mota duvan. Želio sam čuti zvuk zvona mojih ovaca, orkestar cvrčaka, kliktaj orlova. Jako mi je teško bilo što nisam mogao gore", govori nam Josip koji održava urednim prostor oko kapelice.
Dolaze ljudi iz svih krajeva BiH, pa i inozemstva. Ostavljaju krunice, novac, mole, uživaju u prirodi.
„Mislili smo da će ovdje dolaziti samo mještani Potkraja, Paklareva ili Ovčareva. Ovdje dolaze čak i turisti iz Njemačke. Jedna Njemica je molila svoga muža kada umre da je ukopaju u blizini naše kapelice. Toliko joj se svidjela ova planina i nedirnuta priroda da je grobno mjesto poželjela na ovoj planini. Rekla je koliko god novaca treba platiti za to grobno mjesto da samo kažemo", istakao je Drago Vuković.
Samo stotinjak metara od kapelice "puca" pogled na dolinu rijeke Lašve, ali i Vrbasa. Vidi se sve do Kupresa. Idealno mjesto za odmor tijela, ali i duše.
