Idući ponedjeljak, 21. prosinca, na večernjem bi se nebu trebala pojaviti ‘Božićna zvijezda’.
Iako nas ove neobične godine ništa više ne može začuditi, ne morate se bojati da je riječ o najavi smaka svijeta. Radi se o konjukciji dvaju najvećih planeta Sunčevog sustava: Jupitera i Saturna, koji će na nebu (gledano sa Zemlje) djelovati kao jedan i zato sjajiti jačim svjetlom. Posljednji se puta ovako bliska konjukcija dogodila davne 1623. godine.
Kao što se iz imena ‘Božićna zvijezda’ može zaključiti, riječ je o pojavi koja se zbila upravo oko godine kada se rodio Isus, a neki smatraju kako je upravo ona ukazala trojici mudraca da se u Betlehemu rodio mesija.
Iako su neki teolozi poput sv. Ivana Zlatoustog tvrdili da zvijezda koja se spominje u Svetom Pismu “uopće nije bila zvijezda, nego nevidljiva moć koja je poprimila ovaj oblik”, papa Benedikt XVI. u svojem je djelu Djetinjstvo Isusovo napisao kako bi bilo pogrešno odbaciti astronomsko tumačenje pojave koja se spominje u evanđelju, piše Bitno.net.
Takvog je mišljenja i profesor teoretske astrofizike i kozmologije sa sveučilišta Notre Dame, Grant Mathews koji kaže da se u godini Isusovog rođenja dogodila još jedna značajna pojava koja je mudracima mogla ukazati na dolazak mesije.
Naime, Jupiter je bio u retrogradnoj kretnji, što znači da se gledano sa Zemlje činilo da se kreće u suprotnom smjeru u odnosu na ostale planete, nakon čega se ‘zaustavio’ i krenuo u uobičajenom smjeru. U Svetom Pismu stoji kako je zvijezda koju su vidjeli mudraci “stala” nad mjestom gdje je bilo djetešce.
“U ovom slučaju zvijezda koja je stala bio je planet Jupiter (simbol vladara) koji je doslovno ‘stao’ u svojoj retrogradnoj kretnji na nebu tijekom svojeg kretanja među zvijezdama”, kaže profesor Mathews.
Kako to sve skupa protumačiti u ključu vjere? Ovdje nam ponovno pomažu razmišljanja Benedikta XVI.: “Ako mudraci koji su, vođeni zvijezdom, tražili kralja židovskoga predstavljaju kretanje narodâ prema Kristu, onda je u tomu uključeno i to da kozmos govori o Kristu te, dakako, da čovjek u svojemu stvarnom stanju ne može potpuno odgonetnuti njegov jezik. Jezik stvorenja daje raznolike naznake. On u čovjeku pobuđuje slutnju o Stvoritelju. Povrh toga pobuđuje iščekivanje, odnosno nadu da će se ovaj Bog jednom očitovati. Istodobno pobuđuje svijest da mu čovjek može i mora ići ususret.”
Iako nas ove neobične godine ništa više ne može začuditi, ne morate se bojati da je riječ o najavi smaka svijeta. Radi se o konjukciji dvaju najvećih planeta Sunčevog sustava: Jupitera i Saturna, koji će na nebu (gledano sa Zemlje) djelovati kao jedan i zato sjajiti jačim svjetlom. Posljednji se puta ovako bliska konjukcija dogodila davne 1623. godine.
Kao što se iz imena ‘Božićna zvijezda’ može zaključiti, riječ je o pojavi koja se zbila upravo oko godine kada se rodio Isus, a neki smatraju kako je upravo ona ukazala trojici mudraca da se u Betlehemu rodio mesija.
Iako su neki teolozi poput sv. Ivana Zlatoustog tvrdili da zvijezda koja se spominje u Svetom Pismu “uopće nije bila zvijezda, nego nevidljiva moć koja je poprimila ovaj oblik”, papa Benedikt XVI. u svojem je djelu Djetinjstvo Isusovo napisao kako bi bilo pogrešno odbaciti astronomsko tumačenje pojave koja se spominje u evanđelju, piše Bitno.net.
Takvog je mišljenja i profesor teoretske astrofizike i kozmologije sa sveučilišta Notre Dame, Grant Mathews koji kaže da se u godini Isusovog rođenja dogodila još jedna značajna pojava koja je mudracima mogla ukazati na dolazak mesije.
Naime, Jupiter je bio u retrogradnoj kretnji, što znači da se gledano sa Zemlje činilo da se kreće u suprotnom smjeru u odnosu na ostale planete, nakon čega se ‘zaustavio’ i krenuo u uobičajenom smjeru. U Svetom Pismu stoji kako je zvijezda koju su vidjeli mudraci “stala” nad mjestom gdje je bilo djetešce.
“U ovom slučaju zvijezda koja je stala bio je planet Jupiter (simbol vladara) koji je doslovno ‘stao’ u svojoj retrogradnoj kretnji na nebu tijekom svojeg kretanja među zvijezdama”, kaže profesor Mathews.
Kako to sve skupa protumačiti u ključu vjere? Ovdje nam ponovno pomažu razmišljanja Benedikta XVI.: “Ako mudraci koji su, vođeni zvijezdom, tražili kralja židovskoga predstavljaju kretanje narodâ prema Kristu, onda je u tomu uključeno i to da kozmos govori o Kristu te, dakako, da čovjek u svojemu stvarnom stanju ne može potpuno odgonetnuti njegov jezik. Jezik stvorenja daje raznolike naznake. On u čovjeku pobuđuje slutnju o Stvoritelju. Povrh toga pobuđuje iščekivanje, odnosno nadu da će se ovaj Bog jednom očitovati. Istodobno pobuđuje svijest da mu čovjek može i mora ići ususret.”
