Prolo je nešto više od 2,5 godine kako je Hrvatska u Europskoj uniji, a nešto više od pola godine kako je njemačko tržište rada potpuno otvoreno za hrvatske državljane. Ipak, i dotad je postojala velika rupa u zakonu piše Index.hr.
Od 1. srpnja 2013. njemačko tržište rada je bilo djelomično otvoreno, što je značilo da je Hrvatima bila potrebna radna dozvola kako bi radili u Njemačkoj. Da bi se dobila radna dozvola (na godinu dana), bilo je potrebno prijaviti prebivalište u Njemačkoj i tek nakon 3 mjeseca poslodavac je mogao za svog budućeg zaposlenika zatražiti radnu dozvolu. U većini slučaja, ako plaća nije ispod minimalca, zahtjev je bio odobren.
Ipak, postojao je način za dobiti radnu dozvolu doslovce preko noći – uglavnom u branši građevine ili čišćenja. Trebalo je samo otvoriti “Gewerbe” (hrv. obrt) i odmah sutradan početi raditi. I tu su nastali problemi…
Neke “nebitne sitnice”
Niti jedan Nijemac ne bi preporučio Gewerbe ukoliko se odlično ne vlada jezikom i njemačkim zakonima. Kroz Gewerbe se sklapaju poslovi s velikim kooperantima, a obrtnici odrađuju određeni dio posla. Međutim, naši ex-yu starosjedioci u Njemačkoj (koji imaju građevinske firme) su prepoznali Gewerbe kao idealnu priliku koja će omogućiti da odmah radite, ali će vam zaboraviti reći nekoliko stvari zbog kojih se nećete izvući godinama iz dugova.
Otvarajući Gewerbe iliti obrt postaje se samostalni djelatnik. Nema prijave u firmu, jer troškove snosi sam obrtnik. Vodi se vlastita administracija, radi, izdaju se računi i naplati odrađeni posao. Vrlo jednostavno. Naši (čit. državljani Hrvatske, Srbije, BiH…), koji otvore Gewerbe, gotovo i nemaju pojma što su otvorili – rade za satnicu od 8 do 10 eura (u boljim slučajevima do 15 eura). Ako se uzme u obzir da se mjesečno zaradi oko 2 tisuće eura (zavisi od dogovora/kvadrata/satnice), novac sjeda na račun, a onda kreće plaćanje ostalih “sitnica”. Velika većina misli da su to “gotovi” novci koji se dobiju na ruke…
Ali, treba platiti:
mirovinsko osiguranje
zdravstveno osiguranje (oko 300 eura)
porez
knjigovođa
ostalo (smještaj, hrana…)
Kad se sve stavi na papir i oduzme, ostane 300 eura za život. I dalje pričamo o boljim slučajevima zarade…
“Poslodavac”, koji to zapravo i nije, je sklopio ugovor s većim kooperantom. Naplatio je realnu satnicu, ali obrtniku isplaćuje mizernu dogovorenu satnicu, čime je zapravo pokupio razliku u naplati za radeći – ništa! Zbog male zarade se događa da oni koji otvore Gewerbe ne plaćaju porez, niti mirovinsko, ali nadajući se da se neće ništa dogoditi kako ne bi završili kod doktora i sve to plaćali iz vlastitog džepa s obzirom da nemaju plaćeno zdravstveno osiguranje.
Kako zapravo funkcionira prevara objasnit ćemo na zamišljenom primjeru.
Recimo da imamo veliku firmu A koja nešto gradi. Ona unajmljuje građevinsku firmu XY (koju vodi ex-yu starosjedilac). Građevinska firma do 1.7.2015 nije smjela zaposliti hrvatske državljane jer je našim državljanima za rad bila potrebna radna dozvola (to se čekalo preko 3 mjeseca, ako ju se uopće dobilo). Znači situacija se mogla riješiti za jedan dan, tako da hrvatski državljanin otvori obrt (Gewerbe) i počne raditi. Velika firma A je platila taj posao sto tisuća eura. 80 tisuća ide u džep građevinskoj firmi XY (koja zapravo ništa nije radila). Ostalih 20 tisuća ide hrvatskom državljaninu koji vodi novootvoreni Gewerbe, koji nije upućen koja sve davanja mora platiti (jer ne zna što je Gewerbe, jer je možda vlasnik građevinske firme otvorio obrt na njegovo ime…), a koji zapravo radi posao za firmu XY.
Znači poanta je ovdje na nedostatku informacija, jer naši (ex-yu) kažu ljudima iz Hrvatske da otvore Gewerbe, da će dobiti 10 eura satnicu, a ne upozore ih da si sami trebaju platiti zdravstveno, mirovinsko i, najbitnije, porez. Tako su zapravo hrvatski građani preveslani, naplata poreza im dođe na kraju godine, sve zato što im je uskraćena informacija.
Situacija se promijenila jer od 1.7 hrvatski državljani smiju raditi u Njemačkoj, uživaju prava kao i ostali njemački građani - dođu i za jedan dan se prijave u firmu bez otvaranja obrta.
Na seminaru u organizaciji Hrvatskog gospodarskog saveza poručili su da bi zarada za individualnu osobu, koja ima vlastiti Gewerbe, bila pristojna – potrebno imati satnicu veću od 30 eura, kako bi se mogli podmiriti svi troškovi.
Identične priče na sve strane
Neplaćeni troškovi/računi se samo gomilaju, pa nije rijedak primjer da ljudi ostanu na ulici i bez eura u džepu. Velik broj puta dogodilo se da ljudi mole za pomoć u Facebook grupama – makar za kartu da odu kući. Tužne su to priče, a još tužnije je od svega što to naprave oni koji bi trebali imati najviše razumijevanja – „naši“, koji znaju koliko je teško naći pristojan posao i zarađivati pošteno u Hrvatskoj. Često se može susresti ljude koji su upravo na putu kući nakon ovakvih situacija, a ovakvih priča iz prve ruke bilo je preko 20-ak. Naravno da ne treba generalizirati, ali upravo naši su i najbolje upoznati sa lošom ekonomskom situacijom u državama jugoistočne Europe i svjesni da u takvim slučajevima ljudi pristaju na sve rizike i iskorištavanja.
Zbog toga je mnoge razveselila vijest da od 1. srpnja 2015. više nisu potrebne radne dozvole. Potreban je samo osobni dokument i hrvatski građani mogu uživati jednaka radnička prava poput ostalih Nijemaca. Manje je komplikacija, nema čekanja, nema krađe. I “naši” napokon nemaju česte prilike više za*ebati koga.
Index.hr
Od 1. srpnja 2013. njemačko tržište rada je bilo djelomično otvoreno, što je značilo da je Hrvatima bila potrebna radna dozvola kako bi radili u Njemačkoj. Da bi se dobila radna dozvola (na godinu dana), bilo je potrebno prijaviti prebivalište u Njemačkoj i tek nakon 3 mjeseca poslodavac je mogao za svog budućeg zaposlenika zatražiti radnu dozvolu. U većini slučaja, ako plaća nije ispod minimalca, zahtjev je bio odobren.
Ipak, postojao je način za dobiti radnu dozvolu doslovce preko noći – uglavnom u branši građevine ili čišćenja. Trebalo je samo otvoriti “Gewerbe” (hrv. obrt) i odmah sutradan početi raditi. I tu su nastali problemi…
Neke “nebitne sitnice”
Niti jedan Nijemac ne bi preporučio Gewerbe ukoliko se odlično ne vlada jezikom i njemačkim zakonima. Kroz Gewerbe se sklapaju poslovi s velikim kooperantima, a obrtnici odrađuju određeni dio posla. Međutim, naši ex-yu starosjedioci u Njemačkoj (koji imaju građevinske firme) su prepoznali Gewerbe kao idealnu priliku koja će omogućiti da odmah radite, ali će vam zaboraviti reći nekoliko stvari zbog kojih se nećete izvući godinama iz dugova.
Otvarajući Gewerbe iliti obrt postaje se samostalni djelatnik. Nema prijave u firmu, jer troškove snosi sam obrtnik. Vodi se vlastita administracija, radi, izdaju se računi i naplati odrađeni posao. Vrlo jednostavno. Naši (čit. državljani Hrvatske, Srbije, BiH…), koji otvore Gewerbe, gotovo i nemaju pojma što su otvorili – rade za satnicu od 8 do 10 eura (u boljim slučajevima do 15 eura). Ako se uzme u obzir da se mjesečno zaradi oko 2 tisuće eura (zavisi od dogovora/kvadrata/satnice), novac sjeda na račun, a onda kreće plaćanje ostalih “sitnica”. Velika većina misli da su to “gotovi” novci koji se dobiju na ruke…
Ali, treba platiti:
mirovinsko osiguranje
zdravstveno osiguranje (oko 300 eura)
porez
knjigovođa
ostalo (smještaj, hrana…)
Kad se sve stavi na papir i oduzme, ostane 300 eura za život. I dalje pričamo o boljim slučajevima zarade…
“Poslodavac”, koji to zapravo i nije, je sklopio ugovor s većim kooperantom. Naplatio je realnu satnicu, ali obrtniku isplaćuje mizernu dogovorenu satnicu, čime je zapravo pokupio razliku u naplati za radeći – ništa! Zbog male zarade se događa da oni koji otvore Gewerbe ne plaćaju porez, niti mirovinsko, ali nadajući se da se neće ništa dogoditi kako ne bi završili kod doktora i sve to plaćali iz vlastitog džepa s obzirom da nemaju plaćeno zdravstveno osiguranje.
Kako zapravo funkcionira prevara objasnit ćemo na zamišljenom primjeru.
Recimo da imamo veliku firmu A koja nešto gradi. Ona unajmljuje građevinsku firmu XY (koju vodi ex-yu starosjedilac). Građevinska firma do 1.7.2015 nije smjela zaposliti hrvatske državljane jer je našim državljanima za rad bila potrebna radna dozvola (to se čekalo preko 3 mjeseca, ako ju se uopće dobilo). Znači situacija se mogla riješiti za jedan dan, tako da hrvatski državljanin otvori obrt (Gewerbe) i počne raditi. Velika firma A je platila taj posao sto tisuća eura. 80 tisuća ide u džep građevinskoj firmi XY (koja zapravo ništa nije radila). Ostalih 20 tisuća ide hrvatskom državljaninu koji vodi novootvoreni Gewerbe, koji nije upućen koja sve davanja mora platiti (jer ne zna što je Gewerbe, jer je možda vlasnik građevinske firme otvorio obrt na njegovo ime…), a koji zapravo radi posao za firmu XY.
Znači poanta je ovdje na nedostatku informacija, jer naši (ex-yu) kažu ljudima iz Hrvatske da otvore Gewerbe, da će dobiti 10 eura satnicu, a ne upozore ih da si sami trebaju platiti zdravstveno, mirovinsko i, najbitnije, porez. Tako su zapravo hrvatski građani preveslani, naplata poreza im dođe na kraju godine, sve zato što im je uskraćena informacija.
Situacija se promijenila jer od 1.7 hrvatski državljani smiju raditi u Njemačkoj, uživaju prava kao i ostali njemački građani - dođu i za jedan dan se prijave u firmu bez otvaranja obrta.
Na seminaru u organizaciji Hrvatskog gospodarskog saveza poručili su da bi zarada za individualnu osobu, koja ima vlastiti Gewerbe, bila pristojna – potrebno imati satnicu veću od 30 eura, kako bi se mogli podmiriti svi troškovi.
Identične priče na sve strane
Neplaćeni troškovi/računi se samo gomilaju, pa nije rijedak primjer da ljudi ostanu na ulici i bez eura u džepu. Velik broj puta dogodilo se da ljudi mole za pomoć u Facebook grupama – makar za kartu da odu kući. Tužne su to priče, a još tužnije je od svega što to naprave oni koji bi trebali imati najviše razumijevanja – „naši“, koji znaju koliko je teško naći pristojan posao i zarađivati pošteno u Hrvatskoj. Često se može susresti ljude koji su upravo na putu kući nakon ovakvih situacija, a ovakvih priča iz prve ruke bilo je preko 20-ak. Naravno da ne treba generalizirati, ali upravo naši su i najbolje upoznati sa lošom ekonomskom situacijom u državama jugoistočne Europe i svjesni da u takvim slučajevima ljudi pristaju na sve rizike i iskorištavanja.
Zbog toga je mnoge razveselila vijest da od 1. srpnja 2015. više nisu potrebne radne dozvole. Potreban je samo osobni dokument i hrvatski građani mogu uživati jednaka radnička prava poput ostalih Nijemaca. Manje je komplikacija, nema čekanja, nema krađe. I “naši” napokon nemaju česte prilike više za*ebati koga.
Index.hr
