Minijaturizirani sateliti sve su popularnije moderno rješenje za brojne tvrtke i projekte koji služe za snimanje Zemlje, pružanje internetskih usluga i drugo. Međutim, postoji velik problem - kako je ovih komada hardvera u orbiti sve više, potpuno se izgubila kontrola nad tim što se sve može sudariti .
Rojevi mini satelita postaju sve veći, a kontrola na tisuće planiranih komada koji bi dodatno zagadili Zemljinu nižu orbitu vezana za potencijalne sudare uopće ne postoji. Ništa ne sprječava gomile malih komada hardvera da se međusobno sudaraju i naprave golemu štetu, piše T-portal.
Još 2014. istraživač Hugh Lewis sa Sveučilišta Southampton upozorio je na ovaj problem, a tada je godišnje u orbitu stizalo 'tek' stotinjak satelita CubeSat. Apetiti su danas kudikamo veći. Primjera radi, za uspostavu projekta OneWeb trebat će 648 satelita do 2018., Boeing planira flotu od vrtoglavih 2.900 satelita, a SpaceX i Samsung planiraju svoje rojeve od barem 4.000 satelita.
Lewisova predviđanja potvrdilo je i superračunalo. Nedavno je s kolegama ovaj istraživač odlučio simulirati 200 godina mogućih orbita za 300 različitih golemih rojeva satelita. Simulacije su pokazale kako ovakvi rojevi satelita podižu rizik za katastrofalnim sudarom za 50 posto. Na nedavno održanoj konferenciji Europske svemirske agencije (ESA), Lewis je predložio da je prijeko potrebno napraviti nove pravilnike kako bi se smanjila mogućnost sudara u orbiti.
Minijaturni sateliti imaju brojne prednosti - male su mase, lako ih je lansirati i postaviti u orbitu, a zahvaljujući tehnologiji mogu održavati brojne zadatke za koje su ne tako davno bili potrebni golemi sateliti. Međutim, sateliti CubeSat nemaju nikakav pogon kojim bi mogli izbjeći sudare, a s obzirom na to da se lansiraju u golemom broju, rizik od sudara s gomilom drugog materijala (i drugih minijaturnih satelita) je viši no ikad.
Postoji velik strah da se sudarom malih fragmenata svemirskog smeća može pokrenuti lančana reakcija poznata kao Kesslerov sindrom. U praksi to znači da se fragmenti malih satelita u sudaru mogu usmjeriti prema hrpi drugih letjelica u orbiti...
NASA-in bivši znanstvenik Donald Kessler ovu je teoriju razmatrao još 1978. te je po njemu i nazvana. Danas je problem samo izraženiji.
'Megakonstelacije predstavljaju jedinstven problem, posebno kada su sastavljene od CubeSata', rekao je Kessler. 'Sve prednosti koje CubeSat ima veličinom više se nego negiraju njihovim brojem. Zbog veličine, također su mnogo manje otporni na minijaturne komade svemirskog smeća koje je danas nemoguće pratiti.'
Lewis i drugi istraživači sada pozivaju svemirske agencije da brže i učinkovitije obaraju mrtve satelite kako bi se smanjila količina svemirskog smeća. Trenutačni pravilnici govore o tome kako sateliti moraju izgorjeti u atmosferi 25 godina nakon dovršetka misije, no za megakonstelacije satelita to je jednostavno predugo.
Stvari su utoliko gore što danas brojne tvrtke i agencije pokušavaju pronaći način za uklanjanjem većih komada smeća, a kamoli minijaturnih dijelova u orbiti.
Bljesak.info
Rojevi mini satelita postaju sve veći, a kontrola na tisuće planiranih komada koji bi dodatno zagadili Zemljinu nižu orbitu vezana za potencijalne sudare uopće ne postoji. Ništa ne sprječava gomile malih komada hardvera da se međusobno sudaraju i naprave golemu štetu, piše T-portal.
Još 2014. istraživač Hugh Lewis sa Sveučilišta Southampton upozorio je na ovaj problem, a tada je godišnje u orbitu stizalo 'tek' stotinjak satelita CubeSat. Apetiti su danas kudikamo veći. Primjera radi, za uspostavu projekta OneWeb trebat će 648 satelita do 2018., Boeing planira flotu od vrtoglavih 2.900 satelita, a SpaceX i Samsung planiraju svoje rojeve od barem 4.000 satelita.
Lewisova predviđanja potvrdilo je i superračunalo. Nedavno je s kolegama ovaj istraživač odlučio simulirati 200 godina mogućih orbita za 300 različitih golemih rojeva satelita. Simulacije su pokazale kako ovakvi rojevi satelita podižu rizik za katastrofalnim sudarom za 50 posto. Na nedavno održanoj konferenciji Europske svemirske agencije (ESA), Lewis je predložio da je prijeko potrebno napraviti nove pravilnike kako bi se smanjila mogućnost sudara u orbiti.
Minijaturni sateliti imaju brojne prednosti - male su mase, lako ih je lansirati i postaviti u orbitu, a zahvaljujući tehnologiji mogu održavati brojne zadatke za koje su ne tako davno bili potrebni golemi sateliti. Međutim, sateliti CubeSat nemaju nikakav pogon kojim bi mogli izbjeći sudare, a s obzirom na to da se lansiraju u golemom broju, rizik od sudara s gomilom drugog materijala (i drugih minijaturnih satelita) je viši no ikad.
Postoji velik strah da se sudarom malih fragmenata svemirskog smeća može pokrenuti lančana reakcija poznata kao Kesslerov sindrom. U praksi to znači da se fragmenti malih satelita u sudaru mogu usmjeriti prema hrpi drugih letjelica u orbiti...
NASA-in bivši znanstvenik Donald Kessler ovu je teoriju razmatrao još 1978. te je po njemu i nazvana. Danas je problem samo izraženiji.
'Megakonstelacije predstavljaju jedinstven problem, posebno kada su sastavljene od CubeSata', rekao je Kessler. 'Sve prednosti koje CubeSat ima veličinom više se nego negiraju njihovim brojem. Zbog veličine, također su mnogo manje otporni na minijaturne komade svemirskog smeća koje je danas nemoguće pratiti.'
Lewis i drugi istraživači sada pozivaju svemirske agencije da brže i učinkovitije obaraju mrtve satelite kako bi se smanjila količina svemirskog smeća. Trenutačni pravilnici govore o tome kako sateliti moraju izgorjeti u atmosferi 25 godina nakon dovršetka misije, no za megakonstelacije satelita to je jednostavno predugo.
Stvari su utoliko gore što danas brojne tvrtke i agencije pokušavaju pronaći način za uklanjanjem većih komada smeća, a kamoli minijaturnih dijelova u orbiti.
Bljesak.info
