Oni koji su napali sisačkog biskupa zaboravili su da je on prije svoje biskupske službe bio “župnik na prvoj crti” kao župnik Hrastovice, a kasnije zajedno i Petrinje, opslužujući obje župe iz kontejnera na samoj crti razgraničenja s pobunjenim Srbima, koji su tada okupirali Banovinu.
Vrlo su vješto zlorabljene riječi sisačkog biskupa mons. Vlade Košića s mise koju je u nedjelju služio u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom u spomen na 443. obljetnicu kaštela Gvozdansko i pogibelji branitelja te utvrde 1578., koju mnogi smještaju rame uz rame sa židovskom Masadom i američkim Alamom.
Naime, govoreći o posljedicama potresa u Sisačkoj biskupiji, biskup Košić usporedio ih je s prijašnjim stradanjima u povijesti, koje su u ono doba počinili osmanlijski Turci, a u novijoj povijesti pobunjeni krajiški Srbi. Košićeve riječi tako su izokrenute, da je ispalo da govori o današnjim Turcima i Srbima, pa mu se odmah prilijepila etiketa nesnošljivosti i počelo se s uvredama. No, što je biskup Košić doista rekao?
Podsjetivši na bitke kod Gvozdanskog i njegove branitelje, kazao je da nam je “poznato kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote” te da su “radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili”.
“Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju”, kazao je biskup Košić u svojoj homiliji i dodao kako je danas naš najveći neprijatelj potres, koji je u ovom kraju započeo 29. prosinca prošle 2020. “On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi.
I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo. Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje? Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba.
On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav”, spomenuo se svih koji su pritekli u pomoć Banovini i završio je taj dio svoje homilije mons. Košić, no to nitko u medijima nije imao prilike pročitati.
Oni koji su napali sisačkog biskupa zaboravili su da je on prije svoje biskupske službe bio “župnik na prvoj crti” kao župnik Hrastovice, a kasnije zajedno i Petrinje, opslužujući obje župe iz kontejnera na samoj crti razgraničenja s pobunjenim Srbima, koji su tada okupirali Banovinu. U njegovim je župama tada srušeno 17 crkava i osam groblja. Usporedivo s potresom sada.
No to je bilo namjerno, eksplozivom i granatama koje su stigle iz Beograda. Tako je prošla i crkva sv. Lovre u Petrinji, koja je sravnjena sa zemljom, dijelom su joj iščupali i temelje i planirali ondje napraviti park. U toj istoj crkvi sv. Lovre, na posljednjoj svečanosti, tj. na krizmi prije njezina rušenja, misu je služio kardinal Franjo Kuharić, koji je tada, u lipnju 1991. izrekao one svoje čuvene riječi: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je.
Ako je napustio svoj dom, ja neću igle uzeti iz njegova. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede”. Ali sad je dobro prisjetiti se i riječi kardinala Josipa Bozanića na posveti nove crkve sv. Lovre 2000. kardinal Bozanić, koji je rekao da je “rušenje ove crkve bio je znak mržnje koju su dopustili predstavnici srpske zajednice u ovom dijelu Hrvatske. Oni su htjeli da sve ostane spaljeno, bez traga i svih onih koji su ovdje ranije živjeli. Ali mi smo danas opet ovdje, ponosni i sretni u obnovljenoj crkvi. Mi molimo za oproštenje, ali ne želimo zaboraviti i obezvrijediti prošlost, da ne bi zaborav opet omogućio ponavljanje”. Upravo tom zaboravu i obezvrjeđivanju prošlosti govorio je ove nedjelje biskup Košić u Gvozdanskom. Da se ne ponovi, piše Večernji list.
Vrlo su vješto zlorabljene riječi sisačkog biskupa mons. Vlade Košića s mise koju je u nedjelju služio u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom u spomen na 443. obljetnicu kaštela Gvozdansko i pogibelji branitelja te utvrde 1578., koju mnogi smještaju rame uz rame sa židovskom Masadom i američkim Alamom.
Naime, govoreći o posljedicama potresa u Sisačkoj biskupiji, biskup Košić usporedio ih je s prijašnjim stradanjima u povijesti, koje su u ono doba počinili osmanlijski Turci, a u novijoj povijesti pobunjeni krajiški Srbi. Košićeve riječi tako su izokrenute, da je ispalo da govori o današnjim Turcima i Srbima, pa mu se odmah prilijepila etiketa nesnošljivosti i počelo se s uvredama. No, što je biskup Košić doista rekao?
Podsjetivši na bitke kod Gvozdanskog i njegove branitelje, kazao je da nam je “poznato kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote” te da su “radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili”.
“Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju”, kazao je biskup Košić u svojoj homiliji i dodao kako je danas naš najveći neprijatelj potres, koji je u ovom kraju započeo 29. prosinca prošle 2020. “On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi.
I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo. Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje? Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba.
On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav”, spomenuo se svih koji su pritekli u pomoć Banovini i završio je taj dio svoje homilije mons. Košić, no to nitko u medijima nije imao prilike pročitati.
Oni koji su napali sisačkog biskupa zaboravili su da je on prije svoje biskupske službe bio “župnik na prvoj crti” kao župnik Hrastovice, a kasnije zajedno i Petrinje, opslužujući obje župe iz kontejnera na samoj crti razgraničenja s pobunjenim Srbima, koji su tada okupirali Banovinu. U njegovim je župama tada srušeno 17 crkava i osam groblja. Usporedivo s potresom sada.
No to je bilo namjerno, eksplozivom i granatama koje su stigle iz Beograda. Tako je prošla i crkva sv. Lovre u Petrinji, koja je sravnjena sa zemljom, dijelom su joj iščupali i temelje i planirali ondje napraviti park. U toj istoj crkvi sv. Lovre, na posljednjoj svečanosti, tj. na krizmi prije njezina rušenja, misu je služio kardinal Franjo Kuharić, koji je tada, u lipnju 1991. izrekao one svoje čuvene riječi: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je.
Ako je napustio svoj dom, ja neću igle uzeti iz njegova. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede”. Ali sad je dobro prisjetiti se i riječi kardinala Josipa Bozanića na posveti nove crkve sv. Lovre 2000. kardinal Bozanić, koji je rekao da je “rušenje ove crkve bio je znak mržnje koju su dopustili predstavnici srpske zajednice u ovom dijelu Hrvatske. Oni su htjeli da sve ostane spaljeno, bez traga i svih onih koji su ovdje ranije živjeli. Ali mi smo danas opet ovdje, ponosni i sretni u obnovljenoj crkvi. Mi molimo za oproštenje, ali ne želimo zaboraviti i obezvrijediti prošlost, da ne bi zaborav opet omogućio ponavljanje”. Upravo tom zaboravu i obezvrjeđivanju prošlosti govorio je ove nedjelje biskup Košić u Gvozdanskom. Da se ne ponovi, piše Večernji list.
