Nakon prve stanice u okviru projekta Spašeni od zaborava te upoznavanja tradicije i običaja posavskog kraja, skupina mladih, predvođena djelatnicima NCM Ivan Pavao II. Marijom Puljić i Josipom Milanovićem, 29. i 30. travnja boravila je u Prozoru – Rami i Kupresu.
Piše: Marija Puljić / mladicentar.org
Mladi su tom prigodom najprije susreli Biljanu Glibo, nastavnicu glazbene kulture u Osnovnoj školi Marko Marulić u Prozoru i voditeljicu etno skupine Čuvarice, koja je otvorila vrata svoje obiteljske kuće gdje su skupinu dočekali i njen suprug Milenko te sinovi David, Juraj i Jakov, dok je kći Iva bila u Mostaru na studiju. Radostan duh i široko ramsko srce prvo je što su mladi uočili u ovom domu.
Kroz šalu, Milenko je odmah otklonio vječitu dvojbu – pripada li Prozor – Rama Bosni ili Hercegovini? Prozor – Rama je najsjeverniji dio Hercegovine te se veže preko Klisa uz konjički, a preko Zec planine uz fojnički kraj. Nekada su ljudi prelazili preko planina pješke te, uz ostalo, prenosili i pjesme, zbog čega ima mnogo napjeva. Povijesno gledajući, Rama je uvijek bila vezana za Dalmaciju, te i geografski pripada sljevu Jadranskog mora. Međutim postoji jedan izvor u kraju koji se zove Menik. Kada se stavi noga na izvor, voda može teći i prema Bosni i prema Hercegovini.
No, iako Rama osvaja svojim prirodnim ljepotama, razlog ovog posjeta je ipak bio drugi te su mladi imali mnoštvo pitanja o bogatoj tradiciji ovog kraja, a malo tko o tome više zna od Biljane, koja je, iz ljubavi prema tradicijskog glazbi, osnovala i Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Rama, koje djeluje već 12 godina. Pjesme, plesovi i glazbala dio su svakodnevnice ove obitelji. Stoga, mladoj skupini sin David svira dvojnice, usnu harmoniku, tamburu i diple, a zatim zajedno s ocem i bratom Jurajem izvodi bećarac. Za to vrijeme, majka Biljana poziva dvije djevojke da odjenu ramsku narodnu nošnju kako bi usput objasnila koji su dijelovi nošnje.
Radi se o izuzetno lijepoj i bogatoj narodnoj nošnji, koju još uvijek tkaju ramske žene. Zahvaljujući najprije svećenicima koji prepoznaju važnost tradicije, nerijetko se na Šćitu mogu vidjeti krizmanici odjeveni u narodne nošnje. To živi i sretna sam zbog toga, iako nisam iz Rame. Rodom sam iz Uskoplja, ali tu sam srela muža i zasnovala svoju obitelj. Svi zajedno njegujemo glazbu i tradiciju. – ističe ponosno Biljana.
Također, odijevajući djevojke, govori o osnovnim dijelovima ramske narodne nošnje koja je u svojoj osnovi bijele boje te košulja čini donji dio. Svakodnevne nošnje su bile jednostavnije i bez nakita, dok su u vrijeme korizme, nošene manje rađene košulje ili samo bijele aljine i crni rubac. Konoplja i lan, odnosno grubo sukno, bili su materijali za izradu. Na košulju je obično išao pregnjač (pregača) te ćurdija ukrašena novčićima (dugi ženski kaput bez rukava). Torba se nosila kao ukras. Pafte su bile ukrasne kopče na krajevima tkanice kojima su se opasivale žene u svečanom ruhu te se na taj način gizdale. Na noge su išle opanke. Najprije bi se iščešljala kosa i podvili razdioci, a zatim bi se stavljalo oglavlje koje se razlikovalo u djevojke i udane žene. Nekada se ženi se nije smjela vidjeti kosa, samo muž je mogao vidjeti ženinu kosu. Oglavlje u djevojke su činili bijela krpa, fes i vezena krpa, a u udane žene tukur i poćalica.
Uz glazbu i priču o bogatoj kulturnoj baštini, vrijeme brzo leti u ovom domu, u kojemu se na poseban način njeguju tri vrijednosti: vjera, obitelj i domovina. Već je bilo vrijeme da se krene prema Kupresu kad je sumrak prelijevao zrcalno Ramsko jezero.
Preko Šujice, mladi nastavljaju put prema Kupresu gdje ih je drugog jutra dočekala Ružica Hrnjkaš Živković, umirovljena nastavnica hrvatskog jezika i povijesti te autorica nekoliko knjiga o izrekama, pjesmama i crticama iz života kupreškog čovjeka. Kako bi priča bila što vjerodostojnija, Ružica zajedno s mladima posjećuje Marijana Rebrinu, koji je stvorio vlastitu kolekciju starih alata i predmeta iz pokućstva.
Ružica započinje svoju priču o teškom životu na Kupreškoj visoravni 40 – ih godina, gdje su bile oštre zime i dominirao stočarski kraj. Kako ističe, svaka je kuća trebala imati bar jednu kravu jer je ona bila hraniteljica. Djeca, čim bi završila četiri razreda osnovne škole, išla bi u najam u Slavoniju. Svaka kuća je imala i bar po dvije – tri ovce da bi obitelj imala vunu, koja je bila životno važna, za pletenje i tkanje. Svako godišnje doba je imalo svoje zadatake: u proljeće se oralo, u jesen vrlo, zimi se malo odmaralo i brinulo o stoci, dok je ljeti košnja bila osnovna aktivnost. Tako su se kupreški kosci dizali još u 4 sata ujutro, jer je trava preljevena rosom bila mekša za kositi.
Na upit što su žene radile za to vrijeme, Ružica ističe: Postoji ovdje u narodu izreka: Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi. Tkale su odjeću djeci, radile u kući i vani u vrtu, imale su šestero – sedmero djece. Također se kaže: Kako Šara šarala, tako se i gizdala. To je značilo da se na čeljadi vidjelo koliko je žena vrijedna, kreativna i sposobna. Ako je znala lijepo uraditi odjeću, onda je i bila lijepo obučena.
Međutim, kako nisu svi ljudi živjeli materijalno isto, tako se i nošnja razlikovala. Osnovni dio ženske nošnje u kupreškom kraju bila je bijela košulja od grubog materijala te, preko nje, aljina. Razlikovala se misna – svečana i nosna odjeća. Preko haljine je išao crni jelek, a preko njega se kasnije počela nositi modrina na koju su našiveni ukrasi – načini. Preko pasa se stavljala pregača koja se u žalosti okretala naopačke. Na glavi se nosila kapa od crvene čoje te, preko nje bošča – bijela krpa, dok su se na nogama uglavnom nosile čarape, duboke kao čizme, radi oštre zime te opanke.
Nikada u narodu, kada izađu dvije djevojke iz crkve, nisu imale identične nošnje. Svaka je imala svoj stil, svoj način i svoju sposobnost izrade. – zaključuje Ružica.
U naselju Otinovci bila je glavna crkva, do koje Ružica dovodi skupinu mladih. O Božiću je posebno bila svečana misa. Nakon mise su žene i djeca išli kući, a muževi u svoje selo, čestitati svakoj kući Božić te su se zvali čestitari. To je bilo vrijeme kada se pripremalo u obilju, ne zbog toga što su čestitari bili gladni, nego kako bi se pokazalo koliko toga se ima. – priča nam Ružica dok se rastajemo.
Iako još mnoge priče o bogatoj tradiciji ramskog i kupreškog kraja ne pronalaze ovog puta prostor da budu ispričane, ostaju živjeti u srcima, osobito žena poput Biljane i Ružice, koje ih s ljubavlju prenose mlađim generacijama te na taj način spašavaju od zaborava.
U istraživanju su sudjelovali vršnjački edukatori i članovi UKS Emaus Tomislav Brkan, Matej Dužnović, Thomas Perić, Jasmina Makaš, Martina Milos i Jelena Šutić. U realizaciji projekta podršku su pružili s. Marinela Zeko (SMI) i don Tomo Mlakić, župnik župe Sv. obitelji u Kupresu.
Piše: Marija Puljić / mladicentar.org
Mladi su tom prigodom najprije susreli Biljanu Glibo, nastavnicu glazbene kulture u Osnovnoj školi Marko Marulić u Prozoru i voditeljicu etno skupine Čuvarice, koja je otvorila vrata svoje obiteljske kuće gdje su skupinu dočekali i njen suprug Milenko te sinovi David, Juraj i Jakov, dok je kći Iva bila u Mostaru na studiju. Radostan duh i široko ramsko srce prvo je što su mladi uočili u ovom domu.
Kroz šalu, Milenko je odmah otklonio vječitu dvojbu – pripada li Prozor – Rama Bosni ili Hercegovini? Prozor – Rama je najsjeverniji dio Hercegovine te se veže preko Klisa uz konjički, a preko Zec planine uz fojnički kraj. Nekada su ljudi prelazili preko planina pješke te, uz ostalo, prenosili i pjesme, zbog čega ima mnogo napjeva. Povijesno gledajući, Rama je uvijek bila vezana za Dalmaciju, te i geografski pripada sljevu Jadranskog mora. Međutim postoji jedan izvor u kraju koji se zove Menik. Kada se stavi noga na izvor, voda može teći i prema Bosni i prema Hercegovini.
No, iako Rama osvaja svojim prirodnim ljepotama, razlog ovog posjeta je ipak bio drugi te su mladi imali mnoštvo pitanja o bogatoj tradiciji ovog kraja, a malo tko o tome više zna od Biljane, koja je, iz ljubavi prema tradicijskog glazbi, osnovala i Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Rama, koje djeluje već 12 godina. Pjesme, plesovi i glazbala dio su svakodnevnice ove obitelji. Stoga, mladoj skupini sin David svira dvojnice, usnu harmoniku, tamburu i diple, a zatim zajedno s ocem i bratom Jurajem izvodi bećarac. Za to vrijeme, majka Biljana poziva dvije djevojke da odjenu ramsku narodnu nošnju kako bi usput objasnila koji su dijelovi nošnje.
Radi se o izuzetno lijepoj i bogatoj narodnoj nošnji, koju još uvijek tkaju ramske žene. Zahvaljujući najprije svećenicima koji prepoznaju važnost tradicije, nerijetko se na Šćitu mogu vidjeti krizmanici odjeveni u narodne nošnje. To živi i sretna sam zbog toga, iako nisam iz Rame. Rodom sam iz Uskoplja, ali tu sam srela muža i zasnovala svoju obitelj. Svi zajedno njegujemo glazbu i tradiciju. – ističe ponosno Biljana.
Također, odijevajući djevojke, govori o osnovnim dijelovima ramske narodne nošnje koja je u svojoj osnovi bijele boje te košulja čini donji dio. Svakodnevne nošnje su bile jednostavnije i bez nakita, dok su u vrijeme korizme, nošene manje rađene košulje ili samo bijele aljine i crni rubac. Konoplja i lan, odnosno grubo sukno, bili su materijali za izradu. Na košulju je obično išao pregnjač (pregača) te ćurdija ukrašena novčićima (dugi ženski kaput bez rukava). Torba se nosila kao ukras. Pafte su bile ukrasne kopče na krajevima tkanice kojima su se opasivale žene u svečanom ruhu te se na taj način gizdale. Na noge su išle opanke. Najprije bi se iščešljala kosa i podvili razdioci, a zatim bi se stavljalo oglavlje koje se razlikovalo u djevojke i udane žene. Nekada se ženi se nije smjela vidjeti kosa, samo muž je mogao vidjeti ženinu kosu. Oglavlje u djevojke su činili bijela krpa, fes i vezena krpa, a u udane žene tukur i poćalica. Uz glazbu i priču o bogatoj kulturnoj baštini, vrijeme brzo leti u ovom domu, u kojemu se na poseban način njeguju tri vrijednosti: vjera, obitelj i domovina. Već je bilo vrijeme da se krene prema Kupresu kad je sumrak prelijevao zrcalno Ramsko jezero.
Preko Šujice, mladi nastavljaju put prema Kupresu gdje ih je drugog jutra dočekala Ružica Hrnjkaš Živković, umirovljena nastavnica hrvatskog jezika i povijesti te autorica nekoliko knjiga o izrekama, pjesmama i crticama iz života kupreškog čovjeka. Kako bi priča bila što vjerodostojnija, Ružica zajedno s mladima posjećuje Marijana Rebrinu, koji je stvorio vlastitu kolekciju starih alata i predmeta iz pokućstva.
Ružica započinje svoju priču o teškom životu na Kupreškoj visoravni 40 – ih godina, gdje su bile oštre zime i dominirao stočarski kraj. Kako ističe, svaka je kuća trebala imati bar jednu kravu jer je ona bila hraniteljica. Djeca, čim bi završila četiri razreda osnovne škole, išla bi u najam u Slavoniju. Svaka kuća je imala i bar po dvije – tri ovce da bi obitelj imala vunu, koja je bila životno važna, za pletenje i tkanje. Svako godišnje doba je imalo svoje zadatake: u proljeće se oralo, u jesen vrlo, zimi se malo odmaralo i brinulo o stoci, dok je ljeti košnja bila osnovna aktivnost. Tako su se kupreški kosci dizali još u 4 sata ujutro, jer je trava preljevena rosom bila mekša za kositi.
Na upit što su žene radile za to vrijeme, Ružica ističe: Postoji ovdje u narodu izreka: Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi. Tkale su odjeću djeci, radile u kući i vani u vrtu, imale su šestero – sedmero djece. Također se kaže: Kako Šara šarala, tako se i gizdala. To je značilo da se na čeljadi vidjelo koliko je žena vrijedna, kreativna i sposobna. Ako je znala lijepo uraditi odjeću, onda je i bila lijepo obučena.
Međutim, kako nisu svi ljudi živjeli materijalno isto, tako se i nošnja razlikovala. Osnovni dio ženske nošnje u kupreškom kraju bila je bijela košulja od grubog materijala te, preko nje, aljina. Razlikovala se misna – svečana i nosna odjeća. Preko haljine je išao crni jelek, a preko njega se kasnije počela nositi modrina na koju su našiveni ukrasi – načini. Preko pasa se stavljala pregača koja se u žalosti okretala naopačke. Na glavi se nosila kapa od crvene čoje te, preko nje bošča – bijela krpa, dok su se na nogama uglavnom nosile čarape, duboke kao čizme, radi oštre zime te opanke.
Nikada u narodu, kada izađu dvije djevojke iz crkve, nisu imale identične nošnje. Svaka je imala svoj stil, svoj način i svoju sposobnost izrade. – zaključuje Ružica.
U naselju Otinovci bila je glavna crkva, do koje Ružica dovodi skupinu mladih. O Božiću je posebno bila svečana misa. Nakon mise su žene i djeca išli kući, a muževi u svoje selo, čestitati svakoj kući Božić te su se zvali čestitari. To je bilo vrijeme kada se pripremalo u obilju, ne zbog toga što su čestitari bili gladni, nego kako bi se pokazalo koliko toga se ima. – priča nam Ružica dok se rastajemo.Iako još mnoge priče o bogatoj tradiciji ramskog i kupreškog kraja ne pronalaze ovog puta prostor da budu ispričane, ostaju živjeti u srcima, osobito žena poput Biljane i Ružice, koje ih s ljubavlju prenose mlađim generacijama te na taj način spašavaju od zaborava.
U istraživanju su sudjelovali vršnjački edukatori i članovi UKS Emaus Tomislav Brkan, Matej Dužnović, Thomas Perić, Jasmina Makaš, Martina Milos i Jelena Šutić. U realizaciji projekta podršku su pružili s. Marinela Zeko (SMI) i don Tomo Mlakić, župnik župe Sv. obitelji u Kupresu.
