U povijesnom magazinu ZEIT Geschichte, koji izlazi u sklopu njemačkog tjednika Die Zeit, ugledna povjesničarka i profesorica na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu, Marie-Janine Calic, objavila je opsežnu analizu o transformaciji Sarajeva i promjenama njegovog vjerskog i etničkog karaktera.
Calic u tekstu zaključuje kako se glavni grad Bosne i Hercegovine ''oprašta od svoje multireligijske tradicije“, koja će, kako navodi, uskoro biti prepoznatljiva ''samo još po spomenicima i povijesnoj baštini“.
Islam u Jugoslaviji i prekretnica 1990-ih
Autorica u članku podsjeća da je u Jugoslaviji postojala vjerska sloboda, ali je – slično kao u Turskoj – bilo zabranjeno pokrivanje žena. Islamska zajednica, tvrdi ona, mogla se slobodno razvijati sve dok je bila lojalna državi.
Poseban naglasak stavlja na ideje Alije Izetbegovića, navodeći njegovu ''Islamsku deklaraciju“ iz 1970., u kojoj je, prema njezinu tumačenju, zagovarao ''panislamsku državu od Maroka do Indonezije“. Podsjeća i da je Izetbegović 1983. osuđen zbog, kako je sud naveo, nastojanja za uvođenjem šerijatskog poretka, zabrane mješovitih brakova i zagovaranja pokrivanja žena.
Uspon SDA i „reislamizacija“
Calic tvrdi da je početkom 1990-ih, paralelno s raspadom Jugoslavije, Stranka demokratske akcije (SDA) ojačala povezanost politike i Islamske zajednice. Obje su, navodi ona, nastojale ''ojačati bošnjačku naciju putem reislamizacije“. Pritom spominje naglašavanje vjerskih obveza, promicanje pokrivanja žena i protivljenje mješovitim brakovima.
Posebno izdvaja posvećenje Ajvatovice 1990., ističući prisutnost zelenih zastava s arapskim natpisima te tradiciju koja je, prema njezinu opisu, postala najveće muslimansko svetište u Europi.
Strani utjecaji i unutarnji rivaliteti
U članku se također govori o rastućem utjecaju islamskih zemalja na Bosnu i Hercegovinu. Različite struje unutar islama, tvrdi autorica, prenijele su svoje rivalitete i u domaći kontekst. Kao primjer navodi gospodarske investicije, ali i sajmove poput ''Halal Expo Sarajevo“.
Calic ocjenjuje da je rat 1990-ih radikalno promijenio strukturu i identitet Sarajeva. Većina stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti napustila je grad, a preživljeno ratno nasilje, piše ona, učvrstilo je etničko-vjerske identitete.
Prema njezinu zaključku, današnji Sarajlije uglavnom žive u krugu pripadnika vlastite etničke skupine, dok se međureligijska druženja i nekadašnja tradicija susjedstva rijetko prakticiraju.
Calic dodaje da javno deklariranje pripadnosti islamu ima sve veći značaj, te navodi da je ''Islamska deklaracija“ ponovno javno objavljena, što, prema njezinim riječima, izaziva nezadovoljstvo dijela sekularno orijentiranih Bošnjaka.
U završnom dijelu članka autorica ističe:
''Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će se moći prepoznati samo još na povijesnoj kulturnoj baštini.“
Calic u tekstu zaključuje kako se glavni grad Bosne i Hercegovine ''oprašta od svoje multireligijske tradicije“, koja će, kako navodi, uskoro biti prepoznatljiva ''samo još po spomenicima i povijesnoj baštini“.
Islam u Jugoslaviji i prekretnica 1990-ih
Autorica u članku podsjeća da je u Jugoslaviji postojala vjerska sloboda, ali je – slično kao u Turskoj – bilo zabranjeno pokrivanje žena. Islamska zajednica, tvrdi ona, mogla se slobodno razvijati sve dok je bila lojalna državi.
Poseban naglasak stavlja na ideje Alije Izetbegovića, navodeći njegovu ''Islamsku deklaraciju“ iz 1970., u kojoj je, prema njezinu tumačenju, zagovarao ''panislamsku državu od Maroka do Indonezije“. Podsjeća i da je Izetbegović 1983. osuđen zbog, kako je sud naveo, nastojanja za uvođenjem šerijatskog poretka, zabrane mješovitih brakova i zagovaranja pokrivanja žena.
Uspon SDA i „reislamizacija“
Calic tvrdi da je početkom 1990-ih, paralelno s raspadom Jugoslavije, Stranka demokratske akcije (SDA) ojačala povezanost politike i Islamske zajednice. Obje su, navodi ona, nastojale ''ojačati bošnjačku naciju putem reislamizacije“. Pritom spominje naglašavanje vjerskih obveza, promicanje pokrivanja žena i protivljenje mješovitim brakovima.
Posebno izdvaja posvećenje Ajvatovice 1990., ističući prisutnost zelenih zastava s arapskim natpisima te tradiciju koja je, prema njezinu opisu, postala najveće muslimansko svetište u Europi.
Strani utjecaji i unutarnji rivaliteti
U članku se također govori o rastućem utjecaju islamskih zemalja na Bosnu i Hercegovinu. Različite struje unutar islama, tvrdi autorica, prenijele su svoje rivalitete i u domaći kontekst. Kao primjer navodi gospodarske investicije, ali i sajmove poput ''Halal Expo Sarajevo“.
Calic ocjenjuje da je rat 1990-ih radikalno promijenio strukturu i identitet Sarajeva. Većina stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti napustila je grad, a preživljeno ratno nasilje, piše ona, učvrstilo je etničko-vjerske identitete.
Prema njezinu zaključku, današnji Sarajlije uglavnom žive u krugu pripadnika vlastite etničke skupine, dok se međureligijska druženja i nekadašnja tradicija susjedstva rijetko prakticiraju.
Calic dodaje da javno deklariranje pripadnosti islamu ima sve veći značaj, te navodi da je ''Islamska deklaracija“ ponovno javno objavljena, što, prema njezinim riječima, izaziva nezadovoljstvo dijela sekularno orijentiranih Bošnjaka.
U završnom dijelu članka autorica ističe:
''Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će se moći prepoznati samo još na povijesnoj kulturnoj baštini.“
