Vladimir Putin, kontroverzni ruski predsjednik, objavio je uoči predsjedničkih izbora u ožujku svoju imovinsku karticu, na što je bio obvezan prema zakonu. No njen sadržaj nema previše veze s drugim izvještajima o njegovoj imovini.
 
Prema službenoj imovinskoj kartici koju je objavilo Centralno izborno povjerenstvo Ruske Federacije, Putin tako Ladu iz 2009. i dvije sovjetske Volge iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, stan od 75 kvadrata u Moskvi, a zaradio je ukupno 38.5 milijuna rublja, odnosno 673 tisuće dolara, od 2011. do 2016. Godišnja predsjednička plaća, zajedno s vojnom mirovinom na temelju staža u KGB-u, iznosi mu oko 112 tisuća dolara.
 
Na bankovnim računima ima 13.8 milijuna rublja, odnosno 241 tisuće dolara, kao i 230 dionica u Banci Sant Peterburg, prenosi Washington Post. Prema ovim podacima, Putin svakako nije siromašan - u zemlji u kojoj je prosječna plaća 2015. bila procijenjena na manje od 6700 dolara godišnje - ne mjesečno - Putin upada bar u višu srednju klasu.
 
Fond-menadžer koji je radio u Rusiji: Putin teži 200 milijardi dolara
 
No u usporedbi s procjenama izvanjskih analitičara, ove brojke postaju prilično smiješne. Druga dvojica kandidata za predsjednika - koji, naravno, nemaju nikakve šanse pobijediti - Vladimir Žirinovski i  Pavel Grudinjin, zaradili su više od Putina, prema svojoj imovinskoj kartici: Žirinovski 98 milijuna rublja, a Grudinjin 157 milijuna. Općenito se vjeruje da je Putin multimilijarder, a Bill Browder, bivši fond-menadžer u Rusiji i kritičar Putina, procjenjuje njegovu neto imovinu na zapanjujućih 200 milijardi dolara, što ga prema dostupnim podacima čini najbogatijim čovjekom na svijetu.
 
Njegovi politički protivnici, poput oporbenog lidera kojem je zabranjeno kandidirati se na izborima, Alekseja Navaljnog, tvrde da je Putin u 18 godina predsjedničkog i premijerskog mandata zgrnuo basnoslovno bogatstvo zgrnuo pljačkajući državne institucije i tvrtke, posebno one koje kontroliraju naftu, plin i druge prirodne resurse.

“Nakon 14 godina vlasti u Rusiji i količine novca koje je zemlja zaradila i količine novca koja nije utrošena na škole i ceste i bolnice i tako dalje, sav taj novac je nekretninama, švicarskim bankovnim računima, dionicama, hedge-fondovima”, rekao je Browder prije nekoliko godina za CNN.
 
Superjahta, privatni avion, kolekcija satova, palača na Crnom moru, 20 vila...
 
Zašto se onda Putin nikad ne pojavljuje na Forbesovoj listi najbogatijih, uz poznate multimilijardere poput Billa Gatesa i Jeffa Bezosa? Zato što Forbesova lista isključuje državnike i “diktatore koji su svoje bogatstvo stekli isključivo kao rezultat svojih pozicija moći”, prenosi The Sun.
 
A evo što, kako piše Sun, analitičari smatraju da Putin ima - osim Lade u garaži: superjahtu nazvanu Olympia vrijednu 39 milijuna $, privatni avion u kojem samo zahod vrijedi 70 tisuća $, kolekciju satova vrijednu 700 tisuća $, palaču na Crnom moru vrijednu oko milijardu i 116 milijuna $, još 20 “dača” (ruski naziv za vikendicu, odnosno ladanjsku rezidenciju) raštrkanih diljem Rusije, pristup u još 58 različitih aviona i helikoptera…
 
Putin, naravno, ne zadržava svo bogatstvo koje je zgrnuo za sebe, već ga dijeli sa svojim uskim krugom oligarha i političara, tražeći zauzvrat samo nepokolebljivu odanost. Putin je počeo graditi svoju mrežu utjecajnih suradnika još iz vremena kad je radio u uredu gradonačelnika Sankt Peterburga, u devedesetima. Ali Putin uporno poriče ove navode, na koje je jednom prilikom odgovorio u svom stilu: “Oni (novinari) su kopali svoje noseve i razmazali to po listovima papira.”
 
Iako je prilično teško, ako ne i nemoguće dokazati koliko Putin zaista “teži”, s obzirom da svoje bogatstvo očito dobro skriva, indikativna je vijest koju je prošlog mjeseca objavio Bloomberg. Putinov zet Kiril Šamalov dobio je dionice petrokemijskog giganta Sibura vrijedne više od dvije milijarde dolara kad je oženio njegovu kćer Katerinu Tihonovu, kao svojevrsni miraz. Kad je brak propao, Šamalov je bio prisiljen vratiti i dionice. Ako je suditi po ovome, Putinova Rusija funkcionira više kao feudalna monarhija nego kao tržišna ekonomija.