Predsjednik HDZ 1990 Martin Raguž izjavio je na press konferenciji u Sarajevu kako je ponosan na 25.000 glasova dobivenih u Sarajevu u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, piše Hrvatski Medijski Servis
Kada bi se umjesto predstavnika tri naroda u Predsjedništvo BiH, birao predsjednik BIH, Raguž bi s pravom mogao biti ponosan na podršku ne samo naroda „iz kojeg polazi, već i onog kojem ide u susret“.
Jednako tako bi se mogao ponositi potporom svih građana, kada bi se natjecao za člana Predsjedništva BiH kao kandidat u većinski hrvatskoj izbornoj jedinici, bez da mu itko ima što prigovoriti zbog toga..
No, u okolnostima u kojima se predstavnik Hrvata u Predsjedništvo BiH bira iz izborne jedinice -F BiH- u kojoj su nehrvati tri i pol puta brojniji od Hrvata, ponositi se činjenicom da ste pridobili glasove Bošnjaka- zapravo znači biti ponosan na pokušaj majorizacije – za Hrvate na sreću, za Raguža na žalost neuspio- vlastitog naroda, piše HMS. ,
Raguž je, ističući ponos, zapravo priznao kako je za njega samo u Sarajevu glasalo 25.000 birača. Točnije, kako je to otkrila dopredsjednica SDP-a Lidija Korać, u noći proglašenja izbornih rezultata, glasača iz SDP-ovog uporišta, sarajevske općine Centar, u kojoj živi zanemariv broj Hrvata. Prema neslužbenim pokazateljima, a precizna analiza će uskoro biti objavljena, od oko 89.000 glasova, koliko je Raguž osvojio u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH dvije trećine, ili 60 posto su, tvrde upućeni, bošnjački glasovi.
Dvije trećine bošnjačkih glasova
Ukoliko se pokaže da je taj podatak približno točnim, to će značiti kako je za Raguža na, netom održanim, izborima, glasalo samo oko 30.000 Hrvata , što je više nego četverostruko manje od podrške koju je dobio njegov protukandidat Čović i upola manje od 60.000 glasova, koliko je Raguž, kao kandidat koalicije HDZ 1990- HSP, za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, dobio na izborima 2010 godine. Taj podatak, zapravo, govorio o Raguževom izbornom debaklu među njegovim sunarodnjacima.
Što i ne čudi, jer je Raguž u kampanji ponavljao fraze o „zaposlenoj i demokratskoj BiH“, „europskim integracijama, perspektivama i tračnicama“, izbjegvajući govoriti o temama koje tište Hrvate, kao što je njihova majorizacija u Federaciji BiH i Predsjedništvu BiH, o legitimnim i pravednim zahtjevima za uspostavu većinski hrvatske izborne jedinice i entiteta s hrvatskom većinom. Na njegovim skupovima, uglavnom u općinama s hrvatskom većinom, okupilo bi se, sudeći po fotografijama s tih skupova, 100 do 200 ljudi.
Osim posjeta Bihaću i Goradždu, gdje se susreo s predstavnicima Vijeća mladih, koji su mu dali podršku, Raguž, međutim, nije imao predizborne skupove u većinski bošnjačkim područjima.
Otkud, onda, tolika podrška među bošnjačkim biračima? Je li im se svidjela samo Raguževa retorika, u kojoj on, kao kandidat za hrvatskog člana Predsjdeništva BiH, Hrvate i ne spominje, ili je to bila tek psihološka priprema da članstvo pojedinih stranaka bez zadrške prihvati instrukcije iz centrale, vjeruje se, najmanje jedne sarajevske stranke, da glasa za Raguža.
Odgovor na to pitanje, možda, otkriva ushićenje dopredsjednice SDP-a Lidije Korać, u noći proglašenja izbornih rezultata, što „Martin Raguž vodi u Sarajevu i Zenici“, iako nominalno kandidat SDP-a nije bio on, već Bakir Hadžiomerović.
To što je, pokušao, ali nije uspio, postati novi Željko Komšić, Ragužu nije smetalo da nakon sjednice Predsjedništva Hrvatskog Narodnog Sabora BiH, održane jučer u Mostaru, izjavi kako „HNS treba biti krovna i strateška organizacija bh. Hrvata koja treba ujediniti potencijale koji bi se borili za pravdeniju poziciju hrvatskoga naroda, …“.
Sluša li Raguž sebe
Upitali li Raguž sam sebe, nakon ovakve izjave; „pa otkud meni moralne smjelosti govoriti o „pravednijoj poziciji hrvatskog naroda“, kad sam ja pokušao prevariti taj moj narod. I još se time ponosim.
I nije problem samo u tome.
„Najeuropljanin“, kako ga ljetos proglasi jedna od sarajevskih nevladinih organizacija, pokušavajući majorizirati svoje sunarodnjake, bošnjačkim glasovima, postupio je antieuropski. Naime, Deklaracija Europskog parlamenta, pozivajući se na sporazuma o principima implementacije presude u predmetu „Sejdić- Finci“, koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, kojeg je potpisao i Raguž, o tome da jedan narod neće drugome birati političke predstavnike, naglašava da je važno slijediti „načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH u EU“.
Podsjetimo, tu Rezoluciju podržala je Europska pučka stranka, najjača politička grupacija u Europskom parlamentu, u kojoj HDZ 1990 ima status promatrača.
Uz to, HDZ 1990 s HDZ BiH, SDS-om, PDP i SDA potpisao je ljetos Deklaraciju o postizbornoj suradnji narodnih stranaka iz BiH, na koju se sada Raguž poziva želeći „dati dorinos u vlasti na europskom putu BiH“, pri tom, zaboravljajući kako je svojim postupkom postupio antieuropski.
Raguž je uvjeren kako je za sebe i svoju stranku izabrao pravi politički smjer, kao da ne želi vidjeti gdje su stigli oni koji su išli u smjeru u kojem on ide- Zubak i njegov NHI, Lijanovići i njihov „Boljitak“, Jurišić i njegov HSP, Budimir i njegov SPP.
Oni koji ga podržavaju o ovom, pljujući kritičare njegovog novog političkog smjera, zapravo stranputice, ne misle mu dobro, zapravo mu čine “medvjeđu uslugu”. /HMS/
Kada bi se umjesto predstavnika tri naroda u Predsjedništvo BiH, birao predsjednik BIH, Raguž bi s pravom mogao biti ponosan na podršku ne samo naroda „iz kojeg polazi, već i onog kojem ide u susret“.
Jednako tako bi se mogao ponositi potporom svih građana, kada bi se natjecao za člana Predsjedništva BiH kao kandidat u većinski hrvatskoj izbornoj jedinici, bez da mu itko ima što prigovoriti zbog toga..
No, u okolnostima u kojima se predstavnik Hrvata u Predsjedništvo BiH bira iz izborne jedinice -F BiH- u kojoj su nehrvati tri i pol puta brojniji od Hrvata, ponositi se činjenicom da ste pridobili glasove Bošnjaka- zapravo znači biti ponosan na pokušaj majorizacije – za Hrvate na sreću, za Raguža na žalost neuspio- vlastitog naroda, piše HMS. ,
Raguž je, ističući ponos, zapravo priznao kako je za njega samo u Sarajevu glasalo 25.000 birača. Točnije, kako je to otkrila dopredsjednica SDP-a Lidija Korać, u noći proglašenja izbornih rezultata, glasača iz SDP-ovog uporišta, sarajevske općine Centar, u kojoj živi zanemariv broj Hrvata. Prema neslužbenim pokazateljima, a precizna analiza će uskoro biti objavljena, od oko 89.000 glasova, koliko je Raguž osvojio u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH dvije trećine, ili 60 posto su, tvrde upućeni, bošnjački glasovi.
Dvije trećine bošnjačkih glasova
Ukoliko se pokaže da je taj podatak približno točnim, to će značiti kako je za Raguža na, netom održanim, izborima, glasalo samo oko 30.000 Hrvata , što je više nego četverostruko manje od podrške koju je dobio njegov protukandidat Čović i upola manje od 60.000 glasova, koliko je Raguž, kao kandidat koalicije HDZ 1990- HSP, za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, dobio na izborima 2010 godine. Taj podatak, zapravo, govorio o Raguževom izbornom debaklu među njegovim sunarodnjacima.
Što i ne čudi, jer je Raguž u kampanji ponavljao fraze o „zaposlenoj i demokratskoj BiH“, „europskim integracijama, perspektivama i tračnicama“, izbjegvajući govoriti o temama koje tište Hrvate, kao što je njihova majorizacija u Federaciji BiH i Predsjedništvu BiH, o legitimnim i pravednim zahtjevima za uspostavu većinski hrvatske izborne jedinice i entiteta s hrvatskom većinom. Na njegovim skupovima, uglavnom u općinama s hrvatskom većinom, okupilo bi se, sudeći po fotografijama s tih skupova, 100 do 200 ljudi.
Osim posjeta Bihaću i Goradždu, gdje se susreo s predstavnicima Vijeća mladih, koji su mu dali podršku, Raguž, međutim, nije imao predizborne skupove u većinski bošnjačkim područjima.
Otkud, onda, tolika podrška među bošnjačkim biračima? Je li im se svidjela samo Raguževa retorika, u kojoj on, kao kandidat za hrvatskog člana Predsjdeništva BiH, Hrvate i ne spominje, ili je to bila tek psihološka priprema da članstvo pojedinih stranaka bez zadrške prihvati instrukcije iz centrale, vjeruje se, najmanje jedne sarajevske stranke, da glasa za Raguža.
Odgovor na to pitanje, možda, otkriva ushićenje dopredsjednice SDP-a Lidije Korać, u noći proglašenja izbornih rezultata, što „Martin Raguž vodi u Sarajevu i Zenici“, iako nominalno kandidat SDP-a nije bio on, već Bakir Hadžiomerović.
To što je, pokušao, ali nije uspio, postati novi Željko Komšić, Ragužu nije smetalo da nakon sjednice Predsjedništva Hrvatskog Narodnog Sabora BiH, održane jučer u Mostaru, izjavi kako „HNS treba biti krovna i strateška organizacija bh. Hrvata koja treba ujediniti potencijale koji bi se borili za pravdeniju poziciju hrvatskoga naroda, …“.
Sluša li Raguž sebe
Upitali li Raguž sam sebe, nakon ovakve izjave; „pa otkud meni moralne smjelosti govoriti o „pravednijoj poziciji hrvatskog naroda“, kad sam ja pokušao prevariti taj moj narod. I još se time ponosim.
I nije problem samo u tome.
„Najeuropljanin“, kako ga ljetos proglasi jedna od sarajevskih nevladinih organizacija, pokušavajući majorizirati svoje sunarodnjake, bošnjačkim glasovima, postupio je antieuropski. Naime, Deklaracija Europskog parlamenta, pozivajući se na sporazuma o principima implementacije presude u predmetu „Sejdić- Finci“, koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, kojeg je potpisao i Raguž, o tome da jedan narod neće drugome birati političke predstavnike, naglašava da je važno slijediti „načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH u EU“.
Podsjetimo, tu Rezoluciju podržala je Europska pučka stranka, najjača politička grupacija u Europskom parlamentu, u kojoj HDZ 1990 ima status promatrača.
Uz to, HDZ 1990 s HDZ BiH, SDS-om, PDP i SDA potpisao je ljetos Deklaraciju o postizbornoj suradnji narodnih stranaka iz BiH, na koju se sada Raguž poziva želeći „dati dorinos u vlasti na europskom putu BiH“, pri tom, zaboravljajući kako je svojim postupkom postupio antieuropski.
Raguž je uvjeren kako je za sebe i svoju stranku izabrao pravi politički smjer, kao da ne želi vidjeti gdje su stigli oni koji su išli u smjeru u kojem on ide- Zubak i njegov NHI, Lijanovići i njihov „Boljitak“, Jurišić i njegov HSP, Budimir i njegov SPP.
Oni koji ga podržavaju o ovom, pljujući kritičare njegovog novog političkog smjera, zapravo stranputice, ne misle mu dobro, zapravo mu čine “medvjeđu uslugu”. /HMS/
