Ne miruje se ovih dana na bosanskohercegovačkim poljanama, u onim predjelima gdje je počela žetva pšenice. A ono što se da naslutiti zadovoljstvo je koje vlada iz više razloga. U Seljačkom savezu FBiH govore kako su oni koji su posijali ovu kulturu bez koje je život teško zamisliv zadovoljni.
''Godina je bila dobra, ljudi su uglavnom zadovoljni prinosima, a cijena je i dalje visoka. Tu mislimo posebno i na prinose i na kvalitetu žitarica u Hercegovini. Uglavnom se sije za vlastite potrebe i to što je došlo na urod pokazalo se odličnim za razliku od onih dijelova poput Glamoča, Grahova, gdje je vladala veća suša, koja i sada traje, pa su prinosi lošiji'', pričaju za Večernji list u Seljačkom savezu FBiH.
Hrana umjesto korova
Obilazeći Hercegovinu, konačno vidimo zadovoljna lica onih koji su sijali ove godine, a kombajnisti, koje se može na prste jedne ruke prebrojiti, imaju pune ruke posla.
''Kamo sreće da smo ove godine proizvodili na većim površinama. Ovakvi prinosi, kvaliteta, cijena..., godina kakvu bi svaki zemljoradnik potpisao. Umjesto da je sve zasijano, mi i dalje imamo problema sa zemljištem koje je zaraslo u travu i korov. Zakonski bi trebalo urediti problem neobradivih površina pa bi se puno više sijalo i sadilo. Žitarice traže veće površine i one bi savršeno riješile problem tog zapuštenog zemljišta'', priča mještanin Gruda koji je zadovoljan urodom.
Svoju pšenicu, kako je rekao, skladišti u prostoriju skrivenu od svjetlosti, s niskom razinom vlage i u kojoj temperatura ne smije prelaziti 25 stupnjeva. Kada se govori o važnosti ove kulture u Federaciji BiH, nedavno je za nabavu i njezino skladištenje ovaj entitet izdvojio nešto više od 800 tisuća KM. I stručnjaci ukazuju na važnost robnih rezervi pšenice te podsjećaju na vrijeme iz ožujka i travnja prošle godine kada su granice bile zatvorene i kada smo ovisili sami o sebi. Ni na početku 2020. godine nitko nije mislio da se takva situacija uopće može dogoditi, međutim, dogodila se i zato država uvijek mora biti spremna i motivirati da se robne rezerve stvaraju, tako da se pšenica i druge potrebne kulture otkupljuju od proizvođača.
Važnost izgradnje sustava otkupa, stvaranja zaliha i proizvodnje hrane za svoje potrebe ističu i potrošačke udruge.
''Hoće li se proizvoditi jedna kultura ili stotine kultura za vlastite potrebe ili za prodaju, nije važno, samo neka se proizvodi. Za relativno zdravu prehranu potrebno je osigurati 100 kilograma povrća u jednoj godini po osobi, a ako se ne može osigurati površina vrta od 250 četvornih metara, može to biti mali vrt, a koji će zadovoljiti sve potrebe i u kojem ćemo proizvesti luk, rajčicu, papriku, krastavce, zelenu salatu... Sve to ne zahtijeva puno rada i truda, a višestruko je korisno'', pričaju u jednoj od udruga. Nedavno su u Institutu za zdravlje i sigurnost hrane naveli činjenicu da je osiguravanje dovoljnih količina hrane od životnog značaja.
Uzgoj kao kultura življenja
''Strah od gubitka radnog mjesta, a time i priljeva redovitih financijskih sredstava u kućanstvo, dodatno usložnjava situaciju do mjere javljanja panike. Ta panika je veća zbog ograničenja uvoza, nabave, pa i globalne nestašice određenih artikala. U takvim uvjetima osiguravanje dovoljnih količina hrane za izvjesno razdoblje od životnog je značaja '', riječi su jednog od voditelja zavoda u ovom institutu Kasima Velića.
Naglasio je i kako je nezamislivo da uvozimo neke kulture koje se u potrebnim količinama mogu proizvesti na području BiH.
''Svoje njive i vrtove ostavili smo uglavnom nezasijane iako iza sebe u bliskoj prošlosti, tijekom rata početkom devedesetih, imamo neugodno iskustvo nestašice hrane i ovisnosti o humanitarnoj pomoći. Krajnje je vrijeme, radi sebe i svoje obitelji, u kulturu življenja uvesti uzgoj povrća u vlastitom vrtu jer je očito da nije potrebna ni velika površina ni neki posebni alati'', naglasio je, među ostalim, Velić.
Ove godine pšenica je potvrdila da se može ostvariti izuzetan uspjeh s proizvodnjom u ovoj zemlji, međutim, treba razmišljati dugoročno i graditi ranije spomenuti sustav aktiviranja zapuštenog zemljišta i onda se u budućnosti neće morati razmišljati o zatvorenim granicama i imamo li dovoljne količine hrane u zemlji.
''Godina je bila dobra, ljudi su uglavnom zadovoljni prinosima, a cijena je i dalje visoka. Tu mislimo posebno i na prinose i na kvalitetu žitarica u Hercegovini. Uglavnom se sije za vlastite potrebe i to što je došlo na urod pokazalo se odličnim za razliku od onih dijelova poput Glamoča, Grahova, gdje je vladala veća suša, koja i sada traje, pa su prinosi lošiji'', pričaju za Večernji list u Seljačkom savezu FBiH.
Hrana umjesto korova
Obilazeći Hercegovinu, konačno vidimo zadovoljna lica onih koji su sijali ove godine, a kombajnisti, koje se može na prste jedne ruke prebrojiti, imaju pune ruke posla.
''Kamo sreće da smo ove godine proizvodili na većim površinama. Ovakvi prinosi, kvaliteta, cijena..., godina kakvu bi svaki zemljoradnik potpisao. Umjesto da je sve zasijano, mi i dalje imamo problema sa zemljištem koje je zaraslo u travu i korov. Zakonski bi trebalo urediti problem neobradivih površina pa bi se puno više sijalo i sadilo. Žitarice traže veće površine i one bi savršeno riješile problem tog zapuštenog zemljišta'', priča mještanin Gruda koji je zadovoljan urodom.
Svoju pšenicu, kako je rekao, skladišti u prostoriju skrivenu od svjetlosti, s niskom razinom vlage i u kojoj temperatura ne smije prelaziti 25 stupnjeva. Kada se govori o važnosti ove kulture u Federaciji BiH, nedavno je za nabavu i njezino skladištenje ovaj entitet izdvojio nešto više od 800 tisuća KM. I stručnjaci ukazuju na važnost robnih rezervi pšenice te podsjećaju na vrijeme iz ožujka i travnja prošle godine kada su granice bile zatvorene i kada smo ovisili sami o sebi. Ni na početku 2020. godine nitko nije mislio da se takva situacija uopće može dogoditi, međutim, dogodila se i zato država uvijek mora biti spremna i motivirati da se robne rezerve stvaraju, tako da se pšenica i druge potrebne kulture otkupljuju od proizvođača.
Važnost izgradnje sustava otkupa, stvaranja zaliha i proizvodnje hrane za svoje potrebe ističu i potrošačke udruge.
''Hoće li se proizvoditi jedna kultura ili stotine kultura za vlastite potrebe ili za prodaju, nije važno, samo neka se proizvodi. Za relativno zdravu prehranu potrebno je osigurati 100 kilograma povrća u jednoj godini po osobi, a ako se ne može osigurati površina vrta od 250 četvornih metara, može to biti mali vrt, a koji će zadovoljiti sve potrebe i u kojem ćemo proizvesti luk, rajčicu, papriku, krastavce, zelenu salatu... Sve to ne zahtijeva puno rada i truda, a višestruko je korisno'', pričaju u jednoj od udruga. Nedavno su u Institutu za zdravlje i sigurnost hrane naveli činjenicu da je osiguravanje dovoljnih količina hrane od životnog značaja.
Uzgoj kao kultura življenja
''Strah od gubitka radnog mjesta, a time i priljeva redovitih financijskih sredstava u kućanstvo, dodatno usložnjava situaciju do mjere javljanja panike. Ta panika je veća zbog ograničenja uvoza, nabave, pa i globalne nestašice određenih artikala. U takvim uvjetima osiguravanje dovoljnih količina hrane za izvjesno razdoblje od životnog je značaja '', riječi su jednog od voditelja zavoda u ovom institutu Kasima Velića.
Naglasio je i kako je nezamislivo da uvozimo neke kulture koje se u potrebnim količinama mogu proizvesti na području BiH.
''Svoje njive i vrtove ostavili smo uglavnom nezasijane iako iza sebe u bliskoj prošlosti, tijekom rata početkom devedesetih, imamo neugodno iskustvo nestašice hrane i ovisnosti o humanitarnoj pomoći. Krajnje je vrijeme, radi sebe i svoje obitelji, u kulturu življenja uvesti uzgoj povrća u vlastitom vrtu jer je očito da nije potrebna ni velika površina ni neki posebni alati'', naglasio je, među ostalim, Velić.
Ove godine pšenica je potvrdila da se može ostvariti izuzetan uspjeh s proizvodnjom u ovoj zemlji, međutim, treba razmišljati dugoročno i graditi ranije spomenuti sustav aktiviranja zapuštenog zemljišta i onda se u budućnosti neće morati razmišljati o zatvorenim granicama i imamo li dovoljne količine hrane u zemlji.
