Kako smo već najavili, donosimo cijeli tekst sastava „Trbuhom za kruhom“ učenice Ivane Mađar. Naime, u OŠ Veselka Tenžere bila je provedena aktivnost natjecanja u pisanju sastava povodm Dana kruha, a najbolji je imala učenica VII. razreda Ivana Mađar. Što i kako učenica promišlja o ovoj temi, možete pročitati u nastavku.
"Vrijeme u kojem živimo je teško i turobno. Ova zemlja je osiromašena i opustošena ratom, ali je jednako tako opljačkana od onih koji su trebali raditi za njezinu dobrobit i napredak. Malo je onih koji imaju posao i mogu zaraditi za kruh sebi i svojoj obitelji. Beznađe i opći pesimizam opravdano su prisutni u svakodnevnom životu. U ovom životnom sivilu kao da nema ni tračak svjetlosti na vidiku koji bi barem malo ublažio tamu koja se nadvila nad ovu zemlju i njezine stanovnike. Jedni imaju previše i, što je žalosno, nisu to stekli svojim radom i trudom nego na račun sirotinje.
Na drugoj strani puno je onih koji nemaju ni za osnovno što im je u životu potrebno. Mnogo je mladih koji završavaju visoke škole, a o poslu mogu samo sanjati. U tako teškoj materijalnoj i moralnoj krizi veliki broj ljudi odlazi iz BiH, a odlazi u zemlje Zapadne Europe. Teška srca, s tugom i suzama napuštaju rodnu grudu odlazeći trbuhom za kruhom. Obitelji se raspadaju. Rodna ognjišta ostaju pusta i prazna. Ono što se gradilo godinama s teškom mukom i odricanjem mora se ostaviti te otići u tuđi svijet. Mora se prihvatiti tuđi jezik, kultura, način života i običaji. Težak je to i trnovit put koji čeka svakoga tko mora otići.
Tko bi to napustio svoj dom i domovinu da ga životne prilike, bolje rečeno neprilike, ne tjeraju na to.
Daleko od svoga ognjišta i rodne grude često se gubi vjerski i nacionalni identitet. Nije tu čovjek svoj na svome niti mu je srce mirno niti je duša spokojna. Vječna čežnja i duboka nostalgija su pratioci onih koji moraju otići. Trbuhom za kruhom mora se unatoč svemu tome. Najveći i jedini krivci za to su naši političari koji ne čine ništa kako bi se stanje popravilo. Umjesto toga oni ovu zemlju pljačkaju bogateći sebe i svoje obitelji. Dvadeset godina tapka se u mjestu i svaki dan je sve gore. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će današnji političari izgubiti vlast, a na njihovo mjesto doći mladi i razumni ljudi koji će povesti ovu zemlju putem mira, napretka i blagostanja. Molimo Boga da se to što prije dogodi. Do tada nam je trbuhom za kruhom u bijeli ili bolje rečeno crni svijet.
Jedni imaju previše dok drugi gladuju."
"Vrijeme u kojem živimo je teško i turobno. Ova zemlja je osiromašena i opustošena ratom, ali je jednako tako opljačkana od onih koji su trebali raditi za njezinu dobrobit i napredak. Malo je onih koji imaju posao i mogu zaraditi za kruh sebi i svojoj obitelji. Beznađe i opći pesimizam opravdano su prisutni u svakodnevnom životu. U ovom životnom sivilu kao da nema ni tračak svjetlosti na vidiku koji bi barem malo ublažio tamu koja se nadvila nad ovu zemlju i njezine stanovnike. Jedni imaju previše i, što je žalosno, nisu to stekli svojim radom i trudom nego na račun sirotinje.
Na drugoj strani puno je onih koji nemaju ni za osnovno što im je u životu potrebno. Mnogo je mladih koji završavaju visoke škole, a o poslu mogu samo sanjati. U tako teškoj materijalnoj i moralnoj krizi veliki broj ljudi odlazi iz BiH, a odlazi u zemlje Zapadne Europe. Teška srca, s tugom i suzama napuštaju rodnu grudu odlazeći trbuhom za kruhom. Obitelji se raspadaju. Rodna ognjišta ostaju pusta i prazna. Ono što se gradilo godinama s teškom mukom i odricanjem mora se ostaviti te otići u tuđi svijet. Mora se prihvatiti tuđi jezik, kultura, način života i običaji. Težak je to i trnovit put koji čeka svakoga tko mora otići.
Tko bi to napustio svoj dom i domovinu da ga životne prilike, bolje rečeno neprilike, ne tjeraju na to.
Daleko od svoga ognjišta i rodne grude često se gubi vjerski i nacionalni identitet. Nije tu čovjek svoj na svome niti mu je srce mirno niti je duša spokojna. Vječna čežnja i duboka nostalgija su pratioci onih koji moraju otići. Trbuhom za kruhom mora se unatoč svemu tome. Najveći i jedini krivci za to su naši političari koji ne čine ništa kako bi se stanje popravilo. Umjesto toga oni ovu zemlju pljačkaju bogateći sebe i svoje obitelji. Dvadeset godina tapka se u mjestu i svaki dan je sve gore. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će današnji političari izgubiti vlast, a na njihovo mjesto doći mladi i razumni ljudi koji će povesti ovu zemlju putem mira, napretka i blagostanja. Molimo Boga da se to što prije dogodi. Do tada nam je trbuhom za kruhom u bijeli ili bolje rečeno crni svijet.
Jedni imaju previše dok drugi gladuju."
Ivana Mađar, učenica VII. razreda
