U srpnju 1995. bosansko-srpske trupe ubile su više od 8.000 Bošnjaka. Bio je to genocid i najgori zločin u Europi od 1945. Svijet je tada promatrao događaje - i još uvijek ih se ne prisjeća na odgovarajući način. Priču donosi Deutsche Welle.
Kada su trupe bosansko-srpskog generala Ratka Mladića počinile genocid nad Bošnjacima iz tadašnje enklave i UN-ove zaštićene zone Srebrenice u srpnju 1995., slike užasa i međunarodnog neuspjeha gotovo odmah su obišle svijet: slike tisuća bespomoćnih izbjeglica na tlu UN-ove baze u Potočarima, slike razdvajanja žena, djece i muškaraca, slike poniženog nizozemskog zapovjednika UNPROFOR-a koji nazdravlja Mladiću.
U danima prije genocida, stizale su očajničke poruke od radio-amatera iz Srebrenice. Čak i tijekom masovnih ubojstava, prvi preživjeli svjedoci marša smrti izvještavali su o potjeri za ljudima i strahotama u šumama oko Srebrenice.
Iako točna dimenzije zločina, kada je riječ o broju ubijenih, u srpnju 1995. još nije bila utvrđena, već je bilo jasno da je Srebrenica označila strašni vrhunac srpske politike etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. I da je tamo počinjen jedan od najgorih zločina od Holokausta. Zločin, koji doduše nije počinjen uz puno znanje predstavnika međunarodne zajednice. Oni su ga naslućivali, ali nisu ništa poduzimali – u vrijeme kada je moto europske kulture sjećanja glasio: "Nikad više!"
Druga patnja
11. srpnja ove godine, na dan sjećanja na genocid, očekuje se da će se deseci tisuća ljudi okupiti u Memorijalnom centru Potočari u blizini Srebrenice – više nego ikad prije. Otvoren 2003. godine, Memorijalni centar u Srebrenici je potresno, ali i dostojanstveno mjesto sjećanja. Posmrtni ostaci otprilike 7.000 od 8.372 žrtve genocida, čija su imena do sada identificirana, sahranjeni su na mezarju. To je najvažnije mjesto žalosti za preživjele. Ipak dostojanstvo sjećanja pomiješano je s gorčinom zbog mnogo toga što se dogodilo nakon samog zločina. To je nešto što bi se moglo nazvati drugom patnjom.
Ime grada, Srebrenica, postalo je pojam za sam zločin. Vlada široki međunarodni konsenzus o tome da se radilo o genocidu, nakon što je Međunarodni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) to utvrdio i opširno dokumentirao u više presuda. Godine 2024. Opća skupština UN-a proglasila je 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, čime je ponovno potvrdila da je genocidni karakter zločina.
Poricanje i relativizacija
Međutim, u Srbiji i Republici Srpskoj - jednom od dva entiteta Bosne i Hercegovine i dijelu zemlje u kojem se nalazi Srebrenica - koje su bile odgovorne za planiranje i izvršenje genocida, poricanje i snažna relativizacija zločina sada su državna politika.
Parlament Srbije usvojio je 2010. godine deklaraciju kojom se ispričava za zločin u Srebrenici, ali bez upotrebe riječi "genocid". Od tada se srpska politika pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem jako srozala i udaljila od te geste. Vučić je bio ministar informiranja pod diktatorom Slobodanom Miloševićem, a prije toga - 20. srpnja 1995. - dok je još uvijek trajao genocid, u beogradskom parlamentu izjavio je da će "za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu (bošnjačkih) muslimana", izjava za koju se još uvijek nije ispričao. Danas Vučić širi narativ da su "sve strane patile" u jugoslavenskim ratovima, ali da se samo Srbi ne priznaju kao žrtve.
Ratni zločinac Mladić - heroj za mnoge Srbe
U Republici Srpskoj tamošnji predsjednik Milorad Dodik sazvao je komisiju, koju je predvodio kontroverzni izraelski stručnjak za Holokaust Gideon Greif, a koja je 2021. godine objavila izvješće u kojem poriče genocid i ozbiljno sumnja u broj žrtava. Lice Ratka Mladića, osuđenog kao ratnog zločinca, sada se može vidjeti na brojnim grafitima, muralima, plakatima i fotografijama u Republici Srpskoj i Srbiji - mnogi Srbi ga smatraju herojem.
Svake godine na razne srpske blagdane i dane sjećanja nacionalistički Srbi prolaze pored Memorijalnog centra u Potočarima u konvojima, trubeći ili puštajući glasnu nacionalističku glazbu. Na prvim pogrebnim svečanostima nakon prijelaza tisućljeća, preživjele koji su sahranjivali svoje voljene pljuvali su srpski nacionalisti, bez intervencije policije. Srpski gradonačelnici Srebrenice nakon 1995. na ovaj ili onaj način negirali su genocid. Sadašnji gradonačelnik Miloš Vučić svoju izbornu pobjedu u listopadu 2024. vidi "također kao odgovor na rezoluciju UN-a", donesenu nekoliko mjeseci ranije.
Zakon protiv poricanja genocida
Mađarska Viktora Orbana također se pridružila redovima negatora genocida: Zajedno sa Srbijom i Rusijom, Mađarska je bila jedina država članica Europske unije koja je glasala protiv rezolucije UN-a o Srebrenici u srpnju 2024.
U srpnju 2021. tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko donio je zakon protiv poricanja genocida u Srebrenici. Međutim, trebalo je gotovo četiri godine da u svibnju 2025. bude donesena prva presuda protiv poricatelja genocida.
Samo jedna iskrena isprika
Međunarodna zajednica ponudila je samo jednu iskrenu ispriku za svoju suodgovornost za Srebrenicu: u srpnju 2022. od strane nizozemske vlade. Ona je zatražila oprost od svih žrtava i preživjelih genocida zbog "neuspjeha međunarodne zajednice da pruži odgovarajuću pomoć narodu Srebrenice".
Iako to nesumnjivo nije dokazano, vrlo je vjerojatno da je međunarodna zajednica znala za konkretne planove etničkog čišćenja u istočnoj Bosni u ljeto 1995. i prešutno ih prihvatila kao cijenu za uspjeh mirovnih pregovora. Priznanja toga nema - čak i ako tada možda nitko na međunarodnoj razini nije mogao naslutiti da se radi o genocidu.
Bez trajnog mjesta u europskoj kulturi sjećanja
Za Bošnjake je obilježavanje genocida u Srebrenici temeljna komponenta njihovog nacionalnog identiteta i konstitutivni trenutak za njihovu državu. Međutim, svijest mnogih bošnjačkih državnih predstavnika obično ne ide dalje od dužne prisutnosti u Memorijalnom centru u Potočarima svakog 11. srpnja. Većina preživjelih genocida živi u skromnim, ponekad vrlo siromašnim i marginaliziranim uvjetima. Samo preživjele žene koje nemaju preživjele muške rođake primaju državnu potporu. Svi ostali nemaju pravni status preživjelih i nikada nisu primili nikakvu pomoć od države, ni materijalnu niti psihološku.
Možda je najteže za preživjele to što čak ni 30 godina nakon genocida i unatoč rezoluciji UN-a iz 2024. Srebrenica još uvijek nema trajno mjesto u europskoj kulturi sjećanja. Primjer za to je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ovaj dan se od 2009. godine obilježava u EU-u 23. kolovoza, na dan kada je 1939. potpisan pakt Hitler-Staljin. Europska komisija svake godine objavljuje izjavu na taj dan. Srebrenica se do sada u njoj nije spominjala.
Kada su trupe bosansko-srpskog generala Ratka Mladića počinile genocid nad Bošnjacima iz tadašnje enklave i UN-ove zaštićene zone Srebrenice u srpnju 1995., slike užasa i međunarodnog neuspjeha gotovo odmah su obišle svijet: slike tisuća bespomoćnih izbjeglica na tlu UN-ove baze u Potočarima, slike razdvajanja žena, djece i muškaraca, slike poniženog nizozemskog zapovjednika UNPROFOR-a koji nazdravlja Mladiću.
U danima prije genocida, stizale su očajničke poruke od radio-amatera iz Srebrenice. Čak i tijekom masovnih ubojstava, prvi preživjeli svjedoci marša smrti izvještavali su o potjeri za ljudima i strahotama u šumama oko Srebrenice.
Iako točna dimenzije zločina, kada je riječ o broju ubijenih, u srpnju 1995. još nije bila utvrđena, već je bilo jasno da je Srebrenica označila strašni vrhunac srpske politike etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. I da je tamo počinjen jedan od najgorih zločina od Holokausta. Zločin, koji doduše nije počinjen uz puno znanje predstavnika međunarodne zajednice. Oni su ga naslućivali, ali nisu ništa poduzimali – u vrijeme kada je moto europske kulture sjećanja glasio: "Nikad više!"
Druga patnja
11. srpnja ove godine, na dan sjećanja na genocid, očekuje se da će se deseci tisuća ljudi okupiti u Memorijalnom centru Potočari u blizini Srebrenice – više nego ikad prije. Otvoren 2003. godine, Memorijalni centar u Srebrenici je potresno, ali i dostojanstveno mjesto sjećanja. Posmrtni ostaci otprilike 7.000 od 8.372 žrtve genocida, čija su imena do sada identificirana, sahranjeni su na mezarju. To je najvažnije mjesto žalosti za preživjele. Ipak dostojanstvo sjećanja pomiješano je s gorčinom zbog mnogo toga što se dogodilo nakon samog zločina. To je nešto što bi se moglo nazvati drugom patnjom.
Ime grada, Srebrenica, postalo je pojam za sam zločin. Vlada široki međunarodni konsenzus o tome da se radilo o genocidu, nakon što je Međunarodni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) to utvrdio i opširno dokumentirao u više presuda. Godine 2024. Opća skupština UN-a proglasila je 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, čime je ponovno potvrdila da je genocidni karakter zločina.
Poricanje i relativizacija
Međutim, u Srbiji i Republici Srpskoj - jednom od dva entiteta Bosne i Hercegovine i dijelu zemlje u kojem se nalazi Srebrenica - koje su bile odgovorne za planiranje i izvršenje genocida, poricanje i snažna relativizacija zločina sada su državna politika.
Parlament Srbije usvojio je 2010. godine deklaraciju kojom se ispričava za zločin u Srebrenici, ali bez upotrebe riječi "genocid". Od tada se srpska politika pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem jako srozala i udaljila od te geste. Vučić je bio ministar informiranja pod diktatorom Slobodanom Miloševićem, a prije toga - 20. srpnja 1995. - dok je još uvijek trajao genocid, u beogradskom parlamentu izjavio je da će "za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu (bošnjačkih) muslimana", izjava za koju se još uvijek nije ispričao. Danas Vučić širi narativ da su "sve strane patile" u jugoslavenskim ratovima, ali da se samo Srbi ne priznaju kao žrtve.
Ratni zločinac Mladić - heroj za mnoge Srbe
U Republici Srpskoj tamošnji predsjednik Milorad Dodik sazvao je komisiju, koju je predvodio kontroverzni izraelski stručnjak za Holokaust Gideon Greif, a koja je 2021. godine objavila izvješće u kojem poriče genocid i ozbiljno sumnja u broj žrtava. Lice Ratka Mladića, osuđenog kao ratnog zločinca, sada se može vidjeti na brojnim grafitima, muralima, plakatima i fotografijama u Republici Srpskoj i Srbiji - mnogi Srbi ga smatraju herojem.
Svake godine na razne srpske blagdane i dane sjećanja nacionalistički Srbi prolaze pored Memorijalnog centra u Potočarima u konvojima, trubeći ili puštajući glasnu nacionalističku glazbu. Na prvim pogrebnim svečanostima nakon prijelaza tisućljeća, preživjele koji su sahranjivali svoje voljene pljuvali su srpski nacionalisti, bez intervencije policije. Srpski gradonačelnici Srebrenice nakon 1995. na ovaj ili onaj način negirali su genocid. Sadašnji gradonačelnik Miloš Vučić svoju izbornu pobjedu u listopadu 2024. vidi "također kao odgovor na rezoluciju UN-a", donesenu nekoliko mjeseci ranije.
Zakon protiv poricanja genocida
Mađarska Viktora Orbana također se pridružila redovima negatora genocida: Zajedno sa Srbijom i Rusijom, Mađarska je bila jedina država članica Europske unije koja je glasala protiv rezolucije UN-a o Srebrenici u srpnju 2024.
U srpnju 2021. tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko donio je zakon protiv poricanja genocida u Srebrenici. Međutim, trebalo je gotovo četiri godine da u svibnju 2025. bude donesena prva presuda protiv poricatelja genocida.
Samo jedna iskrena isprika
Međunarodna zajednica ponudila je samo jednu iskrenu ispriku za svoju suodgovornost za Srebrenicu: u srpnju 2022. od strane nizozemske vlade. Ona je zatražila oprost od svih žrtava i preživjelih genocida zbog "neuspjeha međunarodne zajednice da pruži odgovarajuću pomoć narodu Srebrenice".
Iako to nesumnjivo nije dokazano, vrlo je vjerojatno da je međunarodna zajednica znala za konkretne planove etničkog čišćenja u istočnoj Bosni u ljeto 1995. i prešutno ih prihvatila kao cijenu za uspjeh mirovnih pregovora. Priznanja toga nema - čak i ako tada možda nitko na međunarodnoj razini nije mogao naslutiti da se radi o genocidu.
Bez trajnog mjesta u europskoj kulturi sjećanja
Za Bošnjake je obilježavanje genocida u Srebrenici temeljna komponenta njihovog nacionalnog identiteta i konstitutivni trenutak za njihovu državu. Međutim, svijest mnogih bošnjačkih državnih predstavnika obično ne ide dalje od dužne prisutnosti u Memorijalnom centru u Potočarima svakog 11. srpnja. Većina preživjelih genocida živi u skromnim, ponekad vrlo siromašnim i marginaliziranim uvjetima. Samo preživjele žene koje nemaju preživjele muške rođake primaju državnu potporu. Svi ostali nemaju pravni status preživjelih i nikada nisu primili nikakvu pomoć od države, ni materijalnu niti psihološku.
Možda je najteže za preživjele to što čak ni 30 godina nakon genocida i unatoč rezoluciji UN-a iz 2024. Srebrenica još uvijek nema trajno mjesto u europskoj kulturi sjećanja. Primjer za to je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ovaj dan se od 2009. godine obilježava u EU-u 23. kolovoza, na dan kada je 1939. potpisan pakt Hitler-Staljin. Europska komisija svake godine objavljuje izjavu na taj dan. Srebrenica se do sada u njoj nije spominjala.
