Osobama koje su osuđene na život u invalidskim kolicima nije nimalo lagano. Mnogi od njih hrabro i optimistično prkose izazovima svakodnevnice, no svima njima zajednička je želja – ponovno prohodati, stati na svoje noge. Baš kao i mladom Ramljaku Anti Bošnjaku koji se vodi geslom: “Život je lijep, samo ga treba znati živjeti s osmjehom i sreću tražiti u malim stvarima!”
Kobni izlazak
Ante je s 20 godina bio kao i svaki drugi mladić. Živio je život punim plućima, imao mnoštvo prijatelja, provodio se, izlazio… Sve do kobnog 21. listopada 2006. Malo brža vožnja automobilom, magla i kiša koja je padala, njegov život okrenule su naglavačke.
Kada se danas prisjeća te noći i događaja koji su joj prethodili, Ante kaže da je sve bilo kao u snu. Nešto ga je vuklo na taj izlazak s društvom.
“Radio sam u Zagrebu, došao na godišnji, u četiri dana obići roditelje, rodbinu. Poželio sam bio rodni kraj. Dogovarao sam se s prijateljem da iziđemo u grad. Sjećam se da je moj susjed bio jako bolestan, pa sam predložio prijatelju da je bolje da tu večer malo izađemo, jer ako susjed umre, nema smisla onda ići u grad. Stvarno sam bio nestrpljiv. Nisam mogao dočekat prijatelja da dođe po mene, pa sam stalno provirivao kroz prozor da vidim ide li. On je došao, najprije smo otišli do Prozora, a onda su me prijatelji iz Uskoplja pozvali da dođem kod njih. Krenuli smo. Spuštali smo se niz Makljen prema Uskoplju. Ne znam kako je do toga došlo. Jednostavno smo 'sletjeli' u neki mali kanalić nakon što je prijatelj izgubio nadzor nad autom. Bio sam svjestan svega. Osjetio sam taj koban trzaj glavom gdje sam odmah znao da nešto nije dobro, jer nisam mogao pomaknuti nijedan ekstremitet. Teško sam disao”, prisjeća se Ante.
Sve ono što je uslijedilo nakon toga bilo je kao u nekom filmu. S ne baš tako lijepim krajem. Operacije, borba za život, borba sa samim sobom i s činjenicom da neće stati na svoje noge postala je svakodnevnica u životu tog mladog čovjeka.
“Nisam bio svjestan ničeg sto se događa, bio sam zbunjen. Čujem, spominju oko mene invalidska kolica, al' razmišljam da će to tako biti samo dok sam u bolnici. Ono znate, kao na filmu, jer nisam nikog poznavao u kolicima, niti znao da se može tako stradati da moram biti u kolicima, a imam i noge i ruke”, priča Ante.
Strašna dijagnoza
Onda su uslijedile operacije. Prikopčan na sve moguće aparate u sebi je pomislio hoće li ikad ustati iz tog kreveta da se najede. Usput je sam sebe hrabrio: 'Drži se, Ante, sve će to liječnici posložiti kako treba.'
No, ništa nije bilo kako treba. Dijagnoza je bila strašna: oduzetost cijelog tijela uz male pokrete glavom. Slomljena su mu dva vratna kralješka, C6 i C7.
Preživio je Ante 8 operacija i tri kliničke smrti. Kaže kako se prve dvije niti ne sjeća. Kada se probudio, shvatio je da je nešto bilo ozbiljno kada je vidio spaljenu kožu na prsima od elektrošokova. Treća klinička smrt je bila strašna.
“Tad sam vidio svjetlost na kraju tunela. Ogromnu. Lebdio sam prema njoj, a pored mene su bile dvije časne sestre sve u bijelom i s laganim osmijehom. Kad sam trebao ući u tu svjetlost, probudio sam se, a šok soba je bila puna liječnika, sestara… Svi oko mene, a ja sam ih pogledao sve i nasmiješio se, jer nisam mogao govoriti. Poslije su mi rekli da su bili odustali od mene, jer je srce bilo prestalo kucati, ali moja liječnica je rekla da mora još jednom pokušati vratiti me. I hvala Bogu, vratila me”, prepričava Ante svoje strašno iskustvo.
Život je lijep!
Ante je u bolnici preležao 6 mjeseci, od toga 53 dana na intenzivnoj. Kaže kako u tih 53 dana ni kapi vode nije smio popiti, a kamoli nešto drugo, jer su mu prilikom jedne operacije oštetili jednjak i glasnice. Nakon toga toplice, pa opet bolnica i sve tako u nizu.
Najteže od svega bilo je pomiriti se s činjenicom da će možda ostatak svog života provesti u kolicima.
“Lako je bilo dok sam bio u toplicama gdje smo svi 'isti', ali trebalo se naviknuti kada sam došao kući, prilagoditi sve da bih mogao funkcionirati koliko-toliko normalnim životom. A što reći, imao sam samo 20 godina, no kasnije sam shvatio da od sažaljenja nema ništa te sam se dao u borbu”, kaže Ante koji se danas nakon osam godina koliko je prošlo od nesreće polako vraća u normalu. Bude onih loših dana kada mu, kako kaže, dođu oni crni dani. Najradije bi digao ruke, posustao, ali dragi ljudi koji ga nisu napustili u najtežim trenucima daju mu snagu za dalje, za boriti se još jače.
“Najviše mi snage daje vjera u Boga. Onda obitelj. I djevojka koju je Bog poslao u najboljem trenutku kad sam mislio da nema smisla više boriti se. Poslao mi je Bog nju na čemu sam mu jako zahvalan. Osmijeh i snaga ponovno su tu, a kolica više nisu nikakva prepreka. Danas konačno mogu reći - sretan sam”, ističe ovaj mladić koji unosi vedrinu i dobro raspoloženje gdje god se pojavi. Svima onima koji se nalaze u sličnoj situaciji poručuje da što prije sebe prihvate onakvima kakvi jesu, pa će ih i drugi prihvatiti takve.
“Uvijek se sjetim da ima gore od goreg. Treba se okružiti pravim prijateljima, osobama koje volimo i rezultat ne može izostati. Jer život je tako lijep”, poručuje danas 28-godišnji Ante.
Ne predajem se
Uz Božju pomoć, nadam se da ću jednog dana opet stati na svoje noge. Sve je moguće, ja se ne predajem. Kako je Bog odredio, tako mora biti, a na meni je dati sve od sebe. Uopće ne razmišljam o tome što ako više nikad ne prohodam. Živim u vjeri i nadi da ipak nekad hoću. Prihvatio sam svoj križ i nosim ga s osmjehom.
Kobni izlazak
Ante je s 20 godina bio kao i svaki drugi mladić. Živio je život punim plućima, imao mnoštvo prijatelja, provodio se, izlazio… Sve do kobnog 21. listopada 2006. Malo brža vožnja automobilom, magla i kiša koja je padala, njegov život okrenule su naglavačke.
Kada se danas prisjeća te noći i događaja koji su joj prethodili, Ante kaže da je sve bilo kao u snu. Nešto ga je vuklo na taj izlazak s društvom.
“Radio sam u Zagrebu, došao na godišnji, u četiri dana obići roditelje, rodbinu. Poželio sam bio rodni kraj. Dogovarao sam se s prijateljem da iziđemo u grad. Sjećam se da je moj susjed bio jako bolestan, pa sam predložio prijatelju da je bolje da tu večer malo izađemo, jer ako susjed umre, nema smisla onda ići u grad. Stvarno sam bio nestrpljiv. Nisam mogao dočekat prijatelja da dođe po mene, pa sam stalno provirivao kroz prozor da vidim ide li. On je došao, najprije smo otišli do Prozora, a onda su me prijatelji iz Uskoplja pozvali da dođem kod njih. Krenuli smo. Spuštali smo se niz Makljen prema Uskoplju. Ne znam kako je do toga došlo. Jednostavno smo 'sletjeli' u neki mali kanalić nakon što je prijatelj izgubio nadzor nad autom. Bio sam svjestan svega. Osjetio sam taj koban trzaj glavom gdje sam odmah znao da nešto nije dobro, jer nisam mogao pomaknuti nijedan ekstremitet. Teško sam disao”, prisjeća se Ante.
Sve ono što je uslijedilo nakon toga bilo je kao u nekom filmu. S ne baš tako lijepim krajem. Operacije, borba za život, borba sa samim sobom i s činjenicom da neće stati na svoje noge postala je svakodnevnica u životu tog mladog čovjeka.
“Nisam bio svjestan ničeg sto se događa, bio sam zbunjen. Čujem, spominju oko mene invalidska kolica, al' razmišljam da će to tako biti samo dok sam u bolnici. Ono znate, kao na filmu, jer nisam nikog poznavao u kolicima, niti znao da se može tako stradati da moram biti u kolicima, a imam i noge i ruke”, priča Ante.
Strašna dijagnoza
Onda su uslijedile operacije. Prikopčan na sve moguće aparate u sebi je pomislio hoće li ikad ustati iz tog kreveta da se najede. Usput je sam sebe hrabrio: 'Drži se, Ante, sve će to liječnici posložiti kako treba.'
No, ništa nije bilo kako treba. Dijagnoza je bila strašna: oduzetost cijelog tijela uz male pokrete glavom. Slomljena su mu dva vratna kralješka, C6 i C7.
Preživio je Ante 8 operacija i tri kliničke smrti. Kaže kako se prve dvije niti ne sjeća. Kada se probudio, shvatio je da je nešto bilo ozbiljno kada je vidio spaljenu kožu na prsima od elektrošokova. Treća klinička smrt je bila strašna.
“Tad sam vidio svjetlost na kraju tunela. Ogromnu. Lebdio sam prema njoj, a pored mene su bile dvije časne sestre sve u bijelom i s laganim osmijehom. Kad sam trebao ući u tu svjetlost, probudio sam se, a šok soba je bila puna liječnika, sestara… Svi oko mene, a ja sam ih pogledao sve i nasmiješio se, jer nisam mogao govoriti. Poslije su mi rekli da su bili odustali od mene, jer je srce bilo prestalo kucati, ali moja liječnica je rekla da mora još jednom pokušati vratiti me. I hvala Bogu, vratila me”, prepričava Ante svoje strašno iskustvo.
Život je lijep!
Ante je u bolnici preležao 6 mjeseci, od toga 53 dana na intenzivnoj. Kaže kako u tih 53 dana ni kapi vode nije smio popiti, a kamoli nešto drugo, jer su mu prilikom jedne operacije oštetili jednjak i glasnice. Nakon toga toplice, pa opet bolnica i sve tako u nizu.
Najteže od svega bilo je pomiriti se s činjenicom da će možda ostatak svog života provesti u kolicima.
“Lako je bilo dok sam bio u toplicama gdje smo svi 'isti', ali trebalo se naviknuti kada sam došao kući, prilagoditi sve da bih mogao funkcionirati koliko-toliko normalnim životom. A što reći, imao sam samo 20 godina, no kasnije sam shvatio da od sažaljenja nema ništa te sam se dao u borbu”, kaže Ante koji se danas nakon osam godina koliko je prošlo od nesreće polako vraća u normalu. Bude onih loših dana kada mu, kako kaže, dođu oni crni dani. Najradije bi digao ruke, posustao, ali dragi ljudi koji ga nisu napustili u najtežim trenucima daju mu snagu za dalje, za boriti se još jače.
“Najviše mi snage daje vjera u Boga. Onda obitelj. I djevojka koju je Bog poslao u najboljem trenutku kad sam mislio da nema smisla više boriti se. Poslao mi je Bog nju na čemu sam mu jako zahvalan. Osmijeh i snaga ponovno su tu, a kolica više nisu nikakva prepreka. Danas konačno mogu reći - sretan sam”, ističe ovaj mladić koji unosi vedrinu i dobro raspoloženje gdje god se pojavi. Svima onima koji se nalaze u sličnoj situaciji poručuje da što prije sebe prihvate onakvima kakvi jesu, pa će ih i drugi prihvatiti takve.
“Uvijek se sjetim da ima gore od goreg. Treba se okružiti pravim prijateljima, osobama koje volimo i rezultat ne može izostati. Jer život je tako lijep”, poručuje danas 28-godišnji Ante.
Ne predajem se
Uz Božju pomoć, nadam se da ću jednog dana opet stati na svoje noge. Sve je moguće, ja se ne predajem. Kako je Bog odredio, tako mora biti, a na meni je dati sve od sebe. Uopće ne razmišljam o tome što ako više nikad ne prohodam. Živim u vjeri i nadi da ipak nekad hoću. Prihvatio sam svoj križ i nosim ga s osmjehom.
Tekst: Mirela Tučić
