Otišla je jedna od zadnjih istinskih legendi hrvatskog novinarstva - vječni Pero Zlatar, novinar uz kojeg su rasle i formirale se generacije mladih u Hrvatskoj ali i na nekadašnjim prostorima bivše Jugoslavije. Umro je, u 86. godini, od zatajenja srca, koje je do kraja kucalo za novinarstvo kakvog sve manje ima. Radio je do kraja, jer i sam je govorio da novinarstvo nema dobne granice ni rok trajanja.
- To si što si, do kraja života, rekao je u svom zadnjem intervjuu koji je u hrvatskim medijima dao za list "Novinar". Pero Zlatar je novinar koji je rušio prepreke i dokazivao svojim radom da se uvijek, bez obzira na ograničenja ili podmetanja, mogu raditi velike i značajne stvari.
Čovjek koji je stvarao trendove, rušio tabue i barijere u vremenima za koja se govori da su bila neslobodna i najteža za novinarsku profesiju. No, i u tim navodno olovnim vremenima ideoloških komisija bilo je onih koji su očito mogli nešto napraviti i koji se nisu samo pravdali time da je bilo grozno, te da nisu ništa mogli učiniti.
Pero Zlatar bio je urednik nekoliko izdanja zagrebačke kuće Vjesnik koja i danas imaju kultni status i izazivaju nostalgiju i lijepa sjećanja generacija i generacija stanovnika ovih prostora – Plavi Vjesnik, Studio i Arena.
Novine su imale „svjetske“ tiraže i popularnost. Sam je govorio da na naslovnicu Studija (imao tiražu koja je dosezala preko 700 tisuća primjeraka) ne može nitko tko nema veću tiražu od Studija.
Pero Zlatar rodio se u Skopju 26. listopada 1934. godine Novinarstvom se počeo baviti s 15 godina, a svojim idejama i radom u novinarstvu relaksirao je još tamo krajem 50 i početkom 60-ih godina krute režimske odrednice, pokazujući da se uvijek može naći prostor za izražavanje, slobodu i prpošnost.
Rušio je ustaljene tabue, oplemenjivao sustav, živcirao konzervativce i donosi nešto novo. Bio je pionir opuštenog novinarstva, koji je s "Plavim Vjesnikom" kao revolucionarnim uratkom doprinio liberalnijem socijalizmu s ljudskim likom, dokazujući da uvijek ima prostora i mogućnosti te da ne prihvaća " ne možemo", "ne daju nam", " pusti".
Plivao je i doplivao do legende. U naše živote u Plavom Vjesniku unio je rock n roll, Flasha Gordona, Asterixa, Taličnog Toma te prve oblike hedonizma i konzumerizma, ali i fotografije prvih oskudno odjevenih starleta od Vardara do Triglava, a to će se na kraju pretočiti u duplericu Starta.
Od 1954. bio je novinar i urednik u izdanjima kuće Vjesnik. Od 1967. glavni urednik zabavnoga tjednika Plavi Vjesnik, pa glavni urednik televizijskoga magazina Studio (1971.–1973.), koji je doveo do vrhunca naklade.
Potom je bio urednik u Vjesniku u srijedu (1973.–1975.) te u Sportskim novostima do odlaska u Beograd 1981. Za novinarstvo se odlučio jer "ne umijem popraviti kratki spoj; jedino što mogu pripraviti za jelo je skuhati juhu iz vrećice i ispržiti jaja; ne vozim ni bicikl, a kamoli kola; vrlo loše plivam i ne planinarim; nisam kadar složiti košulje i odijela, pa sam, prema tome, daleko od toga da bi ih mogao izglačati; budući da panično zazirem od toga da mi ruke budu u masnoj vodi bježim kao vrag od križa od pranja suđa; ne bih umio zašiti otpalo dugme na košulji i na odijelu; pojma nemam o vrtlarenju; ne znam poslati poruku s interneta, a ni sms s mobilnoga; ne znam previti ranu; ne umijem upakirati dar i vezati ga kićenom vrpcom; nikad nisam previo i okupao ni jedno od svoje četvero djece... i još koješta zbog čega sam u kući posvemašna neznalica, 'niš koristi'.
Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu. Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta, kazao je prije nekog vremena velikan hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva Pero Zlatar.
Nikada nije bio "režimski novinar" pa i sama je govorio - priklanjao sam se tzv. čitkijim, lakšim, popularnijim temama. Za razliku od glavnih urednika i urednika državotvornih političkih rubrika – mene nikada nisu pozvali u CK da saznam svoje mišljenje.
Narodna mudrost tvrdi da je u pravu onaj u koga je toljaga. Napokon, zar vatikanski Osservatore Romano smije pisati protiv pape? Dašto da ne smije. Glas Amerike uvijek naglasi kako prenosi stajališta vlade Sjedinjenih Država.
Zar pekinški Ženmin Žibao smije nešto zucnuti što nije po volji vladajućoj Komunističkoj partiji Kine? U nas danas novine pišu ovisno o tome da li vlasnici podupiru HDZ ili SDP. Znači, danas je isto kao što je bilo ranije – samo malko drugačije - govorio je u svom opuštenom stilu Pero Zlatar koji je kaže znao sve tajne profesije.
Radio je intervjue i razgovore s više od tisuću poznatih ljudi, a kao reporter i izvjestitelj proputovao je sve kontinente i boravio u oko 180 zemalja. Pisao je i publicističke knjige, a njegove knjige o albanskom komunističkom diktatoru Enveru Hoxhi: „Gospodar Zemlje orlova“ i „Enver Hoxha – politička biografija“, bole su svjetska senzacija i prvi putopisi iz tada najizoliranije zemlje Europe Dugogodišnji je dopisnik izdanja EPH, a kasnije Hanza Medije iz Beograda.
- To si što si, do kraja života, rekao je u svom zadnjem intervjuu koji je u hrvatskim medijima dao za list "Novinar". Pero Zlatar je novinar koji je rušio prepreke i dokazivao svojim radom da se uvijek, bez obzira na ograničenja ili podmetanja, mogu raditi velike i značajne stvari.
Čovjek koji je stvarao trendove, rušio tabue i barijere u vremenima za koja se govori da su bila neslobodna i najteža za novinarsku profesiju. No, i u tim navodno olovnim vremenima ideoloških komisija bilo je onih koji su očito mogli nešto napraviti i koji se nisu samo pravdali time da je bilo grozno, te da nisu ništa mogli učiniti.
Pero Zlatar bio je urednik nekoliko izdanja zagrebačke kuće Vjesnik koja i danas imaju kultni status i izazivaju nostalgiju i lijepa sjećanja generacija i generacija stanovnika ovih prostora – Plavi Vjesnik, Studio i Arena.
Novine su imale „svjetske“ tiraže i popularnost. Sam je govorio da na naslovnicu Studija (imao tiražu koja je dosezala preko 700 tisuća primjeraka) ne može nitko tko nema veću tiražu od Studija.
Pero Zlatar rodio se u Skopju 26. listopada 1934. godine Novinarstvom se počeo baviti s 15 godina, a svojim idejama i radom u novinarstvu relaksirao je još tamo krajem 50 i početkom 60-ih godina krute režimske odrednice, pokazujući da se uvijek može naći prostor za izražavanje, slobodu i prpošnost.
Rušio je ustaljene tabue, oplemenjivao sustav, živcirao konzervativce i donosi nešto novo. Bio je pionir opuštenog novinarstva, koji je s "Plavim Vjesnikom" kao revolucionarnim uratkom doprinio liberalnijem socijalizmu s ljudskim likom, dokazujući da uvijek ima prostora i mogućnosti te da ne prihvaća " ne možemo", "ne daju nam", " pusti".
Plivao je i doplivao do legende. U naše živote u Plavom Vjesniku unio je rock n roll, Flasha Gordona, Asterixa, Taličnog Toma te prve oblike hedonizma i konzumerizma, ali i fotografije prvih oskudno odjevenih starleta od Vardara do Triglava, a to će se na kraju pretočiti u duplericu Starta.
Od 1954. bio je novinar i urednik u izdanjima kuće Vjesnik. Od 1967. glavni urednik zabavnoga tjednika Plavi Vjesnik, pa glavni urednik televizijskoga magazina Studio (1971.–1973.), koji je doveo do vrhunca naklade.
Potom je bio urednik u Vjesniku u srijedu (1973.–1975.) te u Sportskim novostima do odlaska u Beograd 1981. Za novinarstvo se odlučio jer "ne umijem popraviti kratki spoj; jedino što mogu pripraviti za jelo je skuhati juhu iz vrećice i ispržiti jaja; ne vozim ni bicikl, a kamoli kola; vrlo loše plivam i ne planinarim; nisam kadar složiti košulje i odijela, pa sam, prema tome, daleko od toga da bi ih mogao izglačati; budući da panično zazirem od toga da mi ruke budu u masnoj vodi bježim kao vrag od križa od pranja suđa; ne bih umio zašiti otpalo dugme na košulji i na odijelu; pojma nemam o vrtlarenju; ne znam poslati poruku s interneta, a ni sms s mobilnoga; ne znam previti ranu; ne umijem upakirati dar i vezati ga kićenom vrpcom; nikad nisam previo i okupao ni jedno od svoje četvero djece... i još koješta zbog čega sam u kući posvemašna neznalica, 'niš koristi'.
Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu. Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta, kazao je prije nekog vremena velikan hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva Pero Zlatar.
Nikada nije bio "režimski novinar" pa i sama je govorio - priklanjao sam se tzv. čitkijim, lakšim, popularnijim temama. Za razliku od glavnih urednika i urednika državotvornih političkih rubrika – mene nikada nisu pozvali u CK da saznam svoje mišljenje.
Narodna mudrost tvrdi da je u pravu onaj u koga je toljaga. Napokon, zar vatikanski Osservatore Romano smije pisati protiv pape? Dašto da ne smije. Glas Amerike uvijek naglasi kako prenosi stajališta vlade Sjedinjenih Država.
Zar pekinški Ženmin Žibao smije nešto zucnuti što nije po volji vladajućoj Komunističkoj partiji Kine? U nas danas novine pišu ovisno o tome da li vlasnici podupiru HDZ ili SDP. Znači, danas je isto kao što je bilo ranije – samo malko drugačije - govorio je u svom opuštenom stilu Pero Zlatar koji je kaže znao sve tajne profesije.
Radio je intervjue i razgovore s više od tisuću poznatih ljudi, a kao reporter i izvjestitelj proputovao je sve kontinente i boravio u oko 180 zemalja. Pisao je i publicističke knjige, a njegove knjige o albanskom komunističkom diktatoru Enveru Hoxhi: „Gospodar Zemlje orlova“ i „Enver Hoxha – politička biografija“, bole su svjetska senzacija i prvi putopisi iz tada najizoliranije zemlje Europe Dugogodišnji je dopisnik izdanja EPH, a kasnije Hanza Medije iz Beograda.
