Izglasavanje protuustavnog Zakona o tzv. izbornim jedinicama i glasovanje na sjednici Vlade FBiH bez hrvatskih zastupnika nije ništa drugo nego otvoreni čin institucionalne agresije nad hrvatskim narodom u BiH. Žalosno i sramotno je da najveći bosanski „patriote“ vode ovu državu u propast. Još žalosnije i sramotnije je što hrvatski politički predstavnici, poput predsjednika Federacije Marinka Čavare, umjesto jasno artikuliranog odgovora na ovu agresiju, situaciju iskorištavaju za predizborne političke obračune.
Suština nije u sadržaju prijedloga tzv. Zakona o izbornim jedinicama, jer sve bošnjačke stranke koje su stale iza njega i bez Hrvata za njega glasovale, vrlo dobro znaju kako nema nikakve mogućnosti da zakon uopće prođe, jer neće proći ostale razine odobravanja. Sjetimo se samo glasovanja o Rezoluciji osude inicijativa o federalizaciji, koju su isto tako bošnjačke stranke izglasovale bez prisutnosti predstavnika hrvatskih stranaka. Jednako kao što ta Rezolucija nije prošla i imala bilo kakav smisao, tako ni ovaj zakon neće proći. No, i u jednom i u drugom slučaju, prava suština je u činu nametanja zakona koji za cilj ima ovjekovječiti gaženje legitimiteta hrvatskog naroda. Radi se o očiglednoj političko-institucionalnoj agresiji nad hrvatskim narodom u BiH, na način da se tobožnjom bošnjačkom političkom „konstruktivnošću“ prokažu Hrvati kao remetilački faktor u BiH.
Međutim, sve ovo rezultat je neartikuliranosti i nedosljednosti politike hrvatskih predstavnika u protekle četiri godine, koja je kulminirala u zadnjoj godini mandata kada se konačno počelo govoriti o izmjenama izbornog zakona. Prvo, nakon odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kada su svi institucionalni lijekovi u provedbi iste odbijeni od strane bošnjačke strane, zašto se pristalo na ponovno pozivanje Venecijanskog povjerenstva na razgovore? Venecijansko povjerenstvo je u svojstvu „amicus curiae“ već dalo svoj stav pri izricanju odluke Ustavnog suda. Pristalo se dakle da se to isto povjerenstvo očituje o svom očitovanju. Znajući kako međunarodna zajednica uvelike stoji iza institucionalne agresije bošnjačke politike nad Hrvatima u BiH, zar se očekivalo da će Venecijansko povjerenstvo podržati nastojanja Hrvata o zaštiti političkog legitimiteta? Drugo, zašto se uopće pristaje na razgovore u kojima je polazna točka da se mora „birati jedan predstavnik iz svakog kantona, ako on postoji kao takav“, ako je Ustavni sud izričito rekao: Ustavni sud zaključuje da odredba Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20. članka 20.16.A stavak 2. toč. a-j. Izbornog zakona nisu u skladu s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ovaj citat Odluke Ustavnog suda, koji je jedini tumač Ustava je najbolji i jedini protuargument svakom navodnom prijedlogu zakona, kojeg apsolutno nitko ne koristi kao takav. Naprotiv, ulazi se u bespotrebne rasprave koje nisu ništa drugo nego predizborna kampanja. Ponajbolji dokaz tome je gostovanje predsjednika Federacije u kojem se on na gnusan način obračunava s neistomišljenicima koji se usuđuju ne-imati kolektivnu partijsku pamet.
Na upit o gostovanju generala Mije Jelića na jednoj od hrvatskih tv kuća, on je kao protuargument koristio ne protuteze izrečenim stavovima, nego činjenicu što je i zašto general Jelić u Zagrebu. Ako se netko ikada upitao zašto se hrvatski narod nalazi u političkoj situaciji kakvoj jeste, onda u ovim izjavama Marinka Čavare dobiva odgovor. Nositelj najviše izvršne funkcije u Federaciji ispred hrvatskog naroda dakle nema apsolutno nikakvog znanja o pravosudnoj agresiji Sarajeva nad hrvatskim braniteljima i zapovjednicima HVO-a. Kako od njega i politike koja ga je postavila na mjesto koje obnaša očekivati artikuliran odgovor na političku agresiju Sarajeva, ako nema minimum osjećaja za domoljubne vrijednosti i one koji su ginuli i stavljali svoje živote na kocku kada se ginulo za njih?
HRS je još prošle godine kada se nametala spomenuta Rezolucija tražio od hrvatskih zastupnika da se ne vraćaju na rad Parlamenta FBiH dok god se ne definiraju institucionalni mehanizmi zaštite ustavno pravne konstitutivnosti i legitimne volje hrvatskog naroda, no nije bilo sluha. Tražili smo također potpisivanje Deklaracije o neulasku u bilo kakve razgovore o definiranju izvršne vlasti na svim razinama, dok se ne definiraju ključne stvari za hrvatski narod u BiH, počevši od Izbornog zakona, izmjena Ustava, hrvatskog javnog tv kanala itd., no niti za to nije bilo sluha. Od predsjednika Federacije smo tri puta tražili upućivanje apelacije Ustavnom sudu po pitanju neuravnoteženog i neravnopravnog zakonskog tretmana zapovjednika i pripadnika HVO-a od strane pravosuđa BiH. Ni za to nije bilo sluha.
Zakon o tzv. izbornim jedinicama je protuustavan i to predlagači vrlo dobro znaju, ali im je isti potreban za marketinške svrhe. Hrvatski politički predstavnici vrlo dobro znaju kako imaju sve mehanizme u rukama čime će ga zaustaviti, tako da i njihovo „protivljenje i obrana nacionalnih interesa“ je isto tako marketing. Jedina suštinski realna stvar je volja za dominacijom bošnjačke politike i njihova institucionalna agresija nad Hrvatima, na što nema artikuliranog odgovora. No, to ne znači da ga neće biti. Vidimo se nakon listopada!
Hrvatska republikanska stranka
Suština nije u sadržaju prijedloga tzv. Zakona o izbornim jedinicama, jer sve bošnjačke stranke koje su stale iza njega i bez Hrvata za njega glasovale, vrlo dobro znaju kako nema nikakve mogućnosti da zakon uopće prođe, jer neće proći ostale razine odobravanja. Sjetimo se samo glasovanja o Rezoluciji osude inicijativa o federalizaciji, koju su isto tako bošnjačke stranke izglasovale bez prisutnosti predstavnika hrvatskih stranaka. Jednako kao što ta Rezolucija nije prošla i imala bilo kakav smisao, tako ni ovaj zakon neće proći. No, i u jednom i u drugom slučaju, prava suština je u činu nametanja zakona koji za cilj ima ovjekovječiti gaženje legitimiteta hrvatskog naroda. Radi se o očiglednoj političko-institucionalnoj agresiji nad hrvatskim narodom u BiH, na način da se tobožnjom bošnjačkom političkom „konstruktivnošću“ prokažu Hrvati kao remetilački faktor u BiH.
Međutim, sve ovo rezultat je neartikuliranosti i nedosljednosti politike hrvatskih predstavnika u protekle četiri godine, koja je kulminirala u zadnjoj godini mandata kada se konačno počelo govoriti o izmjenama izbornog zakona. Prvo, nakon odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kada su svi institucionalni lijekovi u provedbi iste odbijeni od strane bošnjačke strane, zašto se pristalo na ponovno pozivanje Venecijanskog povjerenstva na razgovore? Venecijansko povjerenstvo je u svojstvu „amicus curiae“ već dalo svoj stav pri izricanju odluke Ustavnog suda. Pristalo se dakle da se to isto povjerenstvo očituje o svom očitovanju. Znajući kako međunarodna zajednica uvelike stoji iza institucionalne agresije bošnjačke politike nad Hrvatima u BiH, zar se očekivalo da će Venecijansko povjerenstvo podržati nastojanja Hrvata o zaštiti političkog legitimiteta? Drugo, zašto se uopće pristaje na razgovore u kojima je polazna točka da se mora „birati jedan predstavnik iz svakog kantona, ako on postoji kao takav“, ako je Ustavni sud izričito rekao: Ustavni sud zaključuje da odredba Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20. članka 20.16.A stavak 2. toč. a-j. Izbornog zakona nisu u skladu s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ovaj citat Odluke Ustavnog suda, koji je jedini tumač Ustava je najbolji i jedini protuargument svakom navodnom prijedlogu zakona, kojeg apsolutno nitko ne koristi kao takav. Naprotiv, ulazi se u bespotrebne rasprave koje nisu ništa drugo nego predizborna kampanja. Ponajbolji dokaz tome je gostovanje predsjednika Federacije u kojem se on na gnusan način obračunava s neistomišljenicima koji se usuđuju ne-imati kolektivnu partijsku pamet.
Na upit o gostovanju generala Mije Jelića na jednoj od hrvatskih tv kuća, on je kao protuargument koristio ne protuteze izrečenim stavovima, nego činjenicu što je i zašto general Jelić u Zagrebu. Ako se netko ikada upitao zašto se hrvatski narod nalazi u političkoj situaciji kakvoj jeste, onda u ovim izjavama Marinka Čavare dobiva odgovor. Nositelj najviše izvršne funkcije u Federaciji ispred hrvatskog naroda dakle nema apsolutno nikakvog znanja o pravosudnoj agresiji Sarajeva nad hrvatskim braniteljima i zapovjednicima HVO-a. Kako od njega i politike koja ga je postavila na mjesto koje obnaša očekivati artikuliran odgovor na političku agresiju Sarajeva, ako nema minimum osjećaja za domoljubne vrijednosti i one koji su ginuli i stavljali svoje živote na kocku kada se ginulo za njih?
HRS je još prošle godine kada se nametala spomenuta Rezolucija tražio od hrvatskih zastupnika da se ne vraćaju na rad Parlamenta FBiH dok god se ne definiraju institucionalni mehanizmi zaštite ustavno pravne konstitutivnosti i legitimne volje hrvatskog naroda, no nije bilo sluha. Tražili smo također potpisivanje Deklaracije o neulasku u bilo kakve razgovore o definiranju izvršne vlasti na svim razinama, dok se ne definiraju ključne stvari za hrvatski narod u BiH, počevši od Izbornog zakona, izmjena Ustava, hrvatskog javnog tv kanala itd., no niti za to nije bilo sluha. Od predsjednika Federacije smo tri puta tražili upućivanje apelacije Ustavnom sudu po pitanju neuravnoteženog i neravnopravnog zakonskog tretmana zapovjednika i pripadnika HVO-a od strane pravosuđa BiH. Ni za to nije bilo sluha.
Zakon o tzv. izbornim jedinicama je protuustavan i to predlagači vrlo dobro znaju, ali im je isti potreban za marketinške svrhe. Hrvatski politički predstavnici vrlo dobro znaju kako imaju sve mehanizme u rukama čime će ga zaustaviti, tako da i njihovo „protivljenje i obrana nacionalnih interesa“ je isto tako marketing. Jedina suštinski realna stvar je volja za dominacijom bošnjačke politike i njihova institucionalna agresija nad Hrvatima, na što nema artikuliranog odgovora. No, to ne znači da ga neće biti. Vidimo se nakon listopada!
Hrvatska republikanska stranka
