Švedska je zakonom regulirala čipiranje ljudi, pa je u toj zemlji već 4.000 osoba iskoristilo mogućnost da između palca i kažiprsta jedne od ruku ugrade bio-čip.
Sa ugrađenim čipovima ljudi u Švedskoj mogu otvarati vrata na dodir ili samo kada približe ruku uz kvaku, a mnogi su pristali i zbog medicinskih razloga, prenose Nezavisne.
Naime, čip je moguće programirati da podsjeća pacijenta kada treba popiti lijek, kao i za kojom bočicom ili kutijom lijekova da posegne, da ne bi pogriješio.
Naravno, sve bočice i kutije moraju biti označene i tagirane sa posebnim senzorima, koji će omogućiti da pacijent otvori određenu bočicu, kako ne bi popio pogrešan lijek.
Čip u ruci u stanju je da se ponaša kao elektronski novčanik, da se koristi za plaćanje dodirom, kao platna kartica, kao vozna karta ili kao senzor prepoznavanja u kompaniji, za ulazak, autorizaciju pristupa i slično.
Također, senzori se koriste za lakše otključavanje automobila, za praćenje određenih tjelesnih funkcija, za kontroliranje uređaja u okolini...
Senzori su veličine zrna riže, često i nevidljivi, po funkciji pasivni, što znači da moraju imati unaprijed zadane i ubačene podatke, koji se kasnije mogu očitavati sa njih iz neposredne blizine.
Ovaj način, sigurnost podataka je donekle očuvana, jer haker ne može da pristupi ničemu, osim podacima sa čipa, što samo po sebi može biti vrlo kompromitirajuće, ali kontakt sa čipom nije moguć ukoliko se haker ne nađe u neposrednoj blizini osobe koja ga nosi i točno uz njegovu ruku.
Sa ugrađenim čipovima ljudi u Švedskoj mogu otvarati vrata na dodir ili samo kada približe ruku uz kvaku, a mnogi su pristali i zbog medicinskih razloga, prenose Nezavisne.
Naime, čip je moguće programirati da podsjeća pacijenta kada treba popiti lijek, kao i za kojom bočicom ili kutijom lijekova da posegne, da ne bi pogriješio.
Naravno, sve bočice i kutije moraju biti označene i tagirane sa posebnim senzorima, koji će omogućiti da pacijent otvori određenu bočicu, kako ne bi popio pogrešan lijek.
Čip u ruci u stanju je da se ponaša kao elektronski novčanik, da se koristi za plaćanje dodirom, kao platna kartica, kao vozna karta ili kao senzor prepoznavanja u kompaniji, za ulazak, autorizaciju pristupa i slično.
Također, senzori se koriste za lakše otključavanje automobila, za praćenje određenih tjelesnih funkcija, za kontroliranje uređaja u okolini...
Senzori su veličine zrna riže, često i nevidljivi, po funkciji pasivni, što znači da moraju imati unaprijed zadane i ubačene podatke, koji se kasnije mogu očitavati sa njih iz neposredne blizine.
Ovaj način, sigurnost podataka je donekle očuvana, jer haker ne može da pristupi ničemu, osim podacima sa čipa, što samo po sebi može biti vrlo kompromitirajuće, ali kontakt sa čipom nije moguć ukoliko se haker ne nađe u neposrednoj blizini osobe koja ga nosi i točno uz njegovu ruku.
