„Bi li ja mogla biti pozvana na svećeničku dužnost? To pitanje si nikad nisam ozbiljno postavila", tako svoje razmišljanje objavljeno u knjizi „Weil Gott es so will" (Jer Bog tako hoće) započinje 40-godišnja časna sestra Christine Klimann. I uvijek kad se u crkvi molilo za duhovna zvanja ona je znala: ''Ono što je biskupijama stvarno potrebno, za što nebo mole i razvijaju strateške koncepte, to su mladi ili manje mladi, neoženjeni muškarci, …muškarci koji mogu postati svećenici."
Klimann je rođena u austrijskom Grazu, studirala je teologiju, religijsku pedagogiku i povijest u Grazu i Parizu, radila kao asistentica duhovnih vježbi i u studentskom dušobrižništvu, trenutno studira psihologiju na Papinskom sveučilištu Greogoriana u Rimu. Muški pripadnici nekog reda bi u njezinim godinama već zacijelo bili traženi svećenici, piše DW.
Klimann je znala da ona nema tu mogućnost. Ali, sad u knjizi „Weil Gott es so will" piše: „Danas žene ne mogu postati svećenice. Ja sve više vjerujem da Crkva zbog toga pati – i to ne samo brojne žene i neki idealisti, nego cijela Crkva."
Dovoljno za drugu knjigu
Klimann je jedna od 150 autorica koje u toj knjizi pišu o svom duhovnom zvanju, dakle o želji da postanu đakonice ili svećenice. A to prema katoličkom nauku mogu postati samo muškarci. To je neobična knjiga. Časna sestra Philippa Rath je već više od 30 godina članica benediktinskog reda u Samostanu svete Hildegarde kod Rüdesheima. Ona je neovisno o raspravama službene Crkve htjela znati što žene misle o mogućnosti da postaju svećenice.
I ta benediktinka je napisala pismo i poslala ga 12 žena. One su pismo raširile dalje. Za nekoliko tjedana je sestra Philippa dobila 150 odgovora. 25 njih je sestra Rath objavila anonimno. U biti svi tekstovi nisu zahtjevi nego zbirka osobnih priča. ''Najviše me iznenadila izuzetna snaga tih odgovora", kaže 65-godišnja sestra Rath u razgovoru za DW. „U međuvremenu je tu više od 200 odgovora! Mogla bih gotovo objaviti drugu knjigu."
Sestra Rath, koja je studirala teologiju, povijest i politologiju, govori mirno i zvuči zamišljeno i ne izgleda kao neka crkvena revolucionarka. Kao ni sestra Christina Klimann ili većina žena koje u ovoj knjizi dolaze do riječi.
Philippa Rath ukazuje na „raznolikost ovih žena". To su predstavnice iz biskupija iz svih dijelova Njemačke, Austrije i Švicarske, „najmlađoj je 20, najstarijoj 90 godina". Zapravo najstarija je bivša profesorica teologije iz Mainza Irene Willig, njoj su čak 94 godine.
Benediktinka Willig u predgovoru knjige govori o „strahovitom rasipanju resursi i karizmi, koje se već desetljećima događalo i još uvijek se događa u Crkvi". Tako primjerice u svakoj biskupiji ima ureda koji su namijenjeni mladim muškarcima koji bi željeli postati svećenici.
Sestra Rath, koja je ovu knjigu izdala, također je benediktinka i članica takozvanog Sinodalnog puta, koji ima 230 članova, a koji je katolička crkva u Njemačkoj, potresena brojnim skandalima seksualnog nasilja svećenika, osnovala krajem siječnja 2020. godine.
Krajem ovoga tjedna će se laici i biskupi sastati na video-konferenciji. Razgovarat će o pitanjima reforme kao što je ophođenje s moći u katoličkoj crkvi, ulozi žena ili seksualnom moralu. Kritičari govore o narcisoidnom unutarcrkvenom promatranju i tipično njemačkim zahtjevima.
''To pokreće žene diljem svijeta"
Philippa Rath je navikla na takve prigovore. I ostaje opuštena. Za nju su glasovi žena s njemačkoga govornog područja samo „vrh ledene sante". Ona je „potpuno sigurna" da to nije samo njemačko viđenje i da pitanje o postajanju đakonicama i svećenicama „pokreće žene diljem svijeta".
Ova benediktinka ukazuje na međunarodne mreže žena u Katoličkoj crkvi kao što su "Voices of Face" i "Catholic Women's Council". „Znam da na svim kontinentima ima žena koje se ne žele s time pomiriti da u Crkvi nemaju šanse ostvariti neke dužnosti i funkcije." Ako kritičari to odbacuju kao „tipično njemačku pojavu", onda se radi samo o zaštiti vlastitih interesa.
I kao časna sestra – benediktinski samostan u Rheingauu ima velik međunarodni ugled – ona ima kontakte diljem svijeta. „I tu se osjeća pokret koji se širi među ženama i časnim sestrama."
Papa Ivan Pavao Drugi je 1994. u jednoj enciklici rekao da Katolička crkva nema „nikakvu punomoć" da žene zaredi za svećenice. Njegovi nasljednici Benedikt XVI. i Franjo su to potvrdili. Prošlog vikenda je sadašnji poglavar Katoličke crkve ređenje žena za svećenice u starokatoličkoj crkvi povezao s pojmom ''propasti".
Sestra Rath to zna. I ostaje smirena. Opisuje sa zadovoljstvom kako je pronašla put da izravno papi pošalje jedan primjerak svoje knjige. Sad razmišlja što da papi Franji napiše uz knjigu.
''Zamolit ću ga da ove tekstove pročita nepristrano i pusti da na njega djeluju." I nada se da bi upravo takva životna svjedočanstva mogla promijeniti stajališta. ''Nadam se da će obnašatelji dužnosti jednostavno otvoriti svoje srce i svoj duh kako bi vidjeli što Crkva gubi ako ne dopušta ženama da preuzmu te dužnosti."
Klimann je rođena u austrijskom Grazu, studirala je teologiju, religijsku pedagogiku i povijest u Grazu i Parizu, radila kao asistentica duhovnih vježbi i u studentskom dušobrižništvu, trenutno studira psihologiju na Papinskom sveučilištu Greogoriana u Rimu. Muški pripadnici nekog reda bi u njezinim godinama već zacijelo bili traženi svećenici, piše DW.
Klimann je znala da ona nema tu mogućnost. Ali, sad u knjizi „Weil Gott es so will" piše: „Danas žene ne mogu postati svećenice. Ja sve više vjerujem da Crkva zbog toga pati – i to ne samo brojne žene i neki idealisti, nego cijela Crkva."
Dovoljno za drugu knjigu
Klimann je jedna od 150 autorica koje u toj knjizi pišu o svom duhovnom zvanju, dakle o želji da postanu đakonice ili svećenice. A to prema katoličkom nauku mogu postati samo muškarci. To je neobična knjiga. Časna sestra Philippa Rath je već više od 30 godina članica benediktinskog reda u Samostanu svete Hildegarde kod Rüdesheima. Ona je neovisno o raspravama službene Crkve htjela znati što žene misle o mogućnosti da postaju svećenice.
I ta benediktinka je napisala pismo i poslala ga 12 žena. One su pismo raširile dalje. Za nekoliko tjedana je sestra Philippa dobila 150 odgovora. 25 njih je sestra Rath objavila anonimno. U biti svi tekstovi nisu zahtjevi nego zbirka osobnih priča. ''Najviše me iznenadila izuzetna snaga tih odgovora", kaže 65-godišnja sestra Rath u razgovoru za DW. „U međuvremenu je tu više od 200 odgovora! Mogla bih gotovo objaviti drugu knjigu."
Sestra Rath, koja je studirala teologiju, povijest i politologiju, govori mirno i zvuči zamišljeno i ne izgleda kao neka crkvena revolucionarka. Kao ni sestra Christina Klimann ili većina žena koje u ovoj knjizi dolaze do riječi.
Philippa Rath ukazuje na „raznolikost ovih žena". To su predstavnice iz biskupija iz svih dijelova Njemačke, Austrije i Švicarske, „najmlađoj je 20, najstarijoj 90 godina". Zapravo najstarija je bivša profesorica teologije iz Mainza Irene Willig, njoj su čak 94 godine.
Benediktinka Willig u predgovoru knjige govori o „strahovitom rasipanju resursi i karizmi, koje se već desetljećima događalo i još uvijek se događa u Crkvi". Tako primjerice u svakoj biskupiji ima ureda koji su namijenjeni mladim muškarcima koji bi željeli postati svećenici.
Sestra Rath, koja je ovu knjigu izdala, također je benediktinka i članica takozvanog Sinodalnog puta, koji ima 230 članova, a koji je katolička crkva u Njemačkoj, potresena brojnim skandalima seksualnog nasilja svećenika, osnovala krajem siječnja 2020. godine.
Krajem ovoga tjedna će se laici i biskupi sastati na video-konferenciji. Razgovarat će o pitanjima reforme kao što je ophođenje s moći u katoličkoj crkvi, ulozi žena ili seksualnom moralu. Kritičari govore o narcisoidnom unutarcrkvenom promatranju i tipično njemačkim zahtjevima.
''To pokreće žene diljem svijeta"
Philippa Rath je navikla na takve prigovore. I ostaje opuštena. Za nju su glasovi žena s njemačkoga govornog područja samo „vrh ledene sante". Ona je „potpuno sigurna" da to nije samo njemačko viđenje i da pitanje o postajanju đakonicama i svećenicama „pokreće žene diljem svijeta".
Ova benediktinka ukazuje na međunarodne mreže žena u Katoličkoj crkvi kao što su "Voices of Face" i "Catholic Women's Council". „Znam da na svim kontinentima ima žena koje se ne žele s time pomiriti da u Crkvi nemaju šanse ostvariti neke dužnosti i funkcije." Ako kritičari to odbacuju kao „tipično njemačku pojavu", onda se radi samo o zaštiti vlastitih interesa.
I kao časna sestra – benediktinski samostan u Rheingauu ima velik međunarodni ugled – ona ima kontakte diljem svijeta. „I tu se osjeća pokret koji se širi među ženama i časnim sestrama."
Papa Ivan Pavao Drugi je 1994. u jednoj enciklici rekao da Katolička crkva nema „nikakvu punomoć" da žene zaredi za svećenice. Njegovi nasljednici Benedikt XVI. i Franjo su to potvrdili. Prošlog vikenda je sadašnji poglavar Katoličke crkve ređenje žena za svećenice u starokatoličkoj crkvi povezao s pojmom ''propasti".
Sestra Rath to zna. I ostaje smirena. Opisuje sa zadovoljstvom kako je pronašla put da izravno papi pošalje jedan primjerak svoje knjige. Sad razmišlja što da papi Franji napiše uz knjigu.
''Zamolit ću ga da ove tekstove pročita nepristrano i pusti da na njega djeluju." I nada se da bi upravo takva životna svjedočanstva mogla promijeniti stajališta. ''Nadam se da će obnašatelji dužnosti jednostavno otvoriti svoje srce i svoj duh kako bi vidjeli što Crkva gubi ako ne dopušta ženama da preuzmu te dužnosti."
