Jezero Karačaj izgleda kao divno mjesto na kojem biste se mogli odmoriti i ne potrošiti previše novca. Postoji samo jedan problem - s njega se ne biste vratili živi.
Naime, nakon samo sat vremena provedenih ovdje razina radijacije u vašem tijelu iznosila bi 600 rendgena, što je doza koja bi vas ubila.
Jezero smješteno u ruskoj regiji Čeljabinsk, nedaleko od granice s Kazahstanom, nalazi se u sklopu tvornice za reprocesiranje nuklearnog otpada Majak.
Izgrađena četrdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su Sovjeti proizvodnju oružja preselili na istok kako bi izbjegli nacističku invaziju, Majak je bila jedna od najznačajnijih ruskih tvornica nuklearnog oružja, u koju stranci nisu smjeli ući punih 45 godina. Tek nakon što je Boris Jeljcin potpisao uredbu iz 1992., zapadnjaci su dobili pristup tvornici te je proglasili najzagađenijim mjestom na Zemlji.
Tijekom desetljeća izolacije, inženjeri su ispuštali radioaktivni otpad u jezero. Spomenuti otpad bio je koktel radioaktivnih elemenata, uključujući dugotrajne fisijske proizvode kao što su Strontium-90 i Cesium-137. Dok se nije doznalo što rade, u regiji je zabilježeno 21 posto više oboljenja od raka, 25 posto više urođenih mana i 41 posto više oboljelih od leukemije. U utrci sa Zapadom, kad je riječ o naoružanju, inženjeri u Majaku nisu brinuli o sigurnosti pa se tijekom '50-ih i '60-ih dogodilo nekoliko nesreća u nuklearnom pogonu.
Lokalno stanovništvo itekako je osjetilo posljedice. Obližnja rijeka Techa, iz koje je nekoliko sela crpilo pitku vodu, bila je toliko kontaminirana da je čak 65 posto stanovnika osjećalo posljedice zračenja. Liječnici u svojim dijagnozama nisu smjeli spominjati zračenje pa su ti pacijenti označavani kao oni s "posebnom bolešću". Njihovi kartoni smatrani su tajnima do '90-ih.
Sredinom '50-ih inženjeri su shvatili da ispuštanje otpada u jezero nije dobra ideja pa su ga počeli skladištiti u bačvama. U rujnu 1957. te su bačve eksplodirale, a 70 tona radioaktivnog otpada završilo je u zraku. Površinu od čak 23 309 četvornih kilometara prekrili su izotopi cezija i stroncija, ugrozivši time živote 270 tisuća stanovnika Sovjetskog saveza.
Strahujući da će na Majak privući međunarodnu pozornost, vlasti su odlučile otpad ubuduće odlagati na više lokacija. Deset godina kasnije to je područje pogodila suša i jezero Karačaj počelo se sušiti otkrivajući radioaktivni otpad u svom bazenu. Vjetar je raznosio radioaktivne čestice s isušenog korita jezera, izloživši pola milijuna ljudi zračenju od 185 petabekerela (5 MCi).
Između 1978. i 1986. jezero je ispunjeno sa skoro 10 tisuća šupljih betonskih blokova kako bi se spriječilo pomicanje sedimenata. Većina stanovništva u međuvremenu je evakuirana sa šireg područja, no bilo je onih koji nisu otišli pa danas piju zagađenu vodu i udišu zagađeni zrak. Jezeru se ne približavaju, no unatoč tome razina smrtnosti među njima je visoka.
Naime, nakon samo sat vremena provedenih ovdje razina radijacije u vašem tijelu iznosila bi 600 rendgena, što je doza koja bi vas ubila.
Jezero smješteno u ruskoj regiji Čeljabinsk, nedaleko od granice s Kazahstanom, nalazi se u sklopu tvornice za reprocesiranje nuklearnog otpada Majak.
Izgrađena četrdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su Sovjeti proizvodnju oružja preselili na istok kako bi izbjegli nacističku invaziju, Majak je bila jedna od najznačajnijih ruskih tvornica nuklearnog oružja, u koju stranci nisu smjeli ući punih 45 godina. Tek nakon što je Boris Jeljcin potpisao uredbu iz 1992., zapadnjaci su dobili pristup tvornici te je proglasili najzagađenijim mjestom na Zemlji.
Tijekom desetljeća izolacije, inženjeri su ispuštali radioaktivni otpad u jezero. Spomenuti otpad bio je koktel radioaktivnih elemenata, uključujući dugotrajne fisijske proizvode kao što su Strontium-90 i Cesium-137. Dok se nije doznalo što rade, u regiji je zabilježeno 21 posto više oboljenja od raka, 25 posto više urođenih mana i 41 posto više oboljelih od leukemije. U utrci sa Zapadom, kad je riječ o naoružanju, inženjeri u Majaku nisu brinuli o sigurnosti pa se tijekom '50-ih i '60-ih dogodilo nekoliko nesreća u nuklearnom pogonu.
Lokalno stanovništvo itekako je osjetilo posljedice. Obližnja rijeka Techa, iz koje je nekoliko sela crpilo pitku vodu, bila je toliko kontaminirana da je čak 65 posto stanovnika osjećalo posljedice zračenja. Liječnici u svojim dijagnozama nisu smjeli spominjati zračenje pa su ti pacijenti označavani kao oni s "posebnom bolešću". Njihovi kartoni smatrani su tajnima do '90-ih.
Sredinom '50-ih inženjeri su shvatili da ispuštanje otpada u jezero nije dobra ideja pa su ga počeli skladištiti u bačvama. U rujnu 1957. te su bačve eksplodirale, a 70 tona radioaktivnog otpada završilo je u zraku. Površinu od čak 23 309 četvornih kilometara prekrili su izotopi cezija i stroncija, ugrozivši time živote 270 tisuća stanovnika Sovjetskog saveza.
Strahujući da će na Majak privući međunarodnu pozornost, vlasti su odlučile otpad ubuduće odlagati na više lokacija. Deset godina kasnije to je područje pogodila suša i jezero Karačaj počelo se sušiti otkrivajući radioaktivni otpad u svom bazenu. Vjetar je raznosio radioaktivne čestice s isušenog korita jezera, izloživši pola milijuna ljudi zračenju od 185 petabekerela (5 MCi).
Između 1978. i 1986. jezero je ispunjeno sa skoro 10 tisuća šupljih betonskih blokova kako bi se spriječilo pomicanje sedimenata. Većina stanovništva u međuvremenu je evakuirana sa šireg područja, no bilo je onih koji nisu otišli pa danas piju zagađenu vodu i udišu zagađeni zrak. Jezeru se ne približavaju, no unatoč tome razina smrtnosti među njima je visoka.
