Rijetki su Ramci, ali i oni iz susjednih krajeva koji nisu čuli za legendu o Divi Grabovčevoj i koji nisu čuli za Kedžaru. Od davnina se hodočastilo na njen grob, a zadnjih četrdesetak godina za hodočašće na Divin grob izabrana je prva nedjelja nakon blagdana sv. Petra i Pavla, i taj je dan dobio ime Divin dan. I ove godine župnik iz Doljana fra Ivan Pervan, poziva vas na hodočašće na Keždaru koje će biti 1. srpnja.
Program obilježavanja Divinog dana započet će misom Uočnicom u subotu 30. lipnja u 18:00 h. koju će predvoditi i pod njom propovijedati fra Branko Malekinušić, župni vikar na Šćitu.
1. srpnja 2018., svečanu sv. misu u 11:00 h predvodit će i pod njom propovijedati fra Sretan Ćurčić, gvardijan franjevačkog samostana u Tomislavgradu.
Divin dan i Kedžara povod su i mjesto okupljanja brojnih hodočasnika iz Rame, Posušja, Širokog Brijega, Gruda, Mostara… susjednog Tomislavgrada, Livna, i drugih brojnih mjesta. Zadnjih godina veliki broj hodočasnika dolazi i iz Hrvatske: Splita, Makarske, Trilja, Sinja, Knina... ali i veliki broj iseljenih Ramaca koji sada žive u mnogim mjestima diljem Hrvatske.
Dođite i vi na Keždaru i budite dio rijeke hodočasnika!
Ne tako davno, veliki broj hodočasnika iz Rame na grob Dive Grabovčeve dolazio je pješice, a mnogi od njih preko Maglica i magličke planine. Nažalost, zadnjih godina to je postala prava rijetkost.
Ove 2018. proslava Divina dana na Kedžari pada na 1. srpnja. Divan dan je u tradiciji ramskog puka uvijek bio dan duhovne obnove i hodočašća. U bližoj pripremi za ovaj dan posegnuli smo sam za jednim starim tekstom fra Mije Džolana od prije 20. godina, koji se nalazi uz tekstove Ivana Aralice, Milana Bešlića i fra Mirka Jozića u monografiji „Diva Grabovčeva, Franjevački samostan Rama-Šćit, 1998.
U međuvremenu Diva je postala zanimljiva puno širem krugu tražitelja smisla, te veoma uspješno obrađena tema u raznim umjetničkim žanrovima od kiparstva do opere.
Vraćamo se na stari tekst kao što se pravi tražitelj zadivljen čistoćom gorkog potoka uvijek nastoji približiti njegovu izvoru:
Diva Grabovčeva – Cvijet neispisanog kršćanskog martirologija
Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Kronika i martirologij Franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. Samo ju je ramski puk u nemirnom tijeku vjekova legendom spašavao od zaborava.
Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Tek, međutim, poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.
Zakoni života, nove impresije, usvojeni ili nametnuti obrasci pospreme mnoge čak po najstrožim kriterijima dokazive činjenice u jednu osobitu vrstu pamćenja, koje nije aktivno na razini svijesti, ali postaje arhetipsko i funkcionira kao kolektivno pamćenje.
Mnogo je više u tradiciji bosansko-hercegovačkih Hrvata grade koja jednim dijelom ima potvrdu u materijalnim spomenicima, premda su bili izloženi svim dirigiranim i spontanim razornim elementima vatre i vode i vremena, ali drugim dijelom prepušteni su uobličavanju kreativnoj narodnoj mašti.
Imalo studiozna analiza pokazat će da je i narodna mašta slijedila jedan obrazac, koji nije dopustio stvaranje mitova od tisuća mučenika Hrvata u Bosni i Hercegovini: fratara, pučkih tribuna, domoljuba, poniženih djevojaka i žena, osakaćene djece.
Taj obrazac uokviruje s ljubavlju sve žrtve u ljubav na djelu, koja neprijatelja pobjeđuje praštanjem, a žrtvu čini za njegov narod izvorištem nade i snage.
Tertulijanova izreka: Krv mučenika, sjeme kršćanstva, tu je povijesno snažno potvrđena.
Najčešći martirološki motiv pučke tradicije jesu djevojke, čija je čast brutalnom silom redovito turskih silnika bila radikalno dovedena na kušnju. Mnoge su izabrale smrt. Samo u Rami ima nekoliko lokaliteta sa sačuvanim materijalnim znakovima koji čuvaju uspomenu na takve mučenice: Cvitin grob, između Šćita i Podbora, sada pod vodom, Lucijin grob na Draševu, na Gračacu, Marina pećina, te najznačajniji - Divin grob na Kedžari.
Lik Dive Grabovčeve ne objedinjuje kao reprezentantan sve motive osobnih drama: kao ius primae noctis, stradavanje mladenaca i svatova, grube otimačine i sl., ali ona se po nečem izdvojila iz mnoštva inačica i postaje mjesto hodočašćenja: najprije tijekom dugoga razdoblja - više od tri stoljeća - djevojaka i mladih žena, a u posljednjih nekoliko godina do 8000 mladih ljudi iz Rame, Širokog Brijega, Duvna, Posušja, Kupresa, Uskoplja, te drugih krajeva Hercegovine i Dalmacije.
Već 1895. fra Jeronim Vladić zamjećuje da oko lika Dive Grabovčeve postoje elementi snažnog emotivnog i moralnog naboja, koji su već u pučkoj tradiciji i pobožnosti konkurirali s najsnažnijim kršćanskim svjedocima.
Radi znanstvenog utemeljenja cijele priče on je pozvao dr. Ćiru Truhelku, tadašnjeg priznatog arheologa, etnologa i povjesničara i doveo ga u nezahvalan položaj da znanstvenim metodama dotakne nedodirljivo.
Grob je otkopan i pronađena je lubanja pravilnih crta, djevojke od 17 godina. To je bio povod i početak literarnog fiksiranja lika Dive Grabovčeve:
Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Zagreb, 1922.
Fra Blago Karačić, Diva Grabovčeva (pučka tragedija), Duvno, 1978.
Ivan Aralica, Graditelj svratišta, Zagreb 1987.
Dubravko Horvatić, Diva Grabovica (Pripovijest za djecu), Zagreb, 1987.
Oživljavanje lika Dive Grabovčeve za hrvatsku književnost veliko je obogaćenje, no sreća je da nitko od literata nije obogaćujućim intervencijama zatrpao pristup arhetipskoj tradicijskoj gradi, jer ona ima sve bitne elemente lika D. Grabovčeve. Hermeneutička interakcija izvorne tradicije i novih okolnosti stvaralački je ostala u okvirima kršćanskog nacrta.
Štoviše, taj vulkan, suptilne, ničim do Božje providnosti zaštićene ljepote, zahvaljujući literarnom premošćivanju, ostao je aktivan.
U nezaštićenoj ljepoti sadržani su svi elementi dostatni za dramaturgiju tragedije, koje se u inačici Dive Grabovčeve događa u jednom povijesnom trenutku prije 1687. godine, i koja traje unazad do iskonskog sukoba dobra i zla, u hrvatskoj povijesti varirana na bezbroj načina, i bitni je dio svake ljudske drame:
Najljepša od mnogih ramskih ljepotica, koje su dolazile na zgarišta Gospine crkve i Franjevačkog samostana u Šćitu bila je kći Luke Grabovca iz Brainova Doca (Zahuma): Diva Grabovčeva.
Ženska ramska nošnja, po dizajnu i materijalima kao da ima svrhu prigušiti fizičku ljepotu, a paletom svedena na tri boje: crvenu, bijelu i crnu. Nešto se i dan-danas u Rami sačuvalo od toga kanona ljepote. On nema manihejski pristup tijelu, ali ima otvoren pogled za ulogu ljepote u oslobađanju čovjeka, gdje nježnost i ljepota nisu hendikep na uštrb slobode.
Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.
Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja radikalno zaoštreno iskazuje se u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.
Tako dvije žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta, sazrijevanja: Gospa i Diva. Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših, mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život.
U blizini ovih dviju žena temelji se pristup nizu pitanja...
Vran-planina postaje po Divi mjesto dubljih susreta s izvorom života.
Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti. Ne možemo uprljati izvornu čistoću. Raste količina ljepote, Vran raste s ovim umjetničkim djelom Kuzme Kovačića, kao što bi trebao rasti narod koji je rodio Divu: tijelom, maštom, dušom i patnjom.
Program obilježavanja Divinog dana započet će misom Uočnicom u subotu 30. lipnja u 18:00 h. koju će predvoditi i pod njom propovijedati fra Branko Malekinušić, župni vikar na Šćitu.
1. srpnja 2018., svečanu sv. misu u 11:00 h predvodit će i pod njom propovijedati fra Sretan Ćurčić, gvardijan franjevačkog samostana u Tomislavgradu.
Divin dan i Kedžara povod su i mjesto okupljanja brojnih hodočasnika iz Rame, Posušja, Širokog Brijega, Gruda, Mostara… susjednog Tomislavgrada, Livna, i drugih brojnih mjesta. Zadnjih godina veliki broj hodočasnika dolazi i iz Hrvatske: Splita, Makarske, Trilja, Sinja, Knina... ali i veliki broj iseljenih Ramaca koji sada žive u mnogim mjestima diljem Hrvatske.
Dođite i vi na Keždaru i budite dio rijeke hodočasnika!
Ne tako davno, veliki broj hodočasnika iz Rame na grob Dive Grabovčeve dolazio je pješice, a mnogi od njih preko Maglica i magličke planine. Nažalost, zadnjih godina to je postala prava rijetkost.
Ove 2018. proslava Divina dana na Kedžari pada na 1. srpnja. Divan dan je u tradiciji ramskog puka uvijek bio dan duhovne obnove i hodočašća. U bližoj pripremi za ovaj dan posegnuli smo sam za jednim starim tekstom fra Mije Džolana od prije 20. godina, koji se nalazi uz tekstove Ivana Aralice, Milana Bešlića i fra Mirka Jozića u monografiji „Diva Grabovčeva, Franjevački samostan Rama-Šćit, 1998.
U međuvremenu Diva je postala zanimljiva puno širem krugu tražitelja smisla, te veoma uspješno obrađena tema u raznim umjetničkim žanrovima od kiparstva do opere.
Vraćamo se na stari tekst kao što se pravi tražitelj zadivljen čistoćom gorkog potoka uvijek nastoji približiti njegovu izvoru:
Diva Grabovčeva – Cvijet neispisanog kršćanskog martirologija
Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Kronika i martirologij Franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. Samo ju je ramski puk u nemirnom tijeku vjekova legendom spašavao od zaborava.
Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Tek, međutim, poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.
Zakoni života, nove impresije, usvojeni ili nametnuti obrasci pospreme mnoge čak po najstrožim kriterijima dokazive činjenice u jednu osobitu vrstu pamćenja, koje nije aktivno na razini svijesti, ali postaje arhetipsko i funkcionira kao kolektivno pamćenje.
Mnogo je više u tradiciji bosansko-hercegovačkih Hrvata grade koja jednim dijelom ima potvrdu u materijalnim spomenicima, premda su bili izloženi svim dirigiranim i spontanim razornim elementima vatre i vode i vremena, ali drugim dijelom prepušteni su uobličavanju kreativnoj narodnoj mašti.
Imalo studiozna analiza pokazat će da je i narodna mašta slijedila jedan obrazac, koji nije dopustio stvaranje mitova od tisuća mučenika Hrvata u Bosni i Hercegovini: fratara, pučkih tribuna, domoljuba, poniženih djevojaka i žena, osakaćene djece.
Taj obrazac uokviruje s ljubavlju sve žrtve u ljubav na djelu, koja neprijatelja pobjeđuje praštanjem, a žrtvu čini za njegov narod izvorištem nade i snage.
Tertulijanova izreka: Krv mučenika, sjeme kršćanstva, tu je povijesno snažno potvrđena.
Najčešći martirološki motiv pučke tradicije jesu djevojke, čija je čast brutalnom silom redovito turskih silnika bila radikalno dovedena na kušnju. Mnoge su izabrale smrt. Samo u Rami ima nekoliko lokaliteta sa sačuvanim materijalnim znakovima koji čuvaju uspomenu na takve mučenice: Cvitin grob, između Šćita i Podbora, sada pod vodom, Lucijin grob na Draševu, na Gračacu, Marina pećina, te najznačajniji - Divin grob na Kedžari.
Lik Dive Grabovčeve ne objedinjuje kao reprezentantan sve motive osobnih drama: kao ius primae noctis, stradavanje mladenaca i svatova, grube otimačine i sl., ali ona se po nečem izdvojila iz mnoštva inačica i postaje mjesto hodočašćenja: najprije tijekom dugoga razdoblja - više od tri stoljeća - djevojaka i mladih žena, a u posljednjih nekoliko godina do 8000 mladih ljudi iz Rame, Širokog Brijega, Duvna, Posušja, Kupresa, Uskoplja, te drugih krajeva Hercegovine i Dalmacije.
Već 1895. fra Jeronim Vladić zamjećuje da oko lika Dive Grabovčeve postoje elementi snažnog emotivnog i moralnog naboja, koji su već u pučkoj tradiciji i pobožnosti konkurirali s najsnažnijim kršćanskim svjedocima.
Radi znanstvenog utemeljenja cijele priče on je pozvao dr. Ćiru Truhelku, tadašnjeg priznatog arheologa, etnologa i povjesničara i doveo ga u nezahvalan položaj da znanstvenim metodama dotakne nedodirljivo.
Grob je otkopan i pronađena je lubanja pravilnih crta, djevojke od 17 godina. To je bio povod i početak literarnog fiksiranja lika Dive Grabovčeve:
Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Zagreb, 1922.
Fra Blago Karačić, Diva Grabovčeva (pučka tragedija), Duvno, 1978.
Ivan Aralica, Graditelj svratišta, Zagreb 1987.
Dubravko Horvatić, Diva Grabovica (Pripovijest za djecu), Zagreb, 1987.
Oživljavanje lika Dive Grabovčeve za hrvatsku književnost veliko je obogaćenje, no sreća je da nitko od literata nije obogaćujućim intervencijama zatrpao pristup arhetipskoj tradicijskoj gradi, jer ona ima sve bitne elemente lika D. Grabovčeve. Hermeneutička interakcija izvorne tradicije i novih okolnosti stvaralački je ostala u okvirima kršćanskog nacrta.
Štoviše, taj vulkan, suptilne, ničim do Božje providnosti zaštićene ljepote, zahvaljujući literarnom premošćivanju, ostao je aktivan.
U nezaštićenoj ljepoti sadržani su svi elementi dostatni za dramaturgiju tragedije, koje se u inačici Dive Grabovčeve događa u jednom povijesnom trenutku prije 1687. godine, i koja traje unazad do iskonskog sukoba dobra i zla, u hrvatskoj povijesti varirana na bezbroj načina, i bitni je dio svake ljudske drame:
Najljepša od mnogih ramskih ljepotica, koje su dolazile na zgarišta Gospine crkve i Franjevačkog samostana u Šćitu bila je kći Luke Grabovca iz Brainova Doca (Zahuma): Diva Grabovčeva.
Ženska ramska nošnja, po dizajnu i materijalima kao da ima svrhu prigušiti fizičku ljepotu, a paletom svedena na tri boje: crvenu, bijelu i crnu. Nešto se i dan-danas u Rami sačuvalo od toga kanona ljepote. On nema manihejski pristup tijelu, ali ima otvoren pogled za ulogu ljepote u oslobađanju čovjeka, gdje nježnost i ljepota nisu hendikep na uštrb slobode.
Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.
Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja radikalno zaoštreno iskazuje se u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.
Tako dvije žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta, sazrijevanja: Gospa i Diva. Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših, mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život.
U blizini ovih dviju žena temelji se pristup nizu pitanja...
Vran-planina postaje po Divi mjesto dubljih susreta s izvorom života.
Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti. Ne možemo uprljati izvornu čistoću. Raste količina ljepote, Vran raste s ovim umjetničkim djelom Kuzme Kovačića, kao što bi trebao rasti narod koji je rodio Divu: tijelom, maštom, dušom i patnjom.
Fra Mijo Džolan
