Bez mobitela, interneta i televizora, samo u molitvi i radu. Tako žive štićenici u zajednici, Cenacolo u Međugorju, koja pruža dom ovisnicima, iz mnogih europskih i svjetskih gradova.
Cenacolo je 1983. godine osnovala talijanska časna sestra Elvira, kako bi pomogla mladima, koji su iz različitih razloga prolazili kroz životne i egzistencijalne krize. Već tri i pol godine ovo je dom Marka i Jera. Dijele ga sa ostalih 60 štićenika. Tu su pronašli mir. Više nisu ovisnici o drogama. Nakon što su potražili pomoć u ovoj zajednici, život im se kažu mnogo promijenio, piše N1.
"Na početku je bilo jako teško, smatrao sam to jednom vrstom kazne. Sa 22 godine ući u zajednicu gdje se mole tri krunice dnevno, gdje tri puta tjedno imate misu, gdje nema mobitela, alkohola, droge, nema cigareta, nema interneta, sve užitke koje sam imao vani, za koje sam mislio da su mi potrebni da budem sretan ostao sam bez toga", govori Marko Škobić, bivši ovisnik. Jer Roško, bivši ovisnik kaže: "U jednostavnosti sam našao sreću, radeći jedan običan posao, kad pričam s prijateljima, pričam o dubokim stvarima, ne samo o curama o nekim svjetovnim stvarima i stvarno mogu reći molitvom je ovaj život postao zaista dobar."
Dan im počinje molitvom u 6 ujutro. Nakon oglašavanja zvona vrijeme je za doručak. Potom se raspoređuju na radna mjesta. Ništa im nije teško, kažu , žive od rada i molitve.
"Ako dam 100% sebe u to, uradim kako najbolje mogu, i ako znam da sam uradio nešto dobro za braću s kojim živim, pripremio ručak, očistio kuću, napravio nešto u stolariji, nešto s kamenom, zidarstvo, u željezariji, onda na kraju dana ostnem zadovoljan", rekao je Marko Škobić. Sve što se nalazi u kući, sami su izradili.
Bitno je, kažu, steći radne navike, prestati živjeti parazitski, te vratiti osmijeh na lice. A osim rada i molitve, imaju slobodno vrijeme, koje uglavnom koriste za međusobna druženja. "Slobodno vrijeme nije predodređeno da radimo baš što hoćemo, dogovorimo se, budemo s nekim, s jednom osobom, ne može se sad nas deset skupiti i pričati, uvijek smo u dvoje, u parovima", rekao je Roško.
U zajednicu Cenacolo i nije tako jednostavno ući, međutim proces za sve ovisnike je isti. Za početak je potrebno mjesec dana provesti u izlaciji s obitelji nakon čega idu na razgovor u zajednicu i počinju pripreme kad se odlučuje da li je ovisnik spreman ući u zajednicu ili pak ne.
Trenutno je u zajednici oko 60 štićenika. Tu se liječe ovisnici o alkoholu, drogama, kocki, društvenim mrežama, pojedinci, ali i čitave obitelji. Otvorena je i ženska kuća, koja broji oko 20 žena koje su također tu stigle u potrazi za bolji životom. "Mi smo odvojeni, cure rade svoj put, dečki svoj, baš radi toga da ozdravimo svoje rane, a onda imamo trenutaka kad se vidimo, kad oni dođu raditi kod nas ili kad mi dođemo ovdje kod njih", govori Ivana Jaška, radnica u zajednici i bivša ovisnica.
Program traje tri godine. Jer i Marko priznali su da odgađaju svoj odlazak, no kad zaista odluče napustiti zajednicu i vratiti se životu van nje, bit će kažu teško. Strah od povratka porocima nemaju, uz molitvu i vjeru, zaključuju, trudit će se biti ono što doista jesu.
Cenacolo je 1983. godine osnovala talijanska časna sestra Elvira, kako bi pomogla mladima, koji su iz različitih razloga prolazili kroz životne i egzistencijalne krize. Već tri i pol godine ovo je dom Marka i Jera. Dijele ga sa ostalih 60 štićenika. Tu su pronašli mir. Više nisu ovisnici o drogama. Nakon što su potražili pomoć u ovoj zajednici, život im se kažu mnogo promijenio, piše N1.
"Na početku je bilo jako teško, smatrao sam to jednom vrstom kazne. Sa 22 godine ući u zajednicu gdje se mole tri krunice dnevno, gdje tri puta tjedno imate misu, gdje nema mobitela, alkohola, droge, nema cigareta, nema interneta, sve užitke koje sam imao vani, za koje sam mislio da su mi potrebni da budem sretan ostao sam bez toga", govori Marko Škobić, bivši ovisnik. Jer Roško, bivši ovisnik kaže: "U jednostavnosti sam našao sreću, radeći jedan običan posao, kad pričam s prijateljima, pričam o dubokim stvarima, ne samo o curama o nekim svjetovnim stvarima i stvarno mogu reći molitvom je ovaj život postao zaista dobar."
Dan im počinje molitvom u 6 ujutro. Nakon oglašavanja zvona vrijeme je za doručak. Potom se raspoređuju na radna mjesta. Ništa im nije teško, kažu , žive od rada i molitve.
"Ako dam 100% sebe u to, uradim kako najbolje mogu, i ako znam da sam uradio nešto dobro za braću s kojim živim, pripremio ručak, očistio kuću, napravio nešto u stolariji, nešto s kamenom, zidarstvo, u željezariji, onda na kraju dana ostnem zadovoljan", rekao je Marko Škobić. Sve što se nalazi u kući, sami su izradili.
Bitno je, kažu, steći radne navike, prestati živjeti parazitski, te vratiti osmijeh na lice. A osim rada i molitve, imaju slobodno vrijeme, koje uglavnom koriste za međusobna druženja. "Slobodno vrijeme nije predodređeno da radimo baš što hoćemo, dogovorimo se, budemo s nekim, s jednom osobom, ne može se sad nas deset skupiti i pričati, uvijek smo u dvoje, u parovima", rekao je Roško.
U zajednicu Cenacolo i nije tako jednostavno ući, međutim proces za sve ovisnike je isti. Za početak je potrebno mjesec dana provesti u izlaciji s obitelji nakon čega idu na razgovor u zajednicu i počinju pripreme kad se odlučuje da li je ovisnik spreman ući u zajednicu ili pak ne.
Trenutno je u zajednici oko 60 štićenika. Tu se liječe ovisnici o alkoholu, drogama, kocki, društvenim mrežama, pojedinci, ali i čitave obitelji. Otvorena je i ženska kuća, koja broji oko 20 žena koje su također tu stigle u potrazi za bolji životom. "Mi smo odvojeni, cure rade svoj put, dečki svoj, baš radi toga da ozdravimo svoje rane, a onda imamo trenutaka kad se vidimo, kad oni dođu raditi kod nas ili kad mi dođemo ovdje kod njih", govori Ivana Jaška, radnica u zajednici i bivša ovisnica.
Program traje tri godine. Jer i Marko priznali su da odgađaju svoj odlazak, no kad zaista odluče napustiti zajednicu i vratiti se životu van nje, bit će kažu teško. Strah od povratka porocima nemaju, uz molitvu i vjeru, zaključuju, trudit će se biti ono što doista jesu.
