Od sedam sati jutros približno 3,3 milijuna birača u Bosni i Hercegovini ima priliku birati 518 dužnosnika na državnoj, entitetskoj i županijskoj razini. Međutim, mnogo je otvorenih pitanja koja će se morati rješavati nakon izbora, bez obzira kakvi bili njihovi rezultati. Zbog kompliciranog sustava, izvjesno je da će se morati sklapati koalicije, u nekim slučajevima isključivo matematičke, jer je skoro i teorijski nemoguće da u poziciji da pregovaraju o sastavljanju, primjerice, državne vlasti budu stranke iz Federacije BiH i Republike Srpske koje imaju zajednički program ili istu ideologiju.
Situaciju bi dodatno mogao zakomplicirati rezultat koji bi pokazao da su Bošnjaci po treći put izabrali, uz svog, i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. No, čak ako se to i ne dogodi velika je nepoznanica kako formirati izvršnu vlast na federalnoj i državnoj razini jer je Ustavni sud BiH poništio odredbe Izbornog zakona koje reguliraju način izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Kako to tijelo ima važnu ulogu pri imenovanju predsjednika i dopredsjednika Federacije, a potom i federalne Vlade te državnog Doma naroda, jasno je da BiH u postizbornom razdoblju prijeti institucionalna kriza koju će izravno ili posredno morati rješavati međunarodna zajednica. Dosadašnja iskustva govore da je formiranje vlasti u BiH nerealno očekivati u vremenskom roku kraćem od četiri mjeseca, a nerijetko je taj proces trajao i pet ili šest mjeseci. U sadašnjim okolnostima bit će dobro ako i taj vremenski rok ne bude probijen.
Za Hrvate je u ovom trenutku najvažnije da izlaznost na izbore bude velika. Zbog dvojnog državljanstva Hrvati češće nego drugi građani BiH imaju priliku izlaziti na birališta. Uz opće i lokalne izbore u BiH, redovito ih se poziva i da glasuju na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj, a nakon ulaska RH u Europsku uniju i na izbore za Europski parlament. Zbog toga se nešto veća zasićenost izborima kod Hrvata, u odnosu na ostale narode u BiH, može i time objasniti.
Preciznu izbornu izlaznost po narodima u BiH je nemoguće dati jer se takva statistika ne vodi, ali imajući u vidu teritorijalni raspored i broj glasača za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, može se zaključiti kako je na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine sudjelovalo oko 370.000 Hrvata. Na tim izborima je izlaznost Hrvata bila najveća (djelomično zbog masovnog odaziva u dijaspori i izbjeglištvu), kao i reprezentativnost i zastupljenost u vlasti. "Svježe" odredbe iz Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, koje su jamčile paritet i konsenzus triju naroda u vlasti, tada su se dosljedno primjenjivale, dok su na svim idućim izborima, zbog različitih intervencija predstavnika međunarodne zajednice, Hrvati postupno gubili politički utjecaj u vlasti. Načela pariteta i konsenzusa sve su manje poštivana, a bošnjačka i srpska politika su nastojale svoju brojčanu nadmoć iskoristiti za izborni inženjering i biranje sebi podobnih "hrvatskih predstavnika". Međunarodna zajednica to nije sprječavala, već je, naprotiv, u dva navrata, 2001. i 2011. godine, kumovala uspostavi vlasti bez legitimnih hrvatskih predstavnika. U strahu od takvih scenarija Hrvati su se uporno okupljali oko najveće nacionalne stranke. Svih tih godina bilo je raznih pokušaja da se očuva politički utjecaj pa su se hrvatski predstavnici u nekoliko navrata otvoreno usprotivili politici međunarodne zajednice koja je forsirala "građanske" stranke. Iz tih srazova Hrvati su najčešće izlazili politički oslabljeni, dok su njihovi predstavnici politički i pravno proganjani i sankcionirani. Ipak, broj hrvatskih glasača značajno se smanjio u odnosu na prve poslijeratne izbore pa je zastupljenost u vlasti od izbora do izbora bilo sve teže braniti. Posljedica je to kontinuiranog iseljavanja Hrvata iz BiH u protekla 20 desetljeća, smanjenog zanimanja Hrvata u inozemstvu za izborni proces i uopće političke prilike u BiH pa i zasićenja stalnim izbornim ciklusima. Procjenjuje se da je na prošlim općim izborima u BiH, a oni su održani prije četiri godine, glasovalo manje od 200.000 Hrvata. Spomenuti trend razvlašćivanja i dekonstituiranja Hrvata razlog su što se ovogodišnji izbori u BiH nazivaju i najvažnijim za političku sudbinu ovog naroda.
Moglo bi se reći da se ne radi o izborima, nego svojevrsnom referendumu za opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako izostane masovan izlazak Hrvata na izbore, lako bi se moglo dogoditi da im drugi izaberu "predstavnike" u vlasti, a to bi, imajući u vidu demografska kretanja i sve otvorenije zagovaranje ukidanja konstitutivnosti naroda i uspostavu građanske države, moglo značiti kraj Hrvata kao političkog naroda u Bosni i Hercegovini. Samo masovnim odzivom na izbore Hrvati danas mogu sačuvati svoju konstitutivnost u ovoj zemlji, piše Večernji.ba.
Situaciju bi dodatno mogao zakomplicirati rezultat koji bi pokazao da su Bošnjaci po treći put izabrali, uz svog, i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. No, čak ako se to i ne dogodi velika je nepoznanica kako formirati izvršnu vlast na federalnoj i državnoj razini jer je Ustavni sud BiH poništio odredbe Izbornog zakona koje reguliraju način izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Kako to tijelo ima važnu ulogu pri imenovanju predsjednika i dopredsjednika Federacije, a potom i federalne Vlade te državnog Doma naroda, jasno je da BiH u postizbornom razdoblju prijeti institucionalna kriza koju će izravno ili posredno morati rješavati međunarodna zajednica. Dosadašnja iskustva govore da je formiranje vlasti u BiH nerealno očekivati u vremenskom roku kraćem od četiri mjeseca, a nerijetko je taj proces trajao i pet ili šest mjeseci. U sadašnjim okolnostima bit će dobro ako i taj vremenski rok ne bude probijen.
Za Hrvate je u ovom trenutku najvažnije da izlaznost na izbore bude velika. Zbog dvojnog državljanstva Hrvati češće nego drugi građani BiH imaju priliku izlaziti na birališta. Uz opće i lokalne izbore u BiH, redovito ih se poziva i da glasuju na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj, a nakon ulaska RH u Europsku uniju i na izbore za Europski parlament. Zbog toga se nešto veća zasićenost izborima kod Hrvata, u odnosu na ostale narode u BiH, može i time objasniti.
Preciznu izbornu izlaznost po narodima u BiH je nemoguće dati jer se takva statistika ne vodi, ali imajući u vidu teritorijalni raspored i broj glasača za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, može se zaključiti kako je na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine sudjelovalo oko 370.000 Hrvata. Na tim izborima je izlaznost Hrvata bila najveća (djelomično zbog masovnog odaziva u dijaspori i izbjeglištvu), kao i reprezentativnost i zastupljenost u vlasti. "Svježe" odredbe iz Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, koje su jamčile paritet i konsenzus triju naroda u vlasti, tada su se dosljedno primjenjivale, dok su na svim idućim izborima, zbog različitih intervencija predstavnika međunarodne zajednice, Hrvati postupno gubili politički utjecaj u vlasti. Načela pariteta i konsenzusa sve su manje poštivana, a bošnjačka i srpska politika su nastojale svoju brojčanu nadmoć iskoristiti za izborni inženjering i biranje sebi podobnih "hrvatskih predstavnika". Međunarodna zajednica to nije sprječavala, već je, naprotiv, u dva navrata, 2001. i 2011. godine, kumovala uspostavi vlasti bez legitimnih hrvatskih predstavnika. U strahu od takvih scenarija Hrvati su se uporno okupljali oko najveće nacionalne stranke. Svih tih godina bilo je raznih pokušaja da se očuva politički utjecaj pa su se hrvatski predstavnici u nekoliko navrata otvoreno usprotivili politici međunarodne zajednice koja je forsirala "građanske" stranke. Iz tih srazova Hrvati su najčešće izlazili politički oslabljeni, dok su njihovi predstavnici politički i pravno proganjani i sankcionirani. Ipak, broj hrvatskih glasača značajno se smanjio u odnosu na prve poslijeratne izbore pa je zastupljenost u vlasti od izbora do izbora bilo sve teže braniti. Posljedica je to kontinuiranog iseljavanja Hrvata iz BiH u protekla 20 desetljeća, smanjenog zanimanja Hrvata u inozemstvu za izborni proces i uopće političke prilike u BiH pa i zasićenja stalnim izbornim ciklusima. Procjenjuje se da je na prošlim općim izborima u BiH, a oni su održani prije četiri godine, glasovalo manje od 200.000 Hrvata. Spomenuti trend razvlašćivanja i dekonstituiranja Hrvata razlog su što se ovogodišnji izbori u BiH nazivaju i najvažnijim za političku sudbinu ovog naroda.
Moglo bi se reći da se ne radi o izborima, nego svojevrsnom referendumu za opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako izostane masovan izlazak Hrvata na izbore, lako bi se moglo dogoditi da im drugi izaberu "predstavnike" u vlasti, a to bi, imajući u vidu demografska kretanja i sve otvorenije zagovaranje ukidanja konstitutivnosti naroda i uspostavu građanske države, moglo značiti kraj Hrvata kao političkog naroda u Bosni i Hercegovini. Samo masovnim odzivom na izbore Hrvati danas mogu sačuvati svoju konstitutivnost u ovoj zemlji, piše Večernji.ba.
