Marineline kreacije uljepšale su najbitnije događaje brojnih žena, djevojaka, pa i onih najmlađih, a iza toga imena krije se mlada majka Marinela Kulaš iz Stoca. Za portal Stolac.co podijelila je svoju priču.
“Sa 12 godina počela sam prepravljati odjeću svojim prijateljicama i sebi. U osmom razredu sam sašila prvi komad odjeće na bakinoj staroj šivaćoj mašini”. Pod ruku su joj tada dopale šivaće mašine koje nisu savršeno dobro radile, ali bi se snašla. Dobijem od susjeda šivaću mašinu, kaže on da ne radi. Malo je ja očistim, podmažem, namjestim iglu i obojim u ružičasto. Koliko mi je samo pomogla”.
Sa 18 godina već je šila haljine izrađujući krojeve po već gotovim haljinama i sakoima i to sve ručno što je znalo potrajati i po tjedan dana. Dvije godine kasnije zaposlila se u Čapljinskom Sin Cro Eru. Šiti sjedalice, navlake i posteljine bilo je za nju monotono. No tada se već pročulo za njezinu kreativnost i umijeće jer je već po cijelom Šuškovu selu, gdje je tada živjela, sužavala i prekrajala odjeću. Djevojke iz čapljinske i stolačke općine počele su naručivati izradu maturalnih haljina.
“Sa 23 godine udala sam se u Stolac. Mladoj šnajderici u nepoznatom gradiću teško je bilo doći do izražaja, strah i brojni savjeti da odustanem na vrijeme prije nego zamrzim taj posao nisu me prestrašili.”
Vrijeme facebooka i instagrama olakšalo joj je taj trnoviti početak, te joj donio posla i previše, jer kako kaže, uz petero djece koje je rodila teško je bilo stizati sve odraditi. Kada smo je pitali gdje su sve njezine kreacije stizale, kaže: “Italija, Njemačka, Beč, Hrvatska, Turska, Brazil…ne mogu se sjetiti ostalih, ali to nije ništa bitno.
"Najbitnije je da nakon 20 godina nisam zamrzila svoj posao, volim ga sve više i učim svaki dan. Da bar moja djeca zavole to kao i ja, ali slabo nešto”, dodaje uz osmijeh.
Marinelin veliki talent ona ne pripisuje sebi. Naš razgovor završava riječima koje bi nam svima mogle biti misao vodilja u životu: “Bog mi je dao talent, nije moj. Ja sam ga samo posudila dok sam na zemlji. Bogu hvala na svemu što imam i što jesam!”
Fotografije pogledajte OVDJE
“Sa 12 godina počela sam prepravljati odjeću svojim prijateljicama i sebi. U osmom razredu sam sašila prvi komad odjeće na bakinoj staroj šivaćoj mašini”. Pod ruku su joj tada dopale šivaće mašine koje nisu savršeno dobro radile, ali bi se snašla. Dobijem od susjeda šivaću mašinu, kaže on da ne radi. Malo je ja očistim, podmažem, namjestim iglu i obojim u ružičasto. Koliko mi je samo pomogla”.
Sa 18 godina već je šila haljine izrađujući krojeve po već gotovim haljinama i sakoima i to sve ručno što je znalo potrajati i po tjedan dana. Dvije godine kasnije zaposlila se u Čapljinskom Sin Cro Eru. Šiti sjedalice, navlake i posteljine bilo je za nju monotono. No tada se već pročulo za njezinu kreativnost i umijeće jer je već po cijelom Šuškovu selu, gdje je tada živjela, sužavala i prekrajala odjeću. Djevojke iz čapljinske i stolačke općine počele su naručivati izradu maturalnih haljina.
“Sa 23 godine udala sam se u Stolac. Mladoj šnajderici u nepoznatom gradiću teško je bilo doći do izražaja, strah i brojni savjeti da odustanem na vrijeme prije nego zamrzim taj posao nisu me prestrašili.”
Vrijeme facebooka i instagrama olakšalo joj je taj trnoviti početak, te joj donio posla i previše, jer kako kaže, uz petero djece koje je rodila teško je bilo stizati sve odraditi. Kada smo je pitali gdje su sve njezine kreacije stizale, kaže: “Italija, Njemačka, Beč, Hrvatska, Turska, Brazil…ne mogu se sjetiti ostalih, ali to nije ništa bitno.
"Najbitnije je da nakon 20 godina nisam zamrzila svoj posao, volim ga sve više i učim svaki dan. Da bar moja djeca zavole to kao i ja, ali slabo nešto”, dodaje uz osmijeh.
Marinelin veliki talent ona ne pripisuje sebi. Naš razgovor završava riječima koje bi nam svima mogle biti misao vodilja u životu: “Bog mi je dao talent, nije moj. Ja sam ga samo posudila dok sam na zemlji. Bogu hvala na svemu što imam i što jesam!”
Fotografije pogledajte OVDJE
