Nelegitimni i protuustavni izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine stavio je prilike u toj zemlji ponovno u žarište zanimanja hrvatske javnosti, pa u tome kontekstu nije naodmet podsjetiti na neke povijesne činjenice koje mogu osvijetliti i aktualna zbivanja.
Posebno kada vidimo da su današnji problemi u nešto drukčijoj formi postojali i prije dva stoljeća. Čak su i akteri uglavnom isti, bez obzira na njihov dvostoljetni razvoj i promjene.
Piše: Ivo Lučić, Globus.hr
Tri osmanska “mileta” odnosno tri austrougarske “glavne vjeroispovijesti” danas su tri konstitutivna naroda odnosno nacije u BiH. Ruska Federacija ima vrlo sličan odnos prema BiH kakav je imalo i Rusko Carstvo, a pri tome se oslanja na Srbiju. Današnja Turska politikom neoosmanizma nastoji ostvariti što veći utjecaj na BiH i tamošnje odnose.
Austro-Ugarsku Monarhiju na neki je način zamijenila Europska unija s dominantnim njemačko-austrijskim utjecajem. Jedini novi akter je Republika Hrvatska, koja traži svoje mjesto za stolom, u igri u kojoj su karte davne podijeljene, a svi igrači drže asove u rukavima i noževe u čizmama.
Dvadeset i pet godina prije nego što je izbio opći kršćanski ustanak protiv osmanske vlasti, u svibnju 1850. godine fra Ivan Frano Jukić pisao je sultanu Abdul-Medžidu pismo u kojem mu je iznio “Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini”. Tražio je da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima Carstva.
Jukić je uz ostalo tražio i da se ukinu harač, beglučenje i krvarina, da se dopusti slobodno “obsluživanje svog vierozakona”, popravljati i graditi crkve, imati zvona i zvonike i javno održavati vjerske obrede. Jedan od posebno važnih Jukićevih zahtjeva bio je onaj u kojem od sultana traži da “kristjani” na sudu budu “jednaki s Turcima”. Stanje pred turskim sudovima opisano je u franjevačkim kronikama.
Tako fra Jako Baltić piše: “Turci mlogu raju pravu-zdravu poubijaše. Kada na sud dojdemo, sud hište svidoke. Ako izvedemo raju za svidoke, muftije, kadije i svi turci skoče: ne more raja na turčina svidočiti, ‘hiljadu raje a jedan turčin.’ Turčin na turčina svidočiti grih je smrtni po Alkoranu…”
Pritisnuti unutarnjim ali i vanjskim zbivanjima i procesima osmanska je vlast pokušavala modernizirati državnu upravu i potaknuti društvene promjene što je izazivalo velike otpore. Ustavnim zakonom Vilajeta Bosanskog iz 1867. godine pokušali su urediti odnose između tri dominantna mileta odnosno etno-konfesionalne zajednice: katoličke, pravoslavne i muslimanske.
Pri svim administrativnim instancama (sandžaci i kotari) osnovana su upravna vijeća kao savjetodavna tijela vlasti u koja su imenovani utjecajni, ugledni i pouzdani ljudi svih konfesija. Najvažnije pravilo u odabiru članova tih tijela, odnosno “savjetnika” bilo je u tome da, bez obzira na brojnost i proporcionalni odnos stanovništva, polovica svih mjesta pripadne muslimanima, a da se druga polovica dijeli među predstavnicima ostalih konfesija.
Tako su muslimani svagdje i uvijek imali prevlast, bez obzira na svoj broj, odnosno na postotak u ukupnom stanovništvu. Suočen sa sve složenijim problemima i sve većim protimbama, upravnik (valija) Dunavskog vilajeta proglasio je 1868. godine, po francuskom modelu, “osmansku naciju”. Bio je to prvi ali ne i posljednji neuspio pokušaj nametanja nacije i identiteta u BiH.
Nakon dugotrajnog razdoblja krize, bezvlašća i nasilja, u Dračevu nedaleko od Gabele, izbio je 19. lipnja 1875. ustanak protiv Osmanlija, ovaj put pod vodstvom katoličkog svećenika don Ivana Musića. Ustanak se brzo širio uz granicu, najavljujući kraj višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva nad Hercegovinom i Bosnom.
Odjeknuo je diljem Europe, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i hrvatskim zemljama. Hrvatski književnik August Šenoa napisao je pjesmu “Munja od Gabele” kojom veliča junaštvo ustanika u “hercegovoj zemlji”, a istovremeno kritizira “staru, uspavanu i nemoćnu” Europu kojoj kroz prozor “viri polumjesec”, a ona ne mari za slobodu, nema ideala i slijedi isključivo materijalne vrijednosti. Zahtjevi ustanika koji su sebe inače zvali “ustašama”, a tako su ih i drugi nazivali, mogu se pročitati iz jedne rečenice priopćene tih dana europskim diplomatima: “Mi ne tražimo drugo, nego da živimo ko ljudi, ne ko skotovi, kako nas turci smatraju. Hoćemo autonomiju”.
Ustanak je dotadašnje “istočno pitanje” pretvorio u “istočnu krizu”. Uslijedile su žestoke borbe koje su praćene stradanjem stanovništva, ali i diplomatskim pokušajima traženja rješenja.
Musić i njegove pristaše, kao i drugi katolici, negativno su reagirali na težnje i zahtjeve pravoslavnih ustanika da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori, a Bosna Srbiji. Njihova je želja bila da se Bosna i Hercegovina pod habsburškom krunom sjedini s katoličkim, hrvatskim zemljama. Uslijedile su oštre polemike u tisku, ali i sporadični sukobi na terenu.
S vremenom se stanje na terenu mijenjalo, crnogorska vojska i pravoslavni ustanici pljačkali su katolička sela i skrnavili katoličke crkve. U travnju 1877. godine vojvoda Musić piše austrijskom namjesniku Dalmacije barunu Gabrijelu Rodiću u Zadar i sljedeće: “Ja se zaista ne smijem usuditi ter ciglu jednu rieč prosloviti o miru, ovako ucviljenom narodu, kojem je sve zapaljeno, uništeno, opljačkano, porušeno, tolike su glave pale.”
Bio je skeptičan i prema pregovorima tvrdeći da s “Turskom se nije moguće miriti… jerbo Turska nije nikad vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća”. Musić piše kako njegov narod vidi da parobrodima iz Rusije i Srbije dolazi pomoć u Crnu Goru, ali oni od toga ništa ne dobivaju. Vijesti o miru on komentira kao “novinsko bubanje” i “prijevaru Rusije”: “Rusija je stara varalica“, piše Musić, koja želi dobiti na vremenu i koja se neće lako odreći “miraza svojih kćeri Srbije i Crne Gore” a to je Bosna i Hercegovina. Njegova ideja i politički cilj bio je da njegova Vojvodina Donja Hercegovina stekne autonomiju i eventualno se priključi Dalmaciji odnosno Austriji.
Tako je i u više navrata pisao svoju želju: “da doljnja Hercegovina pane pod Austriju”. Musić je bio saveznik, realna snaga i nositelj političkog i moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine. Međutim, austrougarske su se vlasti 8. srpnja 1876. tajno “sporazumjele” s Rusima o podjeli pobunjenih pokrajina i to tako što bi dio Bosne uz Drinu pripao Srbiji, pogranična područja Hercegovine Crnoj Gori, a sve ostalo trebalo je pripasti Austriji.
Bio je to samo jedan od sporazuma i razloga zbog kojeg se Austro-Ugarska Monarhija držala neutralno u ratu Srbije i Crne Gore protiv Turske. U skladu s drugim sporazumom s Rusima iz siječnja 1877. njihov je cilj bio vojničko ovladavanje i mandat za upravljanje cijelom Bosnom i Hercegovinom. To se već sljedeće godine i dogodilo. Posljednjih dana srpnja 1878. godine austrougarske trupe ušle su u Bosnu, a početkom kolovoza i u Hercegovinu.
Umjesto “pleh muzike”, kako su neki pretpostavljali, bili su prisiljeni angažirati brojne snage, a pretrpjeli su i znatne gubitke. Osmanske vlasti pridržavale su se odluka Berlinskog kongresa, ali ne i fanatizirani lokalni muslimanski vjerski autoriteti. Nekolicina njih uspjela je vatrenim govorima pobuniti dio stanovništva, posebno one najsiromašnije i u društvenom smislu najbeznačajnije. Nakon gotovo tri mjeseca borbi s oko 93.000 pobunjenika austrougarska vojska je 20. listopada 1878. stavila pod kontrolu cijelu Bosnu i Hercegovinu. U tim borbama imali su 5198 mrtvih, među kojima je bilo 178 časnika.
Suočena s nepovoljnim razvojem događaja, osmanska diplomacija je uoči Berlinskog kongresa ponudila europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austrougarski ministar vanjskih poslova Gullay Andrassy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim, jer bi to “dovelo do višestrukih sukoba”. Osmanlije su ipak posljednjeg dana kongresa uspjeli od austrogarske diplomacije iznuditi tajnu klauzulu kojom se okupacija smatra samo provizorijem, a sultan zadržava suverenitet nad obje zemlje, odnosno nad Bosnom i Hercegovinom.
Konvencijom u Carigradu sklopljenom 21. travnja 1879. dogovoreno je da će muslimani i dalje petkom u molitvama spominjati sultanovo ime, a na džamijama će se nastaviti isticati osmanske zastave. U katoličkim crkvama i dalje su pjevane mise u čast austrougarskog cara čije su crnožute zastave potiskivale nacionalne trobojnice.
Pravoslavni su slavili ruskoga cara pod čijom zaštitom su oni bili. Uglavnom, prilike su se u bivšim osmanskim pokrajinama Bosni i Hercegovini kretala u pravcu rješavanja nacionalnog pitanja, i to u znaku odgovora na pitanje kojem će se prikloniti carstvu: austrougarskom, ruskom ili osmanskom.
Konfesionalne, odnosno u to doba već i nacionalne elite (bar među katolicima/Hrvatima i pravoslavcima/Srbima) imale su različite interese, različito su zamišljale budućnost, različito su gledale na sadašnjost, ali i na prošlost. Razlike u poimanju prošlosti kao i budućnosti BiH pokazale su se i u raspravama na sjednicama Sabora BiH koji je osnovan 1910. godine temeljem Zemaljskog ustava (Štatuta) za Bosnu i Hercegovinu.
U Sabor su birane osobe po položaju (virilisti) i 72 birana zastupnika. Mandati su bili podijeljeni između “tri glavne vjeroispovijesti” – katoličke, muslimanske i srpskopravoslavne, a Židovi su dobili jedan mandat. U članku 23. Ustava određen je način biranja predsjednika i dva potpredsjednika Sabora BiH, koji se vršio na sljedeći način:
“Njegovo carsko i Apoštolsko kraljevsko Veličanstvo imenuje svake godine na početku zasjedanja za upravljanje saborom između njegovih članova predsjednika i dva potpredsjednika, koji će biti ovome zamjenici. U predsjedništvu biće zastupana svaka od triju glavnih vjeroispovijesti zemlje, pri čemu će se kod svakog idućeg imenovanja saborskog predsjedništva te tri vjeroispovijesti obrediti. U ovaj se red ne će ni novim izborima dirati.”
Nakon izbora provedenih u svibnju i rujnu 1910. u Sabor Bosne i Hercegovine ušle su četiri političke stranke. Srbi-pravoslavni bili su zastupljeni preko Srpske narodne organizacije (SNO) i dobili su 31 mandat, Muslimanska narodna organizacija (MNO) dobila je 24 mandata i zastupala je, kako se može razabrati već iz naziva, sve muslimane u BiH, dok su 16 mandata predviđenih za katolike odnosno Hrvate podijelili Hrvatska narodna zajednica (HNZ) koja je dobila 11 mandata i Hrvatska katolička udruga (HKU) s pet mandata.
Hrvati, iako najmalobrojniji bili su podijeljeni na dvije političke opcije koje su zastupale različita politička stajališta. Hrvatska politička elita prethodno je podržala i aneksiju, smatrajući je uvodom u trijalizam, dok su Srbi i muslimani uspostavili savez protiv nje, tražeći “više političke slobode i veću autonomiju za Bosnu i Hercegovinu”.
Muslimanska elita bojala se integracije u zapadni svijet, željeli su održati vezu s Osmanskim Carstvom i ostati dio Hilafeta, dok je Srbima autonomija trebala poslužiti kao prijelazno rješenje do pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Hrvatski položaj i “snagu” hrvatske politike u BiH tijekom austrougarske vlasti ponajbolje oslikava komentar civilnog adlatusa Isidora Benka iz 1911. godine.
Odgovarajući na primjedbe ministra Istvána Buriána o pristajanju Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice uz svepravašku organizaciju s trijalističkim programom, Benko je napisao kako taj idealistički program ne ometa suradnju vlade s hrvatskim političarima jer oni “vode računa o postojećem stanju i podupiru vladu”.
Dodao je i da ne treba vršiti na njih pritisak i izazivati “veliko uzbuđenje”, jer je sasvim svejedno prihvaćaju li Hrvati pravaški program ili ne kada “oni i onako nemaju mogućnosti da ga provedu u život”. Tijekom Velikog rata koji je na simboličkoj razini započeo atentatom na prestolonasljednika Franju Ferdinanda ponuđeno je više rješenja za BiH.
Još na samom početku,u jesen 1914., austrijski general i guverner BiH Oskar Potiorek, predložio je da se BiH podijeli između Austrije i Mađarske i to tako da Austriji pripadne Hercegovina s Prozorom, Glamočem, Livnom, Duvnom i Bugojnom (bez Donjeg Vakufa), te dio Podrinja zbog granice sa Srbijom. Ostalo je trebalo pripasti Mađarskoj.
Njegov prijedlog nije prošao, sporazuma u Monarhiji nije bilo. Dvije dominantne nacije nisu uvažavale zahtjeve malobrojnijih, ustrajavale su u svojim maksimalističkim zahtjevima do kraja, a kraj je bio blizu.
Posebno kada vidimo da su današnji problemi u nešto drukčijoj formi postojali i prije dva stoljeća. Čak su i akteri uglavnom isti, bez obzira na njihov dvostoljetni razvoj i promjene.
Piše: Ivo Lučić, Globus.hr
Tri osmanska “mileta” odnosno tri austrougarske “glavne vjeroispovijesti” danas su tri konstitutivna naroda odnosno nacije u BiH. Ruska Federacija ima vrlo sličan odnos prema BiH kakav je imalo i Rusko Carstvo, a pri tome se oslanja na Srbiju. Današnja Turska politikom neoosmanizma nastoji ostvariti što veći utjecaj na BiH i tamošnje odnose.
Austro-Ugarsku Monarhiju na neki je način zamijenila Europska unija s dominantnim njemačko-austrijskim utjecajem. Jedini novi akter je Republika Hrvatska, koja traži svoje mjesto za stolom, u igri u kojoj su karte davne podijeljene, a svi igrači drže asove u rukavima i noževe u čizmama.
Dvadeset i pet godina prije nego što je izbio opći kršćanski ustanak protiv osmanske vlasti, u svibnju 1850. godine fra Ivan Frano Jukić pisao je sultanu Abdul-Medžidu pismo u kojem mu je iznio “Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini”. Tražio je da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima Carstva.
Jukić je uz ostalo tražio i da se ukinu harač, beglučenje i krvarina, da se dopusti slobodno “obsluživanje svog vierozakona”, popravljati i graditi crkve, imati zvona i zvonike i javno održavati vjerske obrede. Jedan od posebno važnih Jukićevih zahtjeva bio je onaj u kojem od sultana traži da “kristjani” na sudu budu “jednaki s Turcima”. Stanje pred turskim sudovima opisano je u franjevačkim kronikama.
Tako fra Jako Baltić piše: “Turci mlogu raju pravu-zdravu poubijaše. Kada na sud dojdemo, sud hište svidoke. Ako izvedemo raju za svidoke, muftije, kadije i svi turci skoče: ne more raja na turčina svidočiti, ‘hiljadu raje a jedan turčin.’ Turčin na turčina svidočiti grih je smrtni po Alkoranu…”
Pritisnuti unutarnjim ali i vanjskim zbivanjima i procesima osmanska je vlast pokušavala modernizirati državnu upravu i potaknuti društvene promjene što je izazivalo velike otpore. Ustavnim zakonom Vilajeta Bosanskog iz 1867. godine pokušali su urediti odnose između tri dominantna mileta odnosno etno-konfesionalne zajednice: katoličke, pravoslavne i muslimanske.
Pri svim administrativnim instancama (sandžaci i kotari) osnovana su upravna vijeća kao savjetodavna tijela vlasti u koja su imenovani utjecajni, ugledni i pouzdani ljudi svih konfesija. Najvažnije pravilo u odabiru članova tih tijela, odnosno “savjetnika” bilo je u tome da, bez obzira na brojnost i proporcionalni odnos stanovništva, polovica svih mjesta pripadne muslimanima, a da se druga polovica dijeli među predstavnicima ostalih konfesija.
Tako su muslimani svagdje i uvijek imali prevlast, bez obzira na svoj broj, odnosno na postotak u ukupnom stanovništvu. Suočen sa sve složenijim problemima i sve većim protimbama, upravnik (valija) Dunavskog vilajeta proglasio je 1868. godine, po francuskom modelu, “osmansku naciju”. Bio je to prvi ali ne i posljednji neuspio pokušaj nametanja nacije i identiteta u BiH.
Nakon dugotrajnog razdoblja krize, bezvlašća i nasilja, u Dračevu nedaleko od Gabele, izbio je 19. lipnja 1875. ustanak protiv Osmanlija, ovaj put pod vodstvom katoličkog svećenika don Ivana Musića. Ustanak se brzo širio uz granicu, najavljujući kraj višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva nad Hercegovinom i Bosnom.
Odjeknuo je diljem Europe, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i hrvatskim zemljama. Hrvatski književnik August Šenoa napisao je pjesmu “Munja od Gabele” kojom veliča junaštvo ustanika u “hercegovoj zemlji”, a istovremeno kritizira “staru, uspavanu i nemoćnu” Europu kojoj kroz prozor “viri polumjesec”, a ona ne mari za slobodu, nema ideala i slijedi isključivo materijalne vrijednosti. Zahtjevi ustanika koji su sebe inače zvali “ustašama”, a tako su ih i drugi nazivali, mogu se pročitati iz jedne rečenice priopćene tih dana europskim diplomatima: “Mi ne tražimo drugo, nego da živimo ko ljudi, ne ko skotovi, kako nas turci smatraju. Hoćemo autonomiju”.
Ustanak je dotadašnje “istočno pitanje” pretvorio u “istočnu krizu”. Uslijedile su žestoke borbe koje su praćene stradanjem stanovništva, ali i diplomatskim pokušajima traženja rješenja.
Musić i njegove pristaše, kao i drugi katolici, negativno su reagirali na težnje i zahtjeve pravoslavnih ustanika da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori, a Bosna Srbiji. Njihova je želja bila da se Bosna i Hercegovina pod habsburškom krunom sjedini s katoličkim, hrvatskim zemljama. Uslijedile su oštre polemike u tisku, ali i sporadični sukobi na terenu.
S vremenom se stanje na terenu mijenjalo, crnogorska vojska i pravoslavni ustanici pljačkali su katolička sela i skrnavili katoličke crkve. U travnju 1877. godine vojvoda Musić piše austrijskom namjesniku Dalmacije barunu Gabrijelu Rodiću u Zadar i sljedeće: “Ja se zaista ne smijem usuditi ter ciglu jednu rieč prosloviti o miru, ovako ucviljenom narodu, kojem je sve zapaljeno, uništeno, opljačkano, porušeno, tolike su glave pale.”
Bio je skeptičan i prema pregovorima tvrdeći da s “Turskom se nije moguće miriti… jerbo Turska nije nikad vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća”. Musić piše kako njegov narod vidi da parobrodima iz Rusije i Srbije dolazi pomoć u Crnu Goru, ali oni od toga ništa ne dobivaju. Vijesti o miru on komentira kao “novinsko bubanje” i “prijevaru Rusije”: “Rusija je stara varalica“, piše Musić, koja želi dobiti na vremenu i koja se neće lako odreći “miraza svojih kćeri Srbije i Crne Gore” a to je Bosna i Hercegovina. Njegova ideja i politički cilj bio je da njegova Vojvodina Donja Hercegovina stekne autonomiju i eventualno se priključi Dalmaciji odnosno Austriji.
Tako je i u više navrata pisao svoju želju: “da doljnja Hercegovina pane pod Austriju”. Musić je bio saveznik, realna snaga i nositelj političkog i moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine. Međutim, austrougarske su se vlasti 8. srpnja 1876. tajno “sporazumjele” s Rusima o podjeli pobunjenih pokrajina i to tako što bi dio Bosne uz Drinu pripao Srbiji, pogranična područja Hercegovine Crnoj Gori, a sve ostalo trebalo je pripasti Austriji.
Bio je to samo jedan od sporazuma i razloga zbog kojeg se Austro-Ugarska Monarhija držala neutralno u ratu Srbije i Crne Gore protiv Turske. U skladu s drugim sporazumom s Rusima iz siječnja 1877. njihov je cilj bio vojničko ovladavanje i mandat za upravljanje cijelom Bosnom i Hercegovinom. To se već sljedeće godine i dogodilo. Posljednjih dana srpnja 1878. godine austrougarske trupe ušle su u Bosnu, a početkom kolovoza i u Hercegovinu.
Umjesto “pleh muzike”, kako su neki pretpostavljali, bili su prisiljeni angažirati brojne snage, a pretrpjeli su i znatne gubitke. Osmanske vlasti pridržavale su se odluka Berlinskog kongresa, ali ne i fanatizirani lokalni muslimanski vjerski autoriteti. Nekolicina njih uspjela je vatrenim govorima pobuniti dio stanovništva, posebno one najsiromašnije i u društvenom smislu najbeznačajnije. Nakon gotovo tri mjeseca borbi s oko 93.000 pobunjenika austrougarska vojska je 20. listopada 1878. stavila pod kontrolu cijelu Bosnu i Hercegovinu. U tim borbama imali su 5198 mrtvih, među kojima je bilo 178 časnika.
Suočena s nepovoljnim razvojem događaja, osmanska diplomacija je uoči Berlinskog kongresa ponudila europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austrougarski ministar vanjskih poslova Gullay Andrassy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim, jer bi to “dovelo do višestrukih sukoba”. Osmanlije su ipak posljednjeg dana kongresa uspjeli od austrogarske diplomacije iznuditi tajnu klauzulu kojom se okupacija smatra samo provizorijem, a sultan zadržava suverenitet nad obje zemlje, odnosno nad Bosnom i Hercegovinom.
Konvencijom u Carigradu sklopljenom 21. travnja 1879. dogovoreno je da će muslimani i dalje petkom u molitvama spominjati sultanovo ime, a na džamijama će se nastaviti isticati osmanske zastave. U katoličkim crkvama i dalje su pjevane mise u čast austrougarskog cara čije su crnožute zastave potiskivale nacionalne trobojnice.
Pravoslavni su slavili ruskoga cara pod čijom zaštitom su oni bili. Uglavnom, prilike su se u bivšim osmanskim pokrajinama Bosni i Hercegovini kretala u pravcu rješavanja nacionalnog pitanja, i to u znaku odgovora na pitanje kojem će se prikloniti carstvu: austrougarskom, ruskom ili osmanskom.
Konfesionalne, odnosno u to doba već i nacionalne elite (bar među katolicima/Hrvatima i pravoslavcima/Srbima) imale su različite interese, različito su zamišljale budućnost, različito su gledale na sadašnjost, ali i na prošlost. Razlike u poimanju prošlosti kao i budućnosti BiH pokazale su se i u raspravama na sjednicama Sabora BiH koji je osnovan 1910. godine temeljem Zemaljskog ustava (Štatuta) za Bosnu i Hercegovinu.
U Sabor su birane osobe po položaju (virilisti) i 72 birana zastupnika. Mandati su bili podijeljeni između “tri glavne vjeroispovijesti” – katoličke, muslimanske i srpskopravoslavne, a Židovi su dobili jedan mandat. U članku 23. Ustava određen je način biranja predsjednika i dva potpredsjednika Sabora BiH, koji se vršio na sljedeći način:
“Njegovo carsko i Apoštolsko kraljevsko Veličanstvo imenuje svake godine na početku zasjedanja za upravljanje saborom između njegovih članova predsjednika i dva potpredsjednika, koji će biti ovome zamjenici. U predsjedništvu biće zastupana svaka od triju glavnih vjeroispovijesti zemlje, pri čemu će se kod svakog idućeg imenovanja saborskog predsjedništva te tri vjeroispovijesti obrediti. U ovaj se red ne će ni novim izborima dirati.”
Nakon izbora provedenih u svibnju i rujnu 1910. u Sabor Bosne i Hercegovine ušle su četiri političke stranke. Srbi-pravoslavni bili su zastupljeni preko Srpske narodne organizacije (SNO) i dobili su 31 mandat, Muslimanska narodna organizacija (MNO) dobila je 24 mandata i zastupala je, kako se može razabrati već iz naziva, sve muslimane u BiH, dok su 16 mandata predviđenih za katolike odnosno Hrvate podijelili Hrvatska narodna zajednica (HNZ) koja je dobila 11 mandata i Hrvatska katolička udruga (HKU) s pet mandata.
Hrvati, iako najmalobrojniji bili su podijeljeni na dvije političke opcije koje su zastupale različita politička stajališta. Hrvatska politička elita prethodno je podržala i aneksiju, smatrajući je uvodom u trijalizam, dok su Srbi i muslimani uspostavili savez protiv nje, tražeći “više političke slobode i veću autonomiju za Bosnu i Hercegovinu”.
Muslimanska elita bojala se integracije u zapadni svijet, željeli su održati vezu s Osmanskim Carstvom i ostati dio Hilafeta, dok je Srbima autonomija trebala poslužiti kao prijelazno rješenje do pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Hrvatski položaj i “snagu” hrvatske politike u BiH tijekom austrougarske vlasti ponajbolje oslikava komentar civilnog adlatusa Isidora Benka iz 1911. godine.
Odgovarajući na primjedbe ministra Istvána Buriána o pristajanju Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice uz svepravašku organizaciju s trijalističkim programom, Benko je napisao kako taj idealistički program ne ometa suradnju vlade s hrvatskim političarima jer oni “vode računa o postojećem stanju i podupiru vladu”.
Dodao je i da ne treba vršiti na njih pritisak i izazivati “veliko uzbuđenje”, jer je sasvim svejedno prihvaćaju li Hrvati pravaški program ili ne kada “oni i onako nemaju mogućnosti da ga provedu u život”. Tijekom Velikog rata koji je na simboličkoj razini započeo atentatom na prestolonasljednika Franju Ferdinanda ponuđeno je više rješenja za BiH.
Još na samom početku,u jesen 1914., austrijski general i guverner BiH Oskar Potiorek, predložio je da se BiH podijeli između Austrije i Mađarske i to tako da Austriji pripadne Hercegovina s Prozorom, Glamočem, Livnom, Duvnom i Bugojnom (bez Donjeg Vakufa), te dio Podrinja zbog granice sa Srbijom. Ostalo je trebalo pripasti Mađarskoj.
Njegov prijedlog nije prošao, sporazuma u Monarhiji nije bilo. Dvije dominantne nacije nisu uvažavale zahtjeve malobrojnijih, ustrajavale su u svojim maksimalističkim zahtjevima do kraja, a kraj je bio blizu.
