Iako duvanjski kraj slovi kao jedno od jačih ''rasadnika'' ljudi za dijasporu, posljednjih mjeseci sve se više ljudi iseljavaq. Prvo ode glava obitelji, a za koji mjesec, kad osigura osnove za život, presele i čitave obitelji.
Kako se s odlaskom bore oni koji ostaju govori i pismo jednog ugostitelja upućeno duvanjskom portalu TomislavNews u kojem iznosi probleme onih koji žele ostati i baviti se ugostiteljstvom u Tomislavgradu.
Ljudi je, piše ugostitelj, sve manje, a ugostitelji se moraju udruživati kako bi sabrali goste za jedan stol. Pismo prenosimo u cijelosti.
''Vidim da svi kukaju, pišu otvorena pisma, pa da i ja napišem nešto o duvanjskim ugostiteljima, a ima nas popriličan broj. I svi nam govore kako nam je lako, mi smo ugostitelji, birtijaši, gostioničari, a poznato je da su Duvnjaci uvijek rado zalazili i odsjedali, jeli i pili, u ugostiteljskim objektima.
Jesu, istina je, ali davno je to bilo kad je biti ugostitelj u duvanjskom kraju, u Tomislavgradu, bio isplativ posao, a gostioničar bogat i pomalo bahat čovjek-gazda!
Vremena su se promijenila, ne želim kukati, ali kad pročitam kako svi pišu da se ljudi iseljavaju, da će ostati pustoš u duvanjskom kraju, duša me zaboli, jer je to istima, ma koliko općinski čelnici šutjeli o tome i ništa ne poduzimali. Šta će, jadni, razumijem ja njih, nisu ni oni svemogući, ali me čudi da su učinkoviti kad treba nama naplatiti sve moguće poreze i doprinose, ali neka.
Ja ne mogu nikoga uvjeriti, više to i ne pokušavam, jer me sramota priznati, ali ja godinama radim na svoju štetu, ali radim, ustvari, svako jutro otvorim birtiju, ne dam se, ne dam dušmanima veselje.
Samo da vam kažem jedan primjer po čemu vidim da ljudi nestaje, da odlaze. Kod mene je u birtiji oko desetak stolova i nekada nije bilo mjesta za sjesti, a birtija mi je onako mirnija, pa se najčešće kartalo, ne kockalo, nego belalo, ljudi bi igrali, pili, pričali…
Nećete vjerovati, odnedavno svi gosti sjednu za jedan stol i redovito im fali četvrti za belu, pa ja, da bih zadržao barem njih, igram s njima. Prije dva tri tjedna i kad se ja uključim, opet fali jedan za belu???
Ne vidim rješenje nego sam ponudio susjedu koji ima sličan problem da jedan dan on svoje goste prevede kod mene, drugi dan ja svoje kod njega i da i mi prelazimo za gostima. Tako bi se pročulo da se kod nas može igrati bela i možda bi još tko svratio, mi vlasnici bi uskakali kad fali četvrti, a svoje birtije ne bismo zatvarali, pazili bi kad tko prođe.
Ja mislim da drugi primjer kako se iz Tomislavgrada ljudi iseljavaju i kakva je kriza u onih što ostaju, ne treba.
A ja nikada nisam bio više u dilemi: zatvoriti i otići, ili držati otvoreno, čekati četvrtog za belu, ili izmisliti neku drugu igru?!
Ako ima neki duvanjski ugostitelj kojemu ide dobro, koji može živjeti od ugostiteljstva u duvanjskom kraju, volio bih ga vidjeti ili neka napiše pismo i otkrije tajnu i nama, većini duvanjskih ugostitelja!
Nemojte ovo čitati kao jadikovku, nego činjenicu!'', naveo je u pismu duvanjski ugostitelj.
Kako se s odlaskom bore oni koji ostaju govori i pismo jednog ugostitelja upućeno duvanjskom portalu TomislavNews u kojem iznosi probleme onih koji žele ostati i baviti se ugostiteljstvom u Tomislavgradu.
Ljudi je, piše ugostitelj, sve manje, a ugostitelji se moraju udruživati kako bi sabrali goste za jedan stol. Pismo prenosimo u cijelosti.
''Vidim da svi kukaju, pišu otvorena pisma, pa da i ja napišem nešto o duvanjskim ugostiteljima, a ima nas popriličan broj. I svi nam govore kako nam je lako, mi smo ugostitelji, birtijaši, gostioničari, a poznato je da su Duvnjaci uvijek rado zalazili i odsjedali, jeli i pili, u ugostiteljskim objektima.
Jesu, istina je, ali davno je to bilo kad je biti ugostitelj u duvanjskom kraju, u Tomislavgradu, bio isplativ posao, a gostioničar bogat i pomalo bahat čovjek-gazda!
Vremena su se promijenila, ne želim kukati, ali kad pročitam kako svi pišu da se ljudi iseljavaju, da će ostati pustoš u duvanjskom kraju, duša me zaboli, jer je to istima, ma koliko općinski čelnici šutjeli o tome i ništa ne poduzimali. Šta će, jadni, razumijem ja njih, nisu ni oni svemogući, ali me čudi da su učinkoviti kad treba nama naplatiti sve moguće poreze i doprinose, ali neka.
Ja ne mogu nikoga uvjeriti, više to i ne pokušavam, jer me sramota priznati, ali ja godinama radim na svoju štetu, ali radim, ustvari, svako jutro otvorim birtiju, ne dam se, ne dam dušmanima veselje.
Samo da vam kažem jedan primjer po čemu vidim da ljudi nestaje, da odlaze. Kod mene je u birtiji oko desetak stolova i nekada nije bilo mjesta za sjesti, a birtija mi je onako mirnija, pa se najčešće kartalo, ne kockalo, nego belalo, ljudi bi igrali, pili, pričali…
Nećete vjerovati, odnedavno svi gosti sjednu za jedan stol i redovito im fali četvrti za belu, pa ja, da bih zadržao barem njih, igram s njima. Prije dva tri tjedna i kad se ja uključim, opet fali jedan za belu???
Ne vidim rješenje nego sam ponudio susjedu koji ima sličan problem da jedan dan on svoje goste prevede kod mene, drugi dan ja svoje kod njega i da i mi prelazimo za gostima. Tako bi se pročulo da se kod nas može igrati bela i možda bi još tko svratio, mi vlasnici bi uskakali kad fali četvrti, a svoje birtije ne bismo zatvarali, pazili bi kad tko prođe.
Ja mislim da drugi primjer kako se iz Tomislavgrada ljudi iseljavaju i kakva je kriza u onih što ostaju, ne treba.
A ja nikada nisam bio više u dilemi: zatvoriti i otići, ili držati otvoreno, čekati četvrtog za belu, ili izmisliti neku drugu igru?!
Ako ima neki duvanjski ugostitelj kojemu ide dobro, koji može živjeti od ugostiteljstva u duvanjskom kraju, volio bih ga vidjeti ili neka napiše pismo i otkrije tajnu i nama, većini duvanjskih ugostitelja!
Nemojte ovo čitati kao jadikovku, nego činjenicu!'', naveo je u pismu duvanjski ugostitelj.
