Krajem 90-ih i gotovo do 2010 pamtim jedan tjedni događaj koji je obilježavao tjedan u Prozoru, a on je bio legendarna „pijaca“ tj. tjedna tržnica gdje su trgovci dolazili u grad i donosili svoje ili tuđe proizvode i prodavali. Bilo je to mjesto susreta i krpljenja kućnog proračuna koji je zbog rata a i nezaposlenosti bio često i nagrižen.
Među tim mnoštvom uvijek su mi upadali u oči pomalo valjda za druge nevidljivi ljudi. Kao i uvijek tražio sam život tamo kod onih za koje se smatralo da im je prošao ili kod onih koji su živjeli neku drugu vrstu bivanja koja uglavnom prosjeku nikad nije ili nikada ne će biti jasna.
Mene su uvijek zanimali životi starih ramskih gastarbajtera, neopjevanih i nikada nažalost neispisanih ljudskih sudbina, ali upravo tada i upravo oni su svojim mirovinama držali dobar dio priliva novca u naš kraj. Lako ih je bilo zamijetiti. Uglavnom su bili to ljudi preko 65 s urednim odjelom na sebi, opeglanom košuljom i kapom na glavi koja bi se skidala samo na dva mjesta, jedno je bilo ono u crkvi, a drugo u gostionici. Sama vanjština tih ljudi činilo ih je van serijskima.
Obično je vanjština odisala nekakvim dostojanstvom i pomalo nosila miris nekog zapadnijega i često i uljuđenijega svijeta od našega. A pogled takvih ljudi je često odisao dostojanstvom i čašću, i pritajenom nenametljivošću da ne budu najglasnija stvorenja na javnim okupljanjima bilo koje i kakve vrste. Mirnoća u pokretima i maniri u ophođenju s drugima su također bili jedno od zamjetnih obilježja. I dok bi ih promatrao činilo mi se da svi kroničari su ih zaobišli, ali oni su upravo vremenu dali nekakav obol koji je još i danas upečatljiv i vidljiv.
Tko zna kroz što čovjek sve prođe da donese kruh kući i da zaradi mirovinu.
Zanimljivo, to je i danas tabu tema novopečenih gastarbajtera. Svi šute o poslovima koje rade, kao tako je i pametnije, bitan je novac, a sve dok nije ukraden ili stečen prevarom, sve je u redu. Ne znam je li postoje o njima ikakav znanstveni rad, spomenika kao u Duvnu nema, ali ima još pokoji živi svjedok njemačkog napretka i ekonomskog uzdizanja koje je krenulo od 60-ih i nastavilo se do danas.
Dok su zapadne napredne demokracije i ekonomije rasle kod nas je još bila planska ekonomija, koja se neplanski raspršila u ratnom vihoru i koja je bila toliko vrijedna da jedinu vrijednost u prosječnom domaćinstvu u nas tada imale su stvari koje su donesene iz Njemačke i Austrije. No, da se ne bih izgubio u digestijama, vratimo se na temu glavnih junaka ove priče koji su izumiruća vrsta, dok na njihovo mjesto lagano stupa neka nova pomalo i mutirana vrsta novih gastarbajtera, koji umjesto da poprime kulturu naroda i sredine u koju su došli oni donesu svoju (ne)kulturu i šire je.
Dogodilo se ovih dana i to da u mnogim mjestima uz prvosvibanjsku budnicu ljude je i budio i turbo-folk mix iz nekoga auta koji je dovoljno pojačan da ne razbudi samo jedno mjesto nego i par susjednih općina. Nikada više ljudi staroga kova, u međuvremenu vrijeme je istalilo neke nove legure gastarbajtera.
Ovi zadnji često zaborave selo ili mjesto iz kojega su pošli, ali iako su iz sela izašli, selo iz njih nikada ne će… što nije loše, ako se ima svijest o drugome i drugačijemu. A i tržnica s početka priče nije što je bila, i to lagano tone u neki zaborav, šteta za one koji od nje žive. I sve se tako mijenja, tali, topi i uzima neko novo stanje i sve to u naše vrijeme, napuhanih priča o svemu i svačemu, besciljnog lutanja i vraćanja na početne postavke.
Ostaje pitanje, hoće li i kada doći do povratka gastarbajtera i hoće li ovi novi donijeti dašak zapada na prostore koje su napustili ili će ostati tamo gdje i jesu, pa biti ni tamo ni vamo, ni gore ni dolje nego negdje između gdje se nakupilo ono loše s obje strane, pa ih i gore i dolje ne vole i s jednakom dozom prezira ih gledaju, dok im dolje to pokažu jasno, a gore ih toleriraju (čitaj trpe), jer imaju neku korist od njih…
I još bi se tu dalo otvoriti dosta tema, ali eto neka i ovaj pomalo nepovezan opis bude na razmišljanje ili kakav lagan podsmijeh ili neku malu zlobnu nasladu čitateljima, a do tada i do nekih novih zapažanja, zaključaka, pretpostavki i pogleda šaljem vam pozdrave….
Vaš iskreni Markus Aurelius!
Među tim mnoštvom uvijek su mi upadali u oči pomalo valjda za druge nevidljivi ljudi. Kao i uvijek tražio sam život tamo kod onih za koje se smatralo da im je prošao ili kod onih koji su živjeli neku drugu vrstu bivanja koja uglavnom prosjeku nikad nije ili nikada ne će biti jasna.
Mene su uvijek zanimali životi starih ramskih gastarbajtera, neopjevanih i nikada nažalost neispisanih ljudskih sudbina, ali upravo tada i upravo oni su svojim mirovinama držali dobar dio priliva novca u naš kraj. Lako ih je bilo zamijetiti. Uglavnom su bili to ljudi preko 65 s urednim odjelom na sebi, opeglanom košuljom i kapom na glavi koja bi se skidala samo na dva mjesta, jedno je bilo ono u crkvi, a drugo u gostionici. Sama vanjština tih ljudi činilo ih je van serijskima.
Obično je vanjština odisala nekakvim dostojanstvom i pomalo nosila miris nekog zapadnijega i često i uljuđenijega svijeta od našega. A pogled takvih ljudi je često odisao dostojanstvom i čašću, i pritajenom nenametljivošću da ne budu najglasnija stvorenja na javnim okupljanjima bilo koje i kakve vrste. Mirnoća u pokretima i maniri u ophođenju s drugima su također bili jedno od zamjetnih obilježja. I dok bi ih promatrao činilo mi se da svi kroničari su ih zaobišli, ali oni su upravo vremenu dali nekakav obol koji je još i danas upečatljiv i vidljiv.
Tko zna kroz što čovjek sve prođe da donese kruh kući i da zaradi mirovinu.
Zanimljivo, to je i danas tabu tema novopečenih gastarbajtera. Svi šute o poslovima koje rade, kao tako je i pametnije, bitan je novac, a sve dok nije ukraden ili stečen prevarom, sve je u redu. Ne znam je li postoje o njima ikakav znanstveni rad, spomenika kao u Duvnu nema, ali ima još pokoji živi svjedok njemačkog napretka i ekonomskog uzdizanja koje je krenulo od 60-ih i nastavilo se do danas.
Dok su zapadne napredne demokracije i ekonomije rasle kod nas je još bila planska ekonomija, koja se neplanski raspršila u ratnom vihoru i koja je bila toliko vrijedna da jedinu vrijednost u prosječnom domaćinstvu u nas tada imale su stvari koje su donesene iz Njemačke i Austrije. No, da se ne bih izgubio u digestijama, vratimo se na temu glavnih junaka ove priče koji su izumiruća vrsta, dok na njihovo mjesto lagano stupa neka nova pomalo i mutirana vrsta novih gastarbajtera, koji umjesto da poprime kulturu naroda i sredine u koju su došli oni donesu svoju (ne)kulturu i šire je.
Dogodilo se ovih dana i to da u mnogim mjestima uz prvosvibanjsku budnicu ljude je i budio i turbo-folk mix iz nekoga auta koji je dovoljno pojačan da ne razbudi samo jedno mjesto nego i par susjednih općina. Nikada više ljudi staroga kova, u međuvremenu vrijeme je istalilo neke nove legure gastarbajtera.
Ovi zadnji često zaborave selo ili mjesto iz kojega su pošli, ali iako su iz sela izašli, selo iz njih nikada ne će… što nije loše, ako se ima svijest o drugome i drugačijemu. A i tržnica s početka priče nije što je bila, i to lagano tone u neki zaborav, šteta za one koji od nje žive. I sve se tako mijenja, tali, topi i uzima neko novo stanje i sve to u naše vrijeme, napuhanih priča o svemu i svačemu, besciljnog lutanja i vraćanja na početne postavke.
Ostaje pitanje, hoće li i kada doći do povratka gastarbajtera i hoće li ovi novi donijeti dašak zapada na prostore koje su napustili ili će ostati tamo gdje i jesu, pa biti ni tamo ni vamo, ni gore ni dolje nego negdje između gdje se nakupilo ono loše s obje strane, pa ih i gore i dolje ne vole i s jednakom dozom prezira ih gledaju, dok im dolje to pokažu jasno, a gore ih toleriraju (čitaj trpe), jer imaju neku korist od njih…
I još bi se tu dalo otvoriti dosta tema, ali eto neka i ovaj pomalo nepovezan opis bude na razmišljanje ili kakav lagan podsmijeh ili neku malu zlobnu nasladu čitateljima, a do tada i do nekih novih zapažanja, zaključaka, pretpostavki i pogleda šaljem vam pozdrave….
Vaš iskreni Markus Aurelius!
