Krumpir ima važnu ulogu u mnogim europskim kuhinjama, a njegova je povijest u Europi vrlo duga. Prvi poznati recept za 'krumpir-salatu' zapisan je prije četiristo godina u knjizi austrijskog opata Kaspara Plautza.
Radilo se o kombiniranju krumpira s uljem, octom, paprom i solju - klasičnom receptu koji se od 17. stoljeća malo promijenio.
No ovoj biljci, koju su u Europu iz Južne Amerika donijeli španjolski osvajači u drugome dijelu 16. stoljeća, popularnost je isprva sporo rasla.
Stoljeće poslije već je postala namirnica koja je Starom Kontinentu pomogla da iskorijeni glad.
Danas je krumpir, zajedno s pšenicom, rižom i kukuruzom, među najvažnijim kulturama.
Ali danas mu prijete klimatske promjene. "Toj biljci osobito smetaju visoke temperature noću", kaže biolog Markus Tiege s bečkog sveučilišta.
Drugi je problem zasićenje tla vodom nakon poplava, što krumpir teško podnosi i zbog čega brzo ugiba.
Tiege je koordinator projekta koji zadnjih nekoliko godina financira EU da bi se otkrila posebno otporna vrsta ovog gomoljastog povrća. U prošlosti su krumpiri uzgajani za prinos, a ne zato da bi bili otporni na utjecaje iz okoliša, kazao je Tiege.
Njegov tim pokušava otkriti zašto se neke vrste te biljke sa stresom nose bolje od drugih. Istražuju različite vrste i u staklenicima i u poljima te ih analiziraju u laboratoriju. No Tiege kaže da je to genetski složen i spor posao.
Danas postoji puno raznih vrsta i sorti krumpira, u Europi ih je oko tisuću, ali ih se samo mali dio nudi na tržištu. Potražnja i danas uvelike ovisi o preferencijama potrošača.
I dok u Austriji i susjednoj Bavarskoj krumpiri za salatu moraju biti 'čvrsti i žute boje ispod kore', u Mađarskoj i Rusiji, primjerice vole mesnate i crvenkaste.
U vremenu benediktinskog opata Plautza vjerojatno je bilo teško zamislivo da će krumpir postati kulinarsko uporište.
Tada još egzotičnu biljku uglavnom su sadili u vrtovima samostana, no već u ono doba se naziralo da mu predstoji blistava budućnost.
Još godine 1621. Plautz je zapisao da se suhonjave ili sušičave može ojačati kuhanjem krumpirove kaše s piletinom ili ovčetinom.
Radilo se o kombiniranju krumpira s uljem, octom, paprom i solju - klasičnom receptu koji se od 17. stoljeća malo promijenio.
No ovoj biljci, koju su u Europu iz Južne Amerika donijeli španjolski osvajači u drugome dijelu 16. stoljeća, popularnost je isprva sporo rasla.
Stoljeće poslije već je postala namirnica koja je Starom Kontinentu pomogla da iskorijeni glad.
Danas je krumpir, zajedno s pšenicom, rižom i kukuruzom, među najvažnijim kulturama.
Ali danas mu prijete klimatske promjene. "Toj biljci osobito smetaju visoke temperature noću", kaže biolog Markus Tiege s bečkog sveučilišta.
Drugi je problem zasićenje tla vodom nakon poplava, što krumpir teško podnosi i zbog čega brzo ugiba.
Tiege je koordinator projekta koji zadnjih nekoliko godina financira EU da bi se otkrila posebno otporna vrsta ovog gomoljastog povrća. U prošlosti su krumpiri uzgajani za prinos, a ne zato da bi bili otporni na utjecaje iz okoliša, kazao je Tiege.
Njegov tim pokušava otkriti zašto se neke vrste te biljke sa stresom nose bolje od drugih. Istražuju različite vrste i u staklenicima i u poljima te ih analiziraju u laboratoriju. No Tiege kaže da je to genetski složen i spor posao.
Danas postoji puno raznih vrsta i sorti krumpira, u Europi ih je oko tisuću, ali ih se samo mali dio nudi na tržištu. Potražnja i danas uvelike ovisi o preferencijama potrošača.
I dok u Austriji i susjednoj Bavarskoj krumpiri za salatu moraju biti 'čvrsti i žute boje ispod kore', u Mađarskoj i Rusiji, primjerice vole mesnate i crvenkaste.
U vremenu benediktinskog opata Plautza vjerojatno je bilo teško zamislivo da će krumpir postati kulinarsko uporište.
Tada još egzotičnu biljku uglavnom su sadili u vrtovima samostana, no već u ono doba se naziralo da mu predstoji blistava budućnost.
Još godine 1621. Plautz je zapisao da se suhonjave ili sušičave može ojačati kuhanjem krumpirove kaše s piletinom ili ovčetinom.
