“Ako sada pokleknemo, djeca naše djece mogla bi se naći u milosti i nemilosti Kineske komunističke partije čiji su postupci primarni izazov slobodnom svijetu u ovom vremenu. Slobodni svijet mora trijumfirati nad novom tiranijom”. Ovim se riječima nedavno oglasio američki državni tajnik Mike Pompeo i dao do znanja kakvu politiku kani provoditi administracija Donalda Trumpa ako pobijedi na izborima.
U istom je govoru u negativnom kontekstu spomenuo Henryja Kissingera, bivšeg državnog tajnika.
"Naši i njihovi čelnici moraju razgovarati o granicama kojih se treba pridržavati kad je riječ o prijetnjama”, rekao je Henry Kissinger na virtualnoj raspravi koju je organizirao Ekonomski klub iz New Yorka u srijedu navečer. Bivši državni tajnik mislio je na čelnike Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. I dodao kako je zatim potrebno pronaći način vođenja takve politike tijekom duljeg razdoblja.
"Možete reći da je to potpuno nemoguće", dodao je. "A ako je to potpuno nemoguće, tada ćemo se naći u situaciju koja je slična Prvom svjetskom ratu”, zaključio je Kissinger.
Njemu je 97 godina, ali mu je intelekt i dalje izuzetno oštar, a poznat je po svojoj tezi da će “21. stoljeće definirati odnos između SAD-a i Kine”. A taj odnos može biti suradnje ili sukoba. Jedan drugi američki profesor, Graham Allison, fokusirao se na ovu potonju mogućnost i upozorio na opasnost da SAD i Kina upadnu u “Tukididovu zamku”.
Riječ je o grčkom povjesničaru koji je napisao djelo “Peloponeski rat” u kojem je objasnio da je do tog, po antičku Grčku pogubnog rata, došlo zbog prijetnje koju je dotadašnja sila, Sparta, osjećala pred nastajućom silom, Atenom. Allison je opisao niz povijesnih slučajeva u kojima se ponovila Tukididova zamka, a posljednji je na Pacifiku, između Washingtona i Pekinga.
Kissinger, koji je bio arhitekt politike otvaranja Kine svijetu - što je bio važan korak prema ograničavanju moći Sovjetskog Saveza koji će nakon toga pristati na niz ustupaka što će u konačnici dovesti do kraja Hladnog rata - smatra da je nužna koegzistencija, po mogućnosti miroljubiva, Kine i SAD-a. U suprotnom, svijet se nalazi pred katastrofom. Interesantno je da se u mnogim novinskim, ali i stručnim tekstovima sadašnji odnos SAD-a i Kine voli nazivati Hladnim ratom.
Kissinger se s time dubinski ne slaže i smatra da je situacija sličnija razdoblju koje je dovelo do Prvog svjetskog rata. I s time se u potpunosti slažem. U nadmetanju Kine i SAD-a ne postoji razlika u ekonomskim konceptima, svijet se ne dijeli na kineski i američki blok, a rivalitet je izuzetno topao, gotovo vruć, na svim razinama. Ali, za razliku od Hladnog rata, i unatoč brojnim nesuglasicama, dvije su zemlje ipak svjesne da je njihova suradnja potrebna. “Chimerica” je umrla, ali povezanost je ostala.
Doba pred Veliki (prvi svjetski) rat definirala je pojava ujedinjene Njemačke 1871. godine. Koja je imala sjajnog lidera, “željeznog kancelara” Otta von Bismarcka, majstora održavanja ravnoteže između europskih sila. Sukob je ipak jačao pa je Njemačka zamislila izgradnju pruge Berlin-Bagdad koja silno podsjeća na kineski projekt Jedan pojas, jedan put (samo u suprotnom smjeru).
A onda ga je Kaiser Wilhelm II smijenio i počeo politiku militarizacije. Što podsjeća na Xi Jinpinga, koji je ukinuo trajanje predsjedničkog mandata i fokusirao se na mornaricu i projekciju vojne moći. U tom je razdoblju postojala i utrka u tehnološkom napretku koja odgovara današnjoj situaciji. A i kralo se znanje, patenti. Kao i danas.
Kissinger je, imajući sve to na umu, rekao da SAD treba "promijeniti razmišljanje" kako bi shvatio da je svijet presložen (jedna od teorija međunarodnih odnosa opisuje sadašnji poredak kao “složenu međuovisnost”) da bi jedna zemlja mogla ostvariti “takvu unilateralnu premoć u strategiji i ekonomiji da nam nitko ne bi mogao zaprijetiti”.
EU također ide u smjeru koji zagovara “mag međunarodnih odnosa” kreirajući politiku koja Kinu vidi kao partnera u pregovorima i suradnji, konkurenta kad je riječ o ekonomiji, ali i sustavnog rivala kad je riječ o modelima vladavine. Vanjskopolitički savjetnici demokratskog kandidata Joea Bidena najavljuju, u slučaju pobjede, tvrd odnos s Kinom, posebno po pitanju ljudskih prava, ali nikako onaj koji bi vodio prema kinetičkom sukobu.
Pompeo vodi svijet putem Wilhelma II, a Kissinger i EU u smjeru izbjegavanja sukoba i stvaranja okruženja koje će onemogućiti “međunarodni poredak s kineskim karakteristikama”. Nije teško izabrati tko je u pravu.
U istom je govoru u negativnom kontekstu spomenuo Henryja Kissingera, bivšeg državnog tajnika.
"Naši i njihovi čelnici moraju razgovarati o granicama kojih se treba pridržavati kad je riječ o prijetnjama”, rekao je Henry Kissinger na virtualnoj raspravi koju je organizirao Ekonomski klub iz New Yorka u srijedu navečer. Bivši državni tajnik mislio je na čelnike Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. I dodao kako je zatim potrebno pronaći način vođenja takve politike tijekom duljeg razdoblja.
"Možete reći da je to potpuno nemoguće", dodao je. "A ako je to potpuno nemoguće, tada ćemo se naći u situaciju koja je slična Prvom svjetskom ratu”, zaključio je Kissinger.
Njemu je 97 godina, ali mu je intelekt i dalje izuzetno oštar, a poznat je po svojoj tezi da će “21. stoljeće definirati odnos između SAD-a i Kine”. A taj odnos može biti suradnje ili sukoba. Jedan drugi američki profesor, Graham Allison, fokusirao se na ovu potonju mogućnost i upozorio na opasnost da SAD i Kina upadnu u “Tukididovu zamku”.
Riječ je o grčkom povjesničaru koji je napisao djelo “Peloponeski rat” u kojem je objasnio da je do tog, po antičku Grčku pogubnog rata, došlo zbog prijetnje koju je dotadašnja sila, Sparta, osjećala pred nastajućom silom, Atenom. Allison je opisao niz povijesnih slučajeva u kojima se ponovila Tukididova zamka, a posljednji je na Pacifiku, između Washingtona i Pekinga.
Kissinger, koji je bio arhitekt politike otvaranja Kine svijetu - što je bio važan korak prema ograničavanju moći Sovjetskog Saveza koji će nakon toga pristati na niz ustupaka što će u konačnici dovesti do kraja Hladnog rata - smatra da je nužna koegzistencija, po mogućnosti miroljubiva, Kine i SAD-a. U suprotnom, svijet se nalazi pred katastrofom. Interesantno je da se u mnogim novinskim, ali i stručnim tekstovima sadašnji odnos SAD-a i Kine voli nazivati Hladnim ratom.
Kissinger se s time dubinski ne slaže i smatra da je situacija sličnija razdoblju koje je dovelo do Prvog svjetskog rata. I s time se u potpunosti slažem. U nadmetanju Kine i SAD-a ne postoji razlika u ekonomskim konceptima, svijet se ne dijeli na kineski i američki blok, a rivalitet je izuzetno topao, gotovo vruć, na svim razinama. Ali, za razliku od Hladnog rata, i unatoč brojnim nesuglasicama, dvije su zemlje ipak svjesne da je njihova suradnja potrebna. “Chimerica” je umrla, ali povezanost je ostala.
Doba pred Veliki (prvi svjetski) rat definirala je pojava ujedinjene Njemačke 1871. godine. Koja je imala sjajnog lidera, “željeznog kancelara” Otta von Bismarcka, majstora održavanja ravnoteže između europskih sila. Sukob je ipak jačao pa je Njemačka zamislila izgradnju pruge Berlin-Bagdad koja silno podsjeća na kineski projekt Jedan pojas, jedan put (samo u suprotnom smjeru).
A onda ga je Kaiser Wilhelm II smijenio i počeo politiku militarizacije. Što podsjeća na Xi Jinpinga, koji je ukinuo trajanje predsjedničkog mandata i fokusirao se na mornaricu i projekciju vojne moći. U tom je razdoblju postojala i utrka u tehnološkom napretku koja odgovara današnjoj situaciji. A i kralo se znanje, patenti. Kao i danas.
Kissinger je, imajući sve to na umu, rekao da SAD treba "promijeniti razmišljanje" kako bi shvatio da je svijet presložen (jedna od teorija međunarodnih odnosa opisuje sadašnji poredak kao “složenu međuovisnost”) da bi jedna zemlja mogla ostvariti “takvu unilateralnu premoć u strategiji i ekonomiji da nam nitko ne bi mogao zaprijetiti”.
EU također ide u smjeru koji zagovara “mag međunarodnih odnosa” kreirajući politiku koja Kinu vidi kao partnera u pregovorima i suradnji, konkurenta kad je riječ o ekonomiji, ali i sustavnog rivala kad je riječ o modelima vladavine. Vanjskopolitički savjetnici demokratskog kandidata Joea Bidena najavljuju, u slučaju pobjede, tvrd odnos s Kinom, posebno po pitanju ljudskih prava, ali nikako onaj koji bi vodio prema kinetičkom sukobu.
Pompeo vodi svijet putem Wilhelma II, a Kissinger i EU u smjeru izbjegavanja sukoba i stvaranja okruženja koje će onemogućiti “međunarodni poredak s kineskim karakteristikama”. Nije teško izabrati tko je u pravu.
