Početak ove priče vodi nas u 1952. godinu, gdje je živio jedan kemičar pod imenom Julius Sämann. Dotični je kemičar jedan dio godine provodio kod kuće, odmarajući i stvarajući raznorazne definicije kemijskih procesa koji se kroz godinu i varijabilne vremenske uvjete događaju u šumi.
Drugi je pak dio godine g. Sämann provodio u Kanadi, gdje je skupljajući uzorke i istražujući sve i svašta uzduž i poprijeko borovih šuma započeo s eksperimentiranjem na polju aromatičnih ulja iz borovih iglica.
Kada se u proljeće 1952. godine g. Sämann iz Kanade vratio kući u New York, upoznao je svog novog mljekara, koji je iz dana u dan na pragu ostavljao nove količine te fine tekućine obogaćene kalcijem- No g. Sämann ni u bunilu nije mogao sanjati da bi se tijek njegovih istraživanja mogao preokrenuti naopačke i ući u legendu koja i preko šest desetljeća kasnije i dalje traje.
Naime, jednog je dana g. Sämann osobno upoznao svog mljekara i tu zapravo počinje priča. Kako je iz dana u dan komunikacija između jednog sasvim običnog mljekara i isto tako običnog kemičara bivala sve opsežnija, tako se u jednom momentu mljekar požalio na smrad koji se osjeća pri ulasku u dostavni kamiončić.
Smrad je naravno dolazio iz nepreglednih slojeva svježeg mlijeka koje je kap po kap istjecalo po podu prtljažnika dotičnog dostavnog kamiončića i s vremenom se kvarilo. Pa kada je smrad postao neizdrživ, mljekar je kroz razgovor spomenuo svoje tegobe i užasan miris s kojim se mora suočavati svaki dan, pa se g. Sämann sam po sebi odlučio pronaći neko rješenje tog problema.
Praizum današnjeg mirisnog borića bio je uobličen u jedan komad dvoslojnog kartona u koji je g. Sämann ubrizgao par kapi rafiniranog ulja dobivenog iz borovih iglica, te je taj komadić kartona položio u mljekarov kamiončić.Očekivanja su bila minimalna, no kako je već sljedećeg jutra mljekar došao zahvaliti na ugodnom mirisu koji proces dostave čini puno podnošljivijim nego prije, g. Sämann se jednostavno odlučio otići korak dalje.
Tog je istog dana sjeo u svoj ured i jednostavno izrezao nekolicinu komadića kartona u oblik malenog drvca, te je u svako od njih ubrizgao identičnu količinu rafiniranog ulja koje je koristio i u prvom pokušaju, te se zatim zaputio do patentnog ureda, gdje je za svoj izum i dobio patent.
…i tu kreće priča o mirisnim borićima kakve i dan-danas iz dana u dan kupuje ogroman broj ljudi kojima je važno da im u automobilima miriše nešto lijepo.
Iako je prvih nekoliko godina mirisni borić bio skoro ekskluzivno povezan s mirisom bora, s vremenom je cijela priča otišla puno dalje od borove šume. Danas, odnosno više od šest desetljeća kasnije, mirisne je boriće moguće kupovati u kombinaciji s malim milijunom boja i mirisa. No onaj zeleni s mirisom borovih iglica i dan-danas slovi kao jedan od najprodavanijih, prenosi Dnevnik.hr.
Drugi je pak dio godine g. Sämann provodio u Kanadi, gdje je skupljajući uzorke i istražujući sve i svašta uzduž i poprijeko borovih šuma započeo s eksperimentiranjem na polju aromatičnih ulja iz borovih iglica.
Kada se u proljeće 1952. godine g. Sämann iz Kanade vratio kući u New York, upoznao je svog novog mljekara, koji je iz dana u dan na pragu ostavljao nove količine te fine tekućine obogaćene kalcijem- No g. Sämann ni u bunilu nije mogao sanjati da bi se tijek njegovih istraživanja mogao preokrenuti naopačke i ući u legendu koja i preko šest desetljeća kasnije i dalje traje.
Naime, jednog je dana g. Sämann osobno upoznao svog mljekara i tu zapravo počinje priča. Kako je iz dana u dan komunikacija između jednog sasvim običnog mljekara i isto tako običnog kemičara bivala sve opsežnija, tako se u jednom momentu mljekar požalio na smrad koji se osjeća pri ulasku u dostavni kamiončić.
Smrad je naravno dolazio iz nepreglednih slojeva svježeg mlijeka koje je kap po kap istjecalo po podu prtljažnika dotičnog dostavnog kamiončića i s vremenom se kvarilo. Pa kada je smrad postao neizdrživ, mljekar je kroz razgovor spomenuo svoje tegobe i užasan miris s kojim se mora suočavati svaki dan, pa se g. Sämann sam po sebi odlučio pronaći neko rješenje tog problema.
Praizum današnjeg mirisnog borića bio je uobličen u jedan komad dvoslojnog kartona u koji je g. Sämann ubrizgao par kapi rafiniranog ulja dobivenog iz borovih iglica, te je taj komadić kartona položio u mljekarov kamiončić.Očekivanja su bila minimalna, no kako je već sljedećeg jutra mljekar došao zahvaliti na ugodnom mirisu koji proces dostave čini puno podnošljivijim nego prije, g. Sämann se jednostavno odlučio otići korak dalje.
Tog je istog dana sjeo u svoj ured i jednostavno izrezao nekolicinu komadića kartona u oblik malenog drvca, te je u svako od njih ubrizgao identičnu količinu rafiniranog ulja koje je koristio i u prvom pokušaju, te se zatim zaputio do patentnog ureda, gdje je za svoj izum i dobio patent.
…i tu kreće priča o mirisnim borićima kakve i dan-danas iz dana u dan kupuje ogroman broj ljudi kojima je važno da im u automobilima miriše nešto lijepo.
Iako je prvih nekoliko godina mirisni borić bio skoro ekskluzivno povezan s mirisom bora, s vremenom je cijela priča otišla puno dalje od borove šume. Danas, odnosno više od šest desetljeća kasnije, mirisne je boriće moguće kupovati u kombinaciji s malim milijunom boja i mirisa. No onaj zeleni s mirisom borovih iglica i dan-danas slovi kao jedan od najprodavanijih, prenosi Dnevnik.hr.
