Glasnogovornik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost John Kirby jučer je objavio kako je Iran poslao svoje vojnike da pomognu ruskoj vojsci u lansiranju bespilotnih letjelica iranske proizvodnje na ukrajinske elektrane. Ubrzo su britanske i američke obavještajne službe potvrdile kako su na Krim stigli pripadnici - Iranske revolucionarne garde, javlja Sky News.
Posljednjih tjedana mogli smo čuti kako ta moćna jedinica, u čijem su sastavu kopnene, zračne, pomorske, obavještajne, ali i specijalne postrojbe, sudjeluje u brutalnom gušenju prosvjeda diljem zemlje, koji su krenuli nakon smrti 2-godišnje Mahse Amini koja je pritvorena zbog "neprikladnog odijevanja".
No jednako tako širile su se glasine o njihovim operacijama u Siriji, a zapadni analitičari Gardu nazivaju jednom od najmoćnijh sila na Bliskom istoku. U svom sastavu ima ukupno oko 210 tisuća pripadnika. Također Garda kontrolira Basij miliciju. Riječ je o praktički paravojnoj formaciji koju čine dobrovoljci, a ima 90.000 redovnih vojnika.
Razvoj Iranske revolucionarne garde (IRG) temeljan je za razumijevanje njene pozicije u današnjem Iranu, ali i generalnog stanja u toj državi, napominje se u dubinskoj analizi instituta za Bliski istok iz Washingtona, MEI.
Iranska revolucionarna garda je započela kao tek jedna od islamističkih milicija koje su djelovale kao čuvari Islama i pomogli im u učvršćivanju vlasti u postrevolucionarnom Iranu. Od svog osnutka ona je također služila kao glavni organ za promicanje izvoza islamske revolucije u inozemstvo. To je potvrđeno iranskim ustavom iz 1979., koji uspostavlja IRG kao "ideološku vojsku" i ovlašćuje je ju za "ideološku misiju džihada; tj. širenje suvereniteta Božjeg zakona diljem svijeta.”
Dakle, za razliku od regularne iranske vojske čiji je primarni cilj zaštita iranskih granica, glavna misija IRG-a bila je zaštita šiitske vjeroispovijesti i promicanje islamske revolucije u zemlji i inozemstvu.
Iransko-irački rat (1980.-88.) doveo je do toga da je Garda proširila svoje nadležnosti i profesionalizirala se kao vojna organizacija, postavši zapravo institucionalizirana milicija. Godine 1985. proširila se na tri glavne grane: kopnene snage, zračne snage i mornaricu. Završetak osmogodišnjeg sukoba sa Irakom Saddama Hussaina 1988. i smrt vrhovnog vođe Ajatolaha Homineinija godinu dana kasnije ubrzala je rast Garde.
Početkom devedesetih Iranska revolucionarna Garda počinje uprihoditi i ogromne svote novca.
Njegov tada novoosnovani graditeljski stožer Khatam al-Anbiya, inženjerski i građevinski konglomerat, predvodit će iransku poslijeratnu obnovu i s vremenom izgraditi gospodarsko carstvo. Paralelno je IRG također počeo pružati svojim članovima usluge socijalne pomoći, i to nakon što se usko povezao s nekoliko ideološko-dobrotvornih organizacija (takozvanih bonijada).
Kasnije će se te bonijade duboko ukorijeniti u iranskom gospodarstvu, od burze do industrije nafte i plina. Kasne 1990-e i rane 2000-e dovele su do potpunog uključivanja IRG-a u politiku. Garda je prvo služila kao avangarda tvrdolinijaškog klera protiv liberalizacije iranskog društva i takozvanog reformističkog predsjednika Mohammada Khatamija, a kasnije je čak prijetila da će ukloniti Khatamija s vlasti zbog njegovog blagog odgovora na proturežimske studentske prosvjede.
Izbor Mahmouda Ahmadinejada 2005. za predsjednika dodatno je učvrstio poziciju Garde u iranskoj vladi, a njihovi istaknuti članovi dobili su i ministarske položaje.
Proturežimski nemiri Zelenog pokreta, kada su organizirani masovni prosvjedi u jesen 2009., nakon predsjedničkih izbora koje je, kako su tvrdili, ukrao predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, doveli su i do širenja na IRG-a u obavještajne vode.
Obavještajna organizaciju IRG-a, od 2009. izravno dovodi u pitanje autoritet Ministarstva obavještajne službe i sigurnosti. Niti izbor navodno "umjerenog" Hassana Rouhanija za predsjednika 2013. nije spriječio uzlaznu putanju IRG-a. U tom će razdoblju usmjeriti svoj fokus na monopolizaciju kulture u Islamskoj Republici, ulažući velika sredstva u društvene i kulturne programe, osobito u ruralnim područjima.
Sve veća zastupljenost IRG-a unutar klerikalnog režima također je rezultirala značajnim priljevom članova Garde u iranski parlament 2021., na izborima koje je iranski narod inače masovno bojkotirao. Danas je IRG temelj administracije iranskog konzervativnog predsjednika Ebrahima Raisija, a njeni članovi zauzimaju ključne ministarske uloge.
Svi navedeni događaji pridonijeli su rastućem značaju IRG-a unutar Islamske Republike u posljednja četiri desetljeća. Ono što je 1979. započelo kao naoružana islamistička milicija 1979. s manje od 500 pripadnika transformiralo se u "državu u državi" s vlastitim gospodarskim, političkim, obavještajnim i kulturnim oružjem i utjecajem. Istovremeno, mlađe generacije IRG-a postaju sve radikalnije i ekstremnije.
Posljednjih tjedana mogli smo čuti kako ta moćna jedinica, u čijem su sastavu kopnene, zračne, pomorske, obavještajne, ali i specijalne postrojbe, sudjeluje u brutalnom gušenju prosvjeda diljem zemlje, koji su krenuli nakon smrti 2-godišnje Mahse Amini koja je pritvorena zbog "neprikladnog odijevanja".
No jednako tako širile su se glasine o njihovim operacijama u Siriji, a zapadni analitičari Gardu nazivaju jednom od najmoćnijh sila na Bliskom istoku. U svom sastavu ima ukupno oko 210 tisuća pripadnika. Također Garda kontrolira Basij miliciju. Riječ je o praktički paravojnoj formaciji koju čine dobrovoljci, a ima 90.000 redovnih vojnika.
Razvoj Iranske revolucionarne garde (IRG) temeljan je za razumijevanje njene pozicije u današnjem Iranu, ali i generalnog stanja u toj državi, napominje se u dubinskoj analizi instituta za Bliski istok iz Washingtona, MEI.
Iranska revolucionarna garda je započela kao tek jedna od islamističkih milicija koje su djelovale kao čuvari Islama i pomogli im u učvršćivanju vlasti u postrevolucionarnom Iranu. Od svog osnutka ona je također služila kao glavni organ za promicanje izvoza islamske revolucije u inozemstvo. To je potvrđeno iranskim ustavom iz 1979., koji uspostavlja IRG kao "ideološku vojsku" i ovlašćuje je ju za "ideološku misiju džihada; tj. širenje suvereniteta Božjeg zakona diljem svijeta.”
Dakle, za razliku od regularne iranske vojske čiji je primarni cilj zaštita iranskih granica, glavna misija IRG-a bila je zaštita šiitske vjeroispovijesti i promicanje islamske revolucije u zemlji i inozemstvu.
Iransko-irački rat (1980.-88.) doveo je do toga da je Garda proširila svoje nadležnosti i profesionalizirala se kao vojna organizacija, postavši zapravo institucionalizirana milicija. Godine 1985. proširila se na tri glavne grane: kopnene snage, zračne snage i mornaricu. Završetak osmogodišnjeg sukoba sa Irakom Saddama Hussaina 1988. i smrt vrhovnog vođe Ajatolaha Homineinija godinu dana kasnije ubrzala je rast Garde.
Početkom devedesetih Iranska revolucionarna Garda počinje uprihoditi i ogromne svote novca.
Njegov tada novoosnovani graditeljski stožer Khatam al-Anbiya, inženjerski i građevinski konglomerat, predvodit će iransku poslijeratnu obnovu i s vremenom izgraditi gospodarsko carstvo. Paralelno je IRG također počeo pružati svojim članovima usluge socijalne pomoći, i to nakon što se usko povezao s nekoliko ideološko-dobrotvornih organizacija (takozvanih bonijada).
Kasnije će se te bonijade duboko ukorijeniti u iranskom gospodarstvu, od burze do industrije nafte i plina. Kasne 1990-e i rane 2000-e dovele su do potpunog uključivanja IRG-a u politiku. Garda je prvo služila kao avangarda tvrdolinijaškog klera protiv liberalizacije iranskog društva i takozvanog reformističkog predsjednika Mohammada Khatamija, a kasnije je čak prijetila da će ukloniti Khatamija s vlasti zbog njegovog blagog odgovora na proturežimske studentske prosvjede.
Izbor Mahmouda Ahmadinejada 2005. za predsjednika dodatno je učvrstio poziciju Garde u iranskoj vladi, a njihovi istaknuti članovi dobili su i ministarske položaje.
Proturežimski nemiri Zelenog pokreta, kada su organizirani masovni prosvjedi u jesen 2009., nakon predsjedničkih izbora koje je, kako su tvrdili, ukrao predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, doveli su i do širenja na IRG-a u obavještajne vode.
Obavještajna organizaciju IRG-a, od 2009. izravno dovodi u pitanje autoritet Ministarstva obavještajne službe i sigurnosti. Niti izbor navodno "umjerenog" Hassana Rouhanija za predsjednika 2013. nije spriječio uzlaznu putanju IRG-a. U tom će razdoblju usmjeriti svoj fokus na monopolizaciju kulture u Islamskoj Republici, ulažući velika sredstva u društvene i kulturne programe, osobito u ruralnim područjima.
Sve veća zastupljenost IRG-a unutar klerikalnog režima također je rezultirala značajnim priljevom članova Garde u iranski parlament 2021., na izborima koje je iranski narod inače masovno bojkotirao. Danas je IRG temelj administracije iranskog konzervativnog predsjednika Ebrahima Raisija, a njeni članovi zauzimaju ključne ministarske uloge.
Svi navedeni događaji pridonijeli su rastućem značaju IRG-a unutar Islamske Republike u posljednja četiri desetljeća. Ono što je 1979. započelo kao naoružana islamistička milicija 1979. s manje od 500 pripadnika transformiralo se u "državu u državi" s vlastitim gospodarskim, političkim, obavještajnim i kulturnim oružjem i utjecajem. Istovremeno, mlađe generacije IRG-a postaju sve radikalnije i ekstremnije.
