Piše: Fra Mile Babić / Svjetlo riječi
Njegove propovijedi i nagovori bili su jezično i stilski dotjerani i vidjelo se da je čitao suvremene autore jer je govorio na suvremeni način. On je proučavao kršćansku i franjevačku duhovnost. Preveo je na hrvatski jezik Spise sv. Franje i čitao tada svjetski najpoznatije istraživače i tumače Franjina života i djela. Imao je doista franjevački odnos prema ljudima, uopće prema živim bićima, prema prirodi, osobito prema svojoj zavičajnoj Rami, koju je predano volio. I vlastitu je smrt očekivao kao svoju sestricu, dakle, onako kako je to naučio od sv. Franje. Imao je osobne relacije prema ljudima. Zauzimao se za ljude i pratio ih prijateljski – pomažući im svojim savjetom, knjigom, tekstom, posredovanjem i, naravno, materijalno – osobito đake i studente. I iskreno se veselio njihovu intelektualnom – i svakom drugom – napretku. Radovao se uspjehu malih i običnih ljudi.
Mali Žilić je bio vezan za svoju Ramu, ali ta ljubav prema Rami nije isključivala njegovu ljubav prema drugim ljudima. Rođen je 1915. za vrijeme Prvog svjetskog rata i doživio je za vrijeme Drugog svjetskog rata sve strahote koje su snašle Ramu. U tom najtežem vremenu pomagao je ljudima u Rami koliko je mogao. Vidio je zla i jednog i drugog političkog režima: i ustaškog (fašističkog) i partizanskog (komunističkog). Teško mu je padalo iseljavanje Ramljaka 1968, koje je uslijedilo zbog gradnje brane na rijeci Rami za buduću hidroelektranu. Da ljudi napuštaju Ramu – iako su imali za to opravdane razloge – činilo ga je tužnim. Doživio je i najnoviji rat u BiH (1992-1995), preminuo je nekoliko mjeseci prije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Opisao je život i povijest Rame u svojim kronikama. Gdje je god bio na službi, ljudi ga pamte po dobru.
Doživio sam u nenametljivom prijateljevanju s njim da jednog čovjeka obvezuje samo tuđa dobrota i da ga samo takva dobrota oslobađa i usrećuje. Obećao sam mu voditi sprovod i držati govor na sprovodu, ali sam za njegovu smrt saznao u Frankfurtu prije nastupa na tribini za mlade. Tada mi se činilo da nisam mogao otkazati nastup i stići navrijeme na sprovod. Ali sada mi se čini da sam trebao otkazati nastup i otići na sprovod. Iako znam da se on na to smije i da se ne ljuti, mene još i danas zbog toga – zbog izdaje prijatelja – grize savjest. Zbog njega sam poželio postati franjevac i zbog njega sam otišao u sjemenište u Visoko. On me je pratio s povjerenjem i onda kada su o meni govorili negativno. Dakle, bio je postojan, pouzdan i vjeran prijatelj. Takav je bio Mali Žilić koji se često tako iskreno smijao da se tresao cijelim svojim tijelom.