Fra Franju Žilića, kojega smo u Rami svi zvali Mali Žilić, vidio sam prvi put u crkvi na Šćitu za vrijeme pučke mise i čuo kako lijepo pjeva Evanđelje. Tada sam išao u osmogodišnju školu. Kada se „misari“ (oni koji su išli na misu) vrate kući, onda je prvo pitanje, koje su postavljali oni koji su ostali kod kuće, glasilo: Tko je pivo Evanđelje? Je li Mali Žilić pivo Evanđelje? Kasnije, kad sam postao ministrant, pobliže sam ga upoznao. Od ostalih fratara razlikovao se po tome što on nikada nije ružio djecu, nije im stalno govorio što trebaju raditi i kakvi trebaju biti, nije, dakle, „žugao“, nije gledao na nas odozgor, nego nam je pristupao s povjerenjem i osmijehom kao sebi dragim osobama. U to vrijeme, kada je odnos prema djeci bio zapovjednički i od djece zahtijevao samo poslušnost, on je prakticirao ja-ti odnos, odnos, dakle, koji poštuje drugu osobu i koji dariva drugu osobu sa svojim povjerenjem i prijateljstvom. Tako je Mali Žilić postao popularan ne samo među djecom i mladima, nego i među odraslima i starima; osobito je bio omiljen među onim mladima, koji su nailazili na nerazumijevanje svoje sredine, i među onim starima kojima gotovo nitko nije poklanjao pažnju i povjerenje.
Piše: Fra Mile Babić / Svjetlo riječi
Njegove propovijedi i nagovori bili su jezično i stilski dotjerani i vidjelo se da je čitao suvremene autore jer je govorio na suvremeni način. On je proučavao kršćansku i franjevačku duhovnost. Preveo je na hrvatski jezik Spise sv. Franje i čitao tada svjetski najpoznatije istraživače i tumače Franjina života i djela. Imao je doista franjevački odnos prema ljudima, uopće prema živim bićima, prema prirodi, osobito prema svojoj zavičajnoj Rami, koju je predano volio. I vlastitu je smrt očekivao kao svoju sestricu, dakle, onako kako je to naučio od sv. Franje. Imao je osobne relacije prema ljudima. Zauzimao se za ljude i pratio ih prijateljski – pomažući im svojim savjetom, knjigom, tekstom, posredovanjem i, naravno, materijalno – osobito đake i studente. I iskreno se veselio njihovu intelektualnom – i svakom drugom – napretku. Radovao se uspjehu malih i običnih ljudi.
Mali Žilić je bio vezan za svoju Ramu, ali ta ljubav prema Rami nije isključivala njegovu ljubav prema drugim ljudima. Rođen je 1915. za vrijeme Prvog svjetskog rata i doživio je za vrijeme Drugog svjetskog rata sve strahote koje su snašle Ramu. U tom najtežem vremenu pomagao je ljudima u Rami koliko je mogao. Vidio je zla i jednog i drugog političkog režima: i ustaškog (fašističkog) i partizanskog (komunističkog). Teško mu je padalo iseljavanje Ramljaka 1968, koje je uslijedilo zbog gradnje brane na rijeci Rami za buduću hidroelektranu. Da ljudi napuštaju Ramu – iako su imali za to opravdane razloge – činilo ga je tužnim. Doživio je i najnoviji rat u BiH (1992-1995), preminuo je nekoliko mjeseci prije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Opisao je život i povijest Rame u svojim kronikama. Gdje je god bio na službi, ljudi ga pamte po dobru.
Doživio sam u nenametljivom prijateljevanju s njim da jednog čovjeka obvezuje samo tuđa dobrota i da ga samo takva dobrota oslobađa i usrećuje. Obećao sam mu voditi sprovod i držati govor na sprovodu, ali sam za njegovu smrt saznao u Frankfurtu prije nastupa na tribini za mlade. Tada mi se činilo da nisam mogao otkazati nastup i stići navrijeme na sprovod. Ali sada mi se čini da sam trebao otkazati nastup i otići na sprovod. Iako znam da se on na to smije i da se ne ljuti, mene još i danas zbog toga – zbog izdaje prijatelja – grize savjest. Zbog njega sam poželio postati franjevac i zbog njega sam otišao u sjemenište u Visoko. On me je pratio s povjerenjem i onda kada su o meni govorili negativno. Dakle, bio je postojan, pouzdan i vjeran prijatelj. Takav je bio Mali Žilić koji se često tako iskreno smijao da se tresao cijelim svojim tijelom.
Piše: Fra Mile Babić / Svjetlo riječi
Njegove propovijedi i nagovori bili su jezično i stilski dotjerani i vidjelo se da je čitao suvremene autore jer je govorio na suvremeni način. On je proučavao kršćansku i franjevačku duhovnost. Preveo je na hrvatski jezik Spise sv. Franje i čitao tada svjetski najpoznatije istraživače i tumače Franjina života i djela. Imao je doista franjevački odnos prema ljudima, uopće prema živim bićima, prema prirodi, osobito prema svojoj zavičajnoj Rami, koju je predano volio. I vlastitu je smrt očekivao kao svoju sestricu, dakle, onako kako je to naučio od sv. Franje. Imao je osobne relacije prema ljudima. Zauzimao se za ljude i pratio ih prijateljski – pomažući im svojim savjetom, knjigom, tekstom, posredovanjem i, naravno, materijalno – osobito đake i studente. I iskreno se veselio njihovu intelektualnom – i svakom drugom – napretku. Radovao se uspjehu malih i običnih ljudi.
Mali Žilić je bio vezan za svoju Ramu, ali ta ljubav prema Rami nije isključivala njegovu ljubav prema drugim ljudima. Rođen je 1915. za vrijeme Prvog svjetskog rata i doživio je za vrijeme Drugog svjetskog rata sve strahote koje su snašle Ramu. U tom najtežem vremenu pomagao je ljudima u Rami koliko je mogao. Vidio je zla i jednog i drugog političkog režima: i ustaškog (fašističkog) i partizanskog (komunističkog). Teško mu je padalo iseljavanje Ramljaka 1968, koje je uslijedilo zbog gradnje brane na rijeci Rami za buduću hidroelektranu. Da ljudi napuštaju Ramu – iako su imali za to opravdane razloge – činilo ga je tužnim. Doživio je i najnoviji rat u BiH (1992-1995), preminuo je nekoliko mjeseci prije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Opisao je život i povijest Rame u svojim kronikama. Gdje je god bio na službi, ljudi ga pamte po dobru.
Doživio sam u nenametljivom prijateljevanju s njim da jednog čovjeka obvezuje samo tuđa dobrota i da ga samo takva dobrota oslobađa i usrećuje. Obećao sam mu voditi sprovod i držati govor na sprovodu, ali sam za njegovu smrt saznao u Frankfurtu prije nastupa na tribini za mlade. Tada mi se činilo da nisam mogao otkazati nastup i stići navrijeme na sprovod. Ali sada mi se čini da sam trebao otkazati nastup i otići na sprovod. Iako znam da se on na to smije i da se ne ljuti, mene još i danas zbog toga – zbog izdaje prijatelja – grize savjest. Zbog njega sam poželio postati franjevac i zbog njega sam otišao u sjemenište u Visoko. On me je pratio s povjerenjem i onda kada su o meni govorili negativno. Dakle, bio je postojan, pouzdan i vjeran prijatelj. Takav je bio Mali Žilić koji se često tako iskreno smijao da se tresao cijelim svojim tijelom.
