Iran, unatoč intenzivnim vojnim napadima u ratu koji vode Sjedinjene Američke Države i Izrael, uspijeva ostvarivati znatno veće prihode od izvoza nafte nego prije početka sukoba. Dok su zemlje Perzijskog zaljeva desetljećima gradile reputaciju pouzdanih i jeftinih dobavljača energenata, aktualni rat ozbiljno je narušio tu sliku. Zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi oko 15 posto svjetske nafte, većina država regije smanjila je proizvodnju i bilježi pad prihoda. Iran je pritom iznimka, analizira The Economist.
Zarada dvostruko veća
Prema dostupnim procjenama, Iran trenutačno izvozi između 2,4 i 2,8 milijuna barela nafte i naftnih derivata dnevno, što je razina jednaka ili čak viša od prošlogodišnje.
Istodobno, zbog poremećaja na tržištu i rasta cijena, Teheran svoju naftu prodaje po znatno višim cijenama, pa dnevni prihodi dosežu gotovo dvostruko veće iznose nego prije početka američko-izraelskih napada krajem veljače. Iako je vojno pod pritiskom, Iran u energetskom smislu zasad izlazi kao pobjednik.
Takav rezultat proizlazi iz složenog i prilagodljivog sustava trgovine naftom koji se oslanja na tri ključna stupa: prodajnu mrežu, logistiku i sustav financiranja u sjeni. Iako je izvoz formalno u nadležnosti državne kompanije National Iranian Oil Company, u praksi naftu prodaju različite državne i paradržavne strukture kojima se dodjeljuju količine za trgovinu.
Garda sve kontrolira
Sustav kontrolira relativno mali broj utjecajnih pojedinaca koji putem vlastitih mreža pretvaraju naftu u novac. Velik dio prihoda pritom završava u rukama elitne vojne formacije Revolutionary Guard, koja ima sve veću ulogu u gospodarstvu.
Drugi stup čini logistika. Revolutionary Guard kontrolira ključne pomorske pravce i organizaciju transporta, uključujući i prolaz kroz Hormuški tjesnac. Tankeri koriste posebne sigurnosne protokole, a često plove uz iransku obalu pod nadzorom vojske. U nekim slučajevima naplaćuje se i svojevrsna “cestarina” za prolazak. Kako bi izbjegli otkrivanje i sankcije, brodovi često isključuju transpondere, krivotvore dokumentaciju ili prebacuju teret na druge brodove na otvorenom moru, primjerice u blizini Malezije ili Singapura.
Treći stup čini razgranat financijski sustav u sjeni. Kupci iranske nafte, najčešće iz Kine, plaćanja izvršavaju preko posebnih računa otvorenih na ime fiktivnih kompanija, uglavnom u manjim kineskim bankama ili u Hong Kongu. Novac se zatim preusmjerava kroz složenu mrežu dodatnih računa i tvrtki diljem svijeta. Dio sredstava ostaje u Kini za financiranje uvoza, dok se ostatak distribuira na različite lokacije, uključujući Europu i Aziju. Takav sustav, koji uključuje tisuće računa, iznimno je teško pratiti i onemogućiti.
Kina ima ključnu ulogu
Kina pritom ima ključnu ulogu, jer apsorbira više od 90 posto iranske nafte. Glavni kupci su male, neovisne rafinerije koje su manje izložene međunarodnim sankcijama. Iako je Iran prije rata nudio znatne popuste kako bi privukao kupce, poremećaji na tržištu doveli su do smanjenja tih popusta, pa je iranska nafta sada skuplja nego prije, prateći rast globalnih cijena.
Unatoč pritiscima i sankcijama, Iran je razvio sustav koji je iznimno otporan na vanjske udare. Alternativni izvozni terminali, decentralizirana prodajna mreža i fleksibilni financijski tokovi omogućuju mu nastavak poslovanja čak i u ratnim uvjetima. Iako su pojedini kanali zatvoreni, novi se brzo uspostavljaju, a sredstva se kontinuirano preusmjeravaju kako bi ostala izvan dosega sankcija.
Zaključno, iako trpi vojne napade, Iran uspijeva održati stabilne, pa čak i povećane prihode od nafte zahvaljujući sofisticiranom sustavu zaobilaženja sankcija i globalnoj mreži partnera. Bez izravnih i sveobuhvatnih napada na energetsku infrastrukturu, takav sustav teško je zaustaviti, što Teheranu omogućuje nastavak financiranja ratnih aktivnosti i očuvanje ekonomske stabilnosti režima.
Zarada dvostruko veća
Prema dostupnim procjenama, Iran trenutačno izvozi između 2,4 i 2,8 milijuna barela nafte i naftnih derivata dnevno, što je razina jednaka ili čak viša od prošlogodišnje.
Istodobno, zbog poremećaja na tržištu i rasta cijena, Teheran svoju naftu prodaje po znatno višim cijenama, pa dnevni prihodi dosežu gotovo dvostruko veće iznose nego prije početka američko-izraelskih napada krajem veljače. Iako je vojno pod pritiskom, Iran u energetskom smislu zasad izlazi kao pobjednik.
Takav rezultat proizlazi iz složenog i prilagodljivog sustava trgovine naftom koji se oslanja na tri ključna stupa: prodajnu mrežu, logistiku i sustav financiranja u sjeni. Iako je izvoz formalno u nadležnosti državne kompanije National Iranian Oil Company, u praksi naftu prodaju različite državne i paradržavne strukture kojima se dodjeljuju količine za trgovinu.
Garda sve kontrolira
Sustav kontrolira relativno mali broj utjecajnih pojedinaca koji putem vlastitih mreža pretvaraju naftu u novac. Velik dio prihoda pritom završava u rukama elitne vojne formacije Revolutionary Guard, koja ima sve veću ulogu u gospodarstvu.
Drugi stup čini logistika. Revolutionary Guard kontrolira ključne pomorske pravce i organizaciju transporta, uključujući i prolaz kroz Hormuški tjesnac. Tankeri koriste posebne sigurnosne protokole, a često plove uz iransku obalu pod nadzorom vojske. U nekim slučajevima naplaćuje se i svojevrsna “cestarina” za prolazak. Kako bi izbjegli otkrivanje i sankcije, brodovi često isključuju transpondere, krivotvore dokumentaciju ili prebacuju teret na druge brodove na otvorenom moru, primjerice u blizini Malezije ili Singapura.
Treći stup čini razgranat financijski sustav u sjeni. Kupci iranske nafte, najčešće iz Kine, plaćanja izvršavaju preko posebnih računa otvorenih na ime fiktivnih kompanija, uglavnom u manjim kineskim bankama ili u Hong Kongu. Novac se zatim preusmjerava kroz složenu mrežu dodatnih računa i tvrtki diljem svijeta. Dio sredstava ostaje u Kini za financiranje uvoza, dok se ostatak distribuira na različite lokacije, uključujući Europu i Aziju. Takav sustav, koji uključuje tisuće računa, iznimno je teško pratiti i onemogućiti.
Kina ima ključnu ulogu
Kina pritom ima ključnu ulogu, jer apsorbira više od 90 posto iranske nafte. Glavni kupci su male, neovisne rafinerije koje su manje izložene međunarodnim sankcijama. Iako je Iran prije rata nudio znatne popuste kako bi privukao kupce, poremećaji na tržištu doveli su do smanjenja tih popusta, pa je iranska nafta sada skuplja nego prije, prateći rast globalnih cijena.
Unatoč pritiscima i sankcijama, Iran je razvio sustav koji je iznimno otporan na vanjske udare. Alternativni izvozni terminali, decentralizirana prodajna mreža i fleksibilni financijski tokovi omogućuju mu nastavak poslovanja čak i u ratnim uvjetima. Iako su pojedini kanali zatvoreni, novi se brzo uspostavljaju, a sredstva se kontinuirano preusmjeravaju kako bi ostala izvan dosega sankcija.
Zaključno, iako trpi vojne napade, Iran uspijeva održati stabilne, pa čak i povećane prihode od nafte zahvaljujući sofisticiranom sustavu zaobilaženja sankcija i globalnoj mreži partnera. Bez izravnih i sveobuhvatnih napada na energetsku infrastrukturu, takav sustav teško je zaustaviti, što Teheranu omogućuje nastavak financiranja ratnih aktivnosti i očuvanje ekonomske stabilnosti režima.
