Ivica Mišić je u klupama saborskog zastupnika RH u proteklom mandatu važio za iznimno vrijednog zastupnika koji se „bez dlake na jeziku“ nije libio za govornicom uputiti britke riječi koje nisu nikoga poštedjele kada je u pitanju obrana interesa Hrvata njegove rodne Bosanske Posavine, ali i osobito interes hrvatskigh povratnika u Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini. Pokrenuo je brojna pitanja i inicijative, stoga smo Mišića željeli približiti javnosti, njegove ideje i prioritete za koje se zalaže kroz politički rad.
Piše: Anto PRANJKIĆ
Kako biste opisali svoj životni moto i u najkraćem životni put?
Rodio sam se u Dubravama kod Brčkog. Živim i radim kao poduzetnik u Vinkovcima. Oženjen sam i imam troje djece. Pragmatičar sam i ne mogu preći preko istine. Svoj sam cijeli život gradio na tradicijskim vrijednostima koje sam ponio iz svojega obiteljskoga doma iz Dubrava kod Brčkog. Radim već više od 40 godina u privatnom poduzetništvu i sve što sam kroz ove godine naučio temelji se na korektnom i poštenom odnosu prema drugim ljudima i životnoj paroli da činim drugima ono što bih želio sebi i svojoj djeci. To je moj životni moto i tako učim svoju djecu. U svom mandatu zalagao sam se da se Hrvatima u dijaspori dade bolja mogućnost sudjelovanja u razvitku zemlje. Kao član odbora za Hrvate izvan RH saznao sam s kakvim se problemima susreću naši sunarodnjaci kao manjine u susjednim zemljama, pogotovo u Srbiji. Unatoč činjenici da smo Srbima u Hrvatskoj dali sve, naši ljudi žive na rubu osnovnih životnih potreba. To se mora promijeniti. Ne uvijam kad govorim i ne kalkuliran što ću reći i nisam populist. Ako netko dobro radi pohvalit ću ga, ako je netko loš ili zloban prozvat ću ga, ali sve dostojanstveno i ljudski. Kao poduzetnik zalagao sam se bolje poticajne mjere u gospodarstvu, a kao katolik i vjernik za osnovne vrijednosti ljudskoga života i zaštite dostojanstva čovjeka. Kao realiziran čovjek u životu, jer sam sretan djed i uspješan poduzetnik, nemam dlake na jeziku i istina mi je sve.
Ipak pojasnite zašto ste po stranu ostavili poduzetništvo i okrenili se nešto više svijetu politike?
Za politiku se nisam sam odlučio. Skupina prijatelja je molila da kao predsjednik Udruge poduzetnika iz Bosne Prsten za Slavoniju dam svoj doprinos. Nagovorili su me, jer su mislili da vrijedim i mogu nešto učiniti. Nikoga nisam molio za glas, ali su moji Slavonci prepoznali i dali mi potporu prvi put, a onda i drugi. Politika? Čovjek je ljudsko biće i prirodno ima težnju odnosa sa drugim ljudima, pomagati im, biti pri ruci, komunicirati. Mene su ljudi izabrali da im pomognem artikulirati i iznositi njihove probleme te tražiti rješenja. Ja sam to prihvatio i u ovih pet godina učinio najviše što sam mogao. Pozive nisam odbijao i ljude sam dočekivao u Saboru i pokušavao rješavati probleme. Moja su vrata uvijek bila širom otvorena.I Nisam birao komu. Bila su otvorena svakomu tko se javio. U trenutku kada su me ljudi izabrali postao sam svjestan da imam odgovornost i zadatak pokušati učiniti nešto što će biti od koristi mojim sugrađanima i nastojao sam svoje zadaće ispunjavati na najbolji mogući način. U pet godina mandata vidio sam svu specifičnost bavljenja politikom, njezine dobre, ali i loše strane. Potrebu da čovjek bude uključen u sve životne tokove ako želi sudjelovati u poboljšanju života ljudi u zajednici u kojoj živi.
Kazali ste da ste bili izvan stranačkih opredjeljenja, ipak opredijelili ste se za HDZ jer ste na listi za dijasporu ispred HDZ-a?
-Ako sjedite u oporbi onda ništa nećete napraviti, ništa nećete učiniti. Ja nisam član HDZ-a. Istina, zvao me je premijer. Nisam pristao biti članom, ali mi je HDZ bliži od svih drugih opcija. Mislim da sam na taj način otvorio vrata našim ljudima koji žele čuti istinu. Nikada nisam imao problema s premijerom Plenkovićem. Uvijek smo se međusobno uvažvali i ja sam neovisno govorio. Podržavam HDZ-a i premijera Plenkovića i smatram da su najprihvatljiviji u ovom trenutku.
U Saboru ste često govorili i o ideološkim pitanjima?
-Mjesec svibanj je bio mjesec tuge za sve Hrvate, pa sam na sjednicama Sabora govorio o potrebi prisjećanja na naše ubijene na Beiburgu i drugim stratištima tijekom komunističkog totalitarnog sustava. U svibnju je ubijeno više Hrvata nego što je koronavirus ubio u cijelom svijetu, mjesec je to u kojem je 12 redarstvenika u Borovu ubijeno, a za njih nitko nije odgovarao. Pitam se zašto je to tako? Zato što je Hrvatska za nekoga slučajna država. Za nekoga ona nije potrebna i on ju ne želi. Jedna skupina želi umanjiti vrijednosti Domovinskoga rata i Hrvatsku proglasiti ustaškom zemljom. Sjetimo se samo bivšeg hrvatskog predsjednika koji je u Izraelu rekao kako na hrvatskim grudima još uvijek toji ustaška zmija. Sjetimo se i onih koji su rekli da u Hrvatskoj nije ubijeno dovoljno ljudi. Sjetimo se samo 200 000 ubijenih na Bleiburgu. Sjetimo se uvreda da smo agresori na BiH. Mene zanima tko ovu Hrvatsku želi proglasiti ustaškom i tko je u Splitu nacrtao kukasti križ? Zašto su podcjenjivali predsjednicu kada je navijala za Hrvatsku za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva? Tko nam predaje povijest po školama? Rijetko možete vidjeti povjesničare koji govore o vrijednostima Domovinskoga rata i da budu u medijima. Zanima me gdje su ti veliki desničari koji se skrivaju po potrebi, a onda odradili posao za Milanovića. Pitam Vas gdje idemo? Postoje neke vrijednosti i granice preko kojih se i protiv kojih se ne smije.
Otvoreno ste sa govornice Sabora u više navrata govorili o problemima Bosanske Posavine?
Da, jesam jer sam ih čuo kako mole za pomoć u Garevcu. Ti su ljudi zaboravljeni. Izdani. I kada Vam se obrate za pomoć u trenutku kada im žele ponovno rušiti kuće, nakon što su im već jednom srušili 90-tih i raselili, a oni svojim sredstvima, ponavljam svojim sredstvima, ponovno izgradili, i kada vam kažu da te iste kuće opet netko želi porušiti zbog gradnje neke autoceste, naravno da ćete pomoći. Jer, taj kraj je obilježila patnja, još krajem Drugoga svjetskoga rata, kada ni jedno dijete nije znalo gdje mu je djed, a ljudi su ubijani kao da nisu ljudi. Samo ih je u jednom danu 1945. godine na jednom mjestu pobijeno preko 550. Kad Vas ti ljudi zamole, onda sve u vama govori da im pomognete koliko možete. Htjeli su im porušiti kuće u Garevcu. Otišao sam s novinarom Antom Pranjkićem tamo i saslušao ih. Prenio njihove vapaje hrvatskoj javnosti i premijeru Plenkoviću. Zamolio sam ga i on je tim ljudima pomogao jer se osobno založio da se cesta preusmjeri. Riješili smo taj problem, ali autocesta prijeti rušenje i kuća u drugim hrvatskim selima u Republici Srpskoj. Ovih sam dana posjetio Ivanjsku, gdje su me također ljudi zamolili da reagiramo. Ivanjska se nalazi u općini Prijedor. U Rami se također događaju određene stvari, koje za sada, gospodin Ivančević dobro rješava, pa smatram da reakcija nije potrebna, ali i tamo postoje problemi u sušno vrijeme, a vjerujem da se i to dade jednostavno riješiti.
Koji su po Vama najveći problemi Hrvata Središnje Bosne?
Podrušje oko Viteza se pokazalo da posjeduje ljude koji imaju viziju i poduzetnički duh. Oni svojim potezima, promišljanjima i dugogodišnjim radom opstaju na tržištu i najbolji su pokazatelj kako se od svojega rada dade živjeti. Posjetio sam gospodina Rajkovića i vidio što sve čovjek pokušava napraviti svojim radom. I on i njegove kolege. Problem Središnje Bosne je u lošoj gotovo nikakvoj političkoj zastupljenosti koja mora biti veća i bolja. To su vrijedni ljudi. Propatili u Domovinskom ratu, digli se iz pepela i logično je da se sada mora raditi kako bi ti ljudi imali određene olakšice. Njima treba samo potpora politike i stvorit će čudo. Posjetio sam bolnicu uNovoj Biloj. Zamislite, ta bolnica nema gubitaka. U Hrvatskoj su gubici na svakom koraku, a tamo ljuudi u plusu. Za ne povjerovati, ali je tako. Kada sam razgovarao sa ljudima iz Viteza vidio sam vleiku želju za i volju i sigurno ću i kao poduzetnik i kao pilitičar, kad god budem imao priliku tim ljudima maskimalno pomagati. I još nešto, u Vitezu živi i moralna vertikala toga kraja. To je novinar Zvonimir Čilić, koji je u ratu, ljudima pokazivao kako treba živjeti u teškim trenucima. Bio je i ostao jedan gospodin vedrog duha, ozbiljnog pogleda na život i radoholičar. To sam čuo od drugih ljudi i u to se neki dan i sam uvjerio.
I osobno ste sudjelovali u pokušaju ostvarenja jednog zanimljivog projekta pješačkog mosta koji bi povezao lijevu i desnu strane rijeke Save.
Moja je ideja bila da jednim mostom za pješake između Županje i Orašja povežemo Slavoniju i Posavinu. S oraške strane postojala je dobra volja da se to realizira, ali nije bilo dovoljno volje s od strane gradonačlenika Županje. Bila je to dobro izorganizirana ideja i pokušalo se dogovoriti, ali i vrijeme i neke okolnosti su to usporile. No, ta ideja postoji i dalje i volio bih da ju realiziramo, jer smatram da bi to bila sjajna veza između Slavonije i Posavine i bila bi to kao pupčana veza. Naravno, da bi na granici bila policija. Ovaj projekt ne bi koštao niti jednu od ove dvije države jer će i BiH jednoga dana ući u Europsku uniju.
Postoji još jedna inicijativa „Kamen i ravnica zajedno“ koju podržavate?
Da višefunkcionalni projekt „Kamen i ravnica zajedno“ kojega zajedno pokreću naši ljudi iz Posavine i Hercegovine. Čuo sam za taj projekt i drago mi je da se nakon 30 godina i o tome govori i znam da bi to lijepo bilo. Kao što želimo povezati Slavoniju i Posavinu, vrlo je važno povezati Posavinu i Hercegovinu preko Središnje Bosne. I to bi bio moj životni projekt. Bio bi sretan čovjek, jer to je jedan narod. Moja je supruga Hercegovka. Mi smo jedan narod. Ima nas svugdje i trebamo se povezati. Ima nas u Hrvatskoj, ali još uvijek i u svim dijelovima BiH gdje smo vjekovima živjeli. Malo jače međusobno povezivanje bi bilo prijeko potrebno.
Vi ste iz Bosanske Posavine i kao neovisni kandidat na izborima za XI izbornu jedinicu očekujete potporu u Posavini. Što očekujete u Središnjoj Bosni i Hercegovini?
Zalagao sam se i uspio da Hrvatima Garevca ne poruše kuće zbog izgradnje autoceste. U narednom periodu, ako budem imao prigodu, zalagat ću se za Ivanjsku kod Prijedora, Kornicu i gdje god zatreba za tu svrhu. Ja sam oženjen iz Hercegovine, a imam mnogo prijatelja i u Središnjoj Bosni, pogotovo poduzetnika. Mislim da ću imati solidnu potporu. Ljudi koji su pratili moje govore su mi slali čestitke kada sam govorio u Saboru. Ja ih pozdravljam. Svi znaju što sam radio i ako su me prepoznali kao čovjeka koji govori i njihovim jezikom, ja sam tu. Mnogo je njih iz iseljeništva i nadam se da ću imati solidnu potporu, ali i ako se dogodi drugačije ostat ćemo što i jesmo, jedan narod i to i da hoćemo ne možemo nikada promijeniti.
Piše: Anto PRANJKIĆ
Kako biste opisali svoj životni moto i u najkraćem životni put?
Rodio sam se u Dubravama kod Brčkog. Živim i radim kao poduzetnik u Vinkovcima. Oženjen sam i imam troje djece. Pragmatičar sam i ne mogu preći preko istine. Svoj sam cijeli život gradio na tradicijskim vrijednostima koje sam ponio iz svojega obiteljskoga doma iz Dubrava kod Brčkog. Radim već više od 40 godina u privatnom poduzetništvu i sve što sam kroz ove godine naučio temelji se na korektnom i poštenom odnosu prema drugim ljudima i životnoj paroli da činim drugima ono što bih želio sebi i svojoj djeci. To je moj životni moto i tako učim svoju djecu. U svom mandatu zalagao sam se da se Hrvatima u dijaspori dade bolja mogućnost sudjelovanja u razvitku zemlje. Kao član odbora za Hrvate izvan RH saznao sam s kakvim se problemima susreću naši sunarodnjaci kao manjine u susjednim zemljama, pogotovo u Srbiji. Unatoč činjenici da smo Srbima u Hrvatskoj dali sve, naši ljudi žive na rubu osnovnih životnih potreba. To se mora promijeniti. Ne uvijam kad govorim i ne kalkuliran što ću reći i nisam populist. Ako netko dobro radi pohvalit ću ga, ako je netko loš ili zloban prozvat ću ga, ali sve dostojanstveno i ljudski. Kao poduzetnik zalagao sam se bolje poticajne mjere u gospodarstvu, a kao katolik i vjernik za osnovne vrijednosti ljudskoga života i zaštite dostojanstva čovjeka. Kao realiziran čovjek u životu, jer sam sretan djed i uspješan poduzetnik, nemam dlake na jeziku i istina mi je sve.
Ipak pojasnite zašto ste po stranu ostavili poduzetništvo i okrenili se nešto više svijetu politike?
Za politiku se nisam sam odlučio. Skupina prijatelja je molila da kao predsjednik Udruge poduzetnika iz Bosne Prsten za Slavoniju dam svoj doprinos. Nagovorili su me, jer su mislili da vrijedim i mogu nešto učiniti. Nikoga nisam molio za glas, ali su moji Slavonci prepoznali i dali mi potporu prvi put, a onda i drugi. Politika? Čovjek je ljudsko biće i prirodno ima težnju odnosa sa drugim ljudima, pomagati im, biti pri ruci, komunicirati. Mene su ljudi izabrali da im pomognem artikulirati i iznositi njihove probleme te tražiti rješenja. Ja sam to prihvatio i u ovih pet godina učinio najviše što sam mogao. Pozive nisam odbijao i ljude sam dočekivao u Saboru i pokušavao rješavati probleme. Moja su vrata uvijek bila širom otvorena.I Nisam birao komu. Bila su otvorena svakomu tko se javio. U trenutku kada su me ljudi izabrali postao sam svjestan da imam odgovornost i zadatak pokušati učiniti nešto što će biti od koristi mojim sugrađanima i nastojao sam svoje zadaće ispunjavati na najbolji mogući način. U pet godina mandata vidio sam svu specifičnost bavljenja politikom, njezine dobre, ali i loše strane. Potrebu da čovjek bude uključen u sve životne tokove ako želi sudjelovati u poboljšanju života ljudi u zajednici u kojoj živi.
Kazali ste da ste bili izvan stranačkih opredjeljenja, ipak opredijelili ste se za HDZ jer ste na listi za dijasporu ispred HDZ-a?
-Ako sjedite u oporbi onda ništa nećete napraviti, ništa nećete učiniti. Ja nisam član HDZ-a. Istina, zvao me je premijer. Nisam pristao biti članom, ali mi je HDZ bliži od svih drugih opcija. Mislim da sam na taj način otvorio vrata našim ljudima koji žele čuti istinu. Nikada nisam imao problema s premijerom Plenkovićem. Uvijek smo se međusobno uvažvali i ja sam neovisno govorio. Podržavam HDZ-a i premijera Plenkovića i smatram da su najprihvatljiviji u ovom trenutku.
U Saboru ste često govorili i o ideološkim pitanjima?
-Mjesec svibanj je bio mjesec tuge za sve Hrvate, pa sam na sjednicama Sabora govorio o potrebi prisjećanja na naše ubijene na Beiburgu i drugim stratištima tijekom komunističkog totalitarnog sustava. U svibnju je ubijeno više Hrvata nego što je koronavirus ubio u cijelom svijetu, mjesec je to u kojem je 12 redarstvenika u Borovu ubijeno, a za njih nitko nije odgovarao. Pitam se zašto je to tako? Zato što je Hrvatska za nekoga slučajna država. Za nekoga ona nije potrebna i on ju ne želi. Jedna skupina želi umanjiti vrijednosti Domovinskoga rata i Hrvatsku proglasiti ustaškom zemljom. Sjetimo se samo bivšeg hrvatskog predsjednika koji je u Izraelu rekao kako na hrvatskim grudima još uvijek toji ustaška zmija. Sjetimo se i onih koji su rekli da u Hrvatskoj nije ubijeno dovoljno ljudi. Sjetimo se samo 200 000 ubijenih na Bleiburgu. Sjetimo se uvreda da smo agresori na BiH. Mene zanima tko ovu Hrvatsku želi proglasiti ustaškom i tko je u Splitu nacrtao kukasti križ? Zašto su podcjenjivali predsjednicu kada je navijala za Hrvatsku za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva? Tko nam predaje povijest po školama? Rijetko možete vidjeti povjesničare koji govore o vrijednostima Domovinskoga rata i da budu u medijima. Zanima me gdje su ti veliki desničari koji se skrivaju po potrebi, a onda odradili posao za Milanovića. Pitam Vas gdje idemo? Postoje neke vrijednosti i granice preko kojih se i protiv kojih se ne smije.
Otvoreno ste sa govornice Sabora u više navrata govorili o problemima Bosanske Posavine?
Da, jesam jer sam ih čuo kako mole za pomoć u Garevcu. Ti su ljudi zaboravljeni. Izdani. I kada Vam se obrate za pomoć u trenutku kada im žele ponovno rušiti kuće, nakon što su im već jednom srušili 90-tih i raselili, a oni svojim sredstvima, ponavljam svojim sredstvima, ponovno izgradili, i kada vam kažu da te iste kuće opet netko želi porušiti zbog gradnje neke autoceste, naravno da ćete pomoći. Jer, taj kraj je obilježila patnja, još krajem Drugoga svjetskoga rata, kada ni jedno dijete nije znalo gdje mu je djed, a ljudi su ubijani kao da nisu ljudi. Samo ih je u jednom danu 1945. godine na jednom mjestu pobijeno preko 550. Kad Vas ti ljudi zamole, onda sve u vama govori da im pomognete koliko možete. Htjeli su im porušiti kuće u Garevcu. Otišao sam s novinarom Antom Pranjkićem tamo i saslušao ih. Prenio njihove vapaje hrvatskoj javnosti i premijeru Plenkoviću. Zamolio sam ga i on je tim ljudima pomogao jer se osobno založio da se cesta preusmjeri. Riješili smo taj problem, ali autocesta prijeti rušenje i kuća u drugim hrvatskim selima u Republici Srpskoj. Ovih sam dana posjetio Ivanjsku, gdje su me također ljudi zamolili da reagiramo. Ivanjska se nalazi u općini Prijedor. U Rami se također događaju određene stvari, koje za sada, gospodin Ivančević dobro rješava, pa smatram da reakcija nije potrebna, ali i tamo postoje problemi u sušno vrijeme, a vjerujem da se i to dade jednostavno riješiti.
Koji su po Vama najveći problemi Hrvata Središnje Bosne?
Podrušje oko Viteza se pokazalo da posjeduje ljude koji imaju viziju i poduzetnički duh. Oni svojim potezima, promišljanjima i dugogodišnjim radom opstaju na tržištu i najbolji su pokazatelj kako se od svojega rada dade živjeti. Posjetio sam gospodina Rajkovića i vidio što sve čovjek pokušava napraviti svojim radom. I on i njegove kolege. Problem Središnje Bosne je u lošoj gotovo nikakvoj političkoj zastupljenosti koja mora biti veća i bolja. To su vrijedni ljudi. Propatili u Domovinskom ratu, digli se iz pepela i logično je da se sada mora raditi kako bi ti ljudi imali određene olakšice. Njima treba samo potpora politike i stvorit će čudo. Posjetio sam bolnicu uNovoj Biloj. Zamislite, ta bolnica nema gubitaka. U Hrvatskoj su gubici na svakom koraku, a tamo ljuudi u plusu. Za ne povjerovati, ali je tako. Kada sam razgovarao sa ljudima iz Viteza vidio sam vleiku želju za i volju i sigurno ću i kao poduzetnik i kao pilitičar, kad god budem imao priliku tim ljudima maskimalno pomagati. I još nešto, u Vitezu živi i moralna vertikala toga kraja. To je novinar Zvonimir Čilić, koji je u ratu, ljudima pokazivao kako treba živjeti u teškim trenucima. Bio je i ostao jedan gospodin vedrog duha, ozbiljnog pogleda na život i radoholičar. To sam čuo od drugih ljudi i u to se neki dan i sam uvjerio.
I osobno ste sudjelovali u pokušaju ostvarenja jednog zanimljivog projekta pješačkog mosta koji bi povezao lijevu i desnu strane rijeke Save.
Moja je ideja bila da jednim mostom za pješake između Županje i Orašja povežemo Slavoniju i Posavinu. S oraške strane postojala je dobra volja da se to realizira, ali nije bilo dovoljno volje s od strane gradonačlenika Županje. Bila je to dobro izorganizirana ideja i pokušalo se dogovoriti, ali i vrijeme i neke okolnosti su to usporile. No, ta ideja postoji i dalje i volio bih da ju realiziramo, jer smatram da bi to bila sjajna veza između Slavonije i Posavine i bila bi to kao pupčana veza. Naravno, da bi na granici bila policija. Ovaj projekt ne bi koštao niti jednu od ove dvije države jer će i BiH jednoga dana ući u Europsku uniju.
Postoji još jedna inicijativa „Kamen i ravnica zajedno“ koju podržavate?
Da višefunkcionalni projekt „Kamen i ravnica zajedno“ kojega zajedno pokreću naši ljudi iz Posavine i Hercegovine. Čuo sam za taj projekt i drago mi je da se nakon 30 godina i o tome govori i znam da bi to lijepo bilo. Kao što želimo povezati Slavoniju i Posavinu, vrlo je važno povezati Posavinu i Hercegovinu preko Središnje Bosne. I to bi bio moj životni projekt. Bio bi sretan čovjek, jer to je jedan narod. Moja je supruga Hercegovka. Mi smo jedan narod. Ima nas svugdje i trebamo se povezati. Ima nas u Hrvatskoj, ali još uvijek i u svim dijelovima BiH gdje smo vjekovima živjeli. Malo jače međusobno povezivanje bi bilo prijeko potrebno.
Vi ste iz Bosanske Posavine i kao neovisni kandidat na izborima za XI izbornu jedinicu očekujete potporu u Posavini. Što očekujete u Središnjoj Bosni i Hercegovini?
Zalagao sam se i uspio da Hrvatima Garevca ne poruše kuće zbog izgradnje autoceste. U narednom periodu, ako budem imao prigodu, zalagat ću se za Ivanjsku kod Prijedora, Kornicu i gdje god zatreba za tu svrhu. Ja sam oženjen iz Hercegovine, a imam mnogo prijatelja i u Središnjoj Bosni, pogotovo poduzetnika. Mislim da ću imati solidnu potporu. Ljudi koji su pratili moje govore su mi slali čestitke kada sam govorio u Saboru. Ja ih pozdravljam. Svi znaju što sam radio i ako su me prepoznali kao čovjeka koji govori i njihovim jezikom, ja sam tu. Mnogo je njih iz iseljeništva i nadam se da ću imati solidnu potporu, ali i ako se dogodi drugačije ostat ćemo što i jesmo, jedan narod i to i da hoćemo ne možemo nikada promijeniti.
