Ako pogledamo život u cijelosti vidjeti ćemo da je on samo niz trenutaka, kako onih lijepih i onih manje lijepih. Takav život cijelim svojim bićem živio je Tvrtko. Čitav svoj život živio je u malom selu kraj Tuzle. U selu je završio osnovnu školu, ali otac Andrija iako je Željko bio nadareno dijete nije moga poslati ga na daljnju izobrazbu u Tuzlu ili Sarajevo. Tvrtko kao i svako dijete odraslo na selu vezao se za prirodu, a njegovom srcu osobito su prirasle šume i planine, želio je biti šumar. Ta mu se želja nije nikada ostvarila, ali mu se ostvarila ona da iako uz tešku muku i odricanje napravi kuću u selu i oženi se. Nakon što je kuću završio sretno se oženio svojom sadašnjom suprugom Ljubicom rat je buknuo.
Tvrtko se ni kriv ni dužan kao i većina njegovih vršnjaka našao pod puškom braneći ono što je imao dom i ljubav prema zemlji iz koje je nikao. Rat je došao i prošao. Od zanimanja koja je usput stekao bilo je ono zidara od kojeg se prije rata čak i dobro živjelo. Kako je vrijeme prolazilo na svijet su dolazila i Tvrtkova i Ljubičina djeca. Jedno za drugim, a Tvrtko je već davno sebi obećao imati ću ih koliko Bog da. Teška ekonomska situacija nagnala je Tvrtka da krene izvan Bosne tražiti posao. Posla kako je načuo od svojih prijatelja ima u Dalmaciji, ljudi grade apartmane, a i neke tvrtke grade hotele, ako uspije naći nekoga dobroga gazdu za kojeg bi radio uspjet će prehraniti obitelj i doškolovati djecu. Na pameti mu je bila i teška zima koja zna obilovati snijegom i studeni koja zna ležati nad selom i po mjesec dana, trebalo je pripremiti se za takvo što dobrom zimnicom i punom sušarom. Nije lako, ali nešto mu je govorilo krenuti ću, pa što mi Božja providnost dadne. Sa sobom je tog jutra ponio jednu torbu s odjećom i mali molitvenik kojeg je dobio od župnika još na krizmi.
Iz njega je svake večeri prije spavanja molio i crpio snagu za nadolazeće dane. Odlučio je krenuti put Splita gdje će se malo raspitati o potrebama ljudi za fizičkim radnicima na gradilištu. Vozeći se autobusom iz Tuzle do Splita na um su mu padale teške misli i briga koja mu je pritiskala srce, a ona je glasila:“ Što će biti ako ne uspijem ili ako budem radio, a ne plate mi?“ Većinu puta je proveo gledajući kroz prozor gledajući mjesta kroz koja je prolazio kada je prije već skoro 25 godina odlazio još kao mladić na more. U Split je došao negdje pred večer i na autobusnoj stanici kod privatnih iznajmljivača našao jeftini smještaj za nekoliko dana koliko mora provesti u gradu dok se ne raspita u vezi posla. Nakon dva dana naučuo je kako na Hvaru traže radnike i krenuo trajektom prema otoku. Bilo mu je to prvi put da se vozi tako velikim brodom i prije polaska nazvao je Ljubicu da joj kaže da ide tamo i da se ništa ne brine i da umjesto njega poljubi djecu koja mu već nedostaju. Na Hvaru je također našao jeftini smještaj kod neke „none“ (bake) koja se se brinula o njemu kao o vlastitom sinu.
Baka je bila osamljena, a djeca i unučad u Zagrebu i Splitu svako otišao za svojom „zvijezdom sreće“. Tvrtka je taj smještaj tješio, ali sve manje novca kojeg je iz Bosne ponio bilo je sve manje u njegovoj lisnici. Nona ga je tješila, ali njegovi obilasci gradilišta po otoku nisu ulijevali nadu. Nijedan gazda ga nije htio primiti, svatko je imao dovoljno radnika, a neki su htjeli ga zaposliti, ali plaćati ga ispod cijene, tek toliko da preživi i da ima za sebe. Ali Tvrtko nikada nije živio za sebe, a pogotovo ne sad kada ima ženu i četvero djece. Nona ga je tješila i uvečer osim što bi ga počastila večerom i travaricom koja je bila više lijek nego alkohol govorila bi mu : „Dite moje ne odustaj! Znam kako ti je i koliko ti je stalo do tvoji i sama san to praživila kad je moj Mate iša na brod. On je iša radit ka i ti, ali radila sam i ja doma i brinula se za njega na moru i za našu tada sitnu dicu!“
Tvrtko bi za tren samo bio utješen, ali noći na otoku su bile duge i besane, molio je i nadao se. Imao je samo nadu i ono malo novca možda još za dva dana na otoku i povratnu kartu do kuće. Nakon što je predao sve što ima u ruke Božje i zaspao negdje pred zoru kod none Jadranke došao je unuk Tonči, koji je bio vlasnik manje tvrtke u Splitu koja se bavila ugostiteljstvom. Tonči je bio nonino zlato i jedini koji bi uvijek kod none došao čim bi od obaveza uhvatio malo vremena. Tonči je ujutro za kavom saslušao Tvrtka i rekao mu da pođu „ća“ za Split, jer u Splitu ima prijatelja koji upravo otvara građevinski obrt i treba mu ljudi. Kada je to Tonći rekao Tvrtku za to niz Tvrtkovo lice potekle su suze kojima se Tonči čudio. Nona se pritom nasmijala i rekla Tončiju: „ A lipo dite moje ko da te sami Bog posla, a ko će drugi nego moj Tonči!“ Tonči se za Tvrtka pobrinuo u Splitu i dao mu sobu u svojoj kući da prespava dok ne dođe prva plaća, a tada će već biti lakše. Tvrtko je iz Splita nazvao kući svoju ženu Ljubicu koja je radosnu vijest također dočekala sa suzama radosnicama u očima.
Nakon tri mjeseca posla po Dalmaciji Tvrtko se vratio kući i povremeno po potrebi posla odlazio natrag, a iz svega što je preživio dobio je u Tončiju i njegovoj noni prijatelje do groba. Čak je Tonči i petom Tvrtkovom djetetu postao kum i posjetio Tvrtaka u njegovom selu. Na kraju ove priče moglo bi se zaključiti ima nešto što veže sve hrvatske ljude. Možda su vremena i uloge drugačije, ali veze su ako malo bolje pogledamo ostale iste.
* Tekst nije lektoriran i stilski dorađen.
Dražen Stojanović
