Objavljujemo nagrađeni literarni rad Ivone Kapčević: I ti bi to učinio da si na mome mjestu
Na Natječaju JU KŠC/KSC Prozor-Rama za najljepši literarni rad osnovnih i Srednje škole u općini Prozor-Rama izabran je i nagrađen rad Ivone Kapčević „I ti bi to učinio da si na mome mjestu“. Ovom prigodom objavljujemo Ivonin pobjednički rad.
Budim se iz teškog sna i krećem na put bez cilja. Sinoć sam se, ležeći na svome poluraspadnutom krevetu, zabavljala misleći o polujezivom odrastanju u sjenama sreće, u društvu propalih iluzija i časti, o vremenu svoga odrastanja i školovanja. Preispitujem sebe zašto sam morala otići. Ma ne, nisam morala, nego trebala. I ostanem na tome razmišljanju. Ali jutros je sve drugačije. Jutros, začudo, imam vremena. Vraćam se malo u svoje djetinjstvo. Sjećam se vremena kad sam bila mlada,svojih prvih školskih dana, svih onih sati i sati koje sam noću provela bdijući nad knjigama,svih onih trenutaka koje sam provela trčeći i hvatajući posljednji vlak kako bih stigla u školu. Ne zato što sam je voljela. Mrzila sam školu, ali obožavala obrazovanje. Da, obrazovanje…a ono nam ostaje kada zaboravimo sve što smo učili u školi. Samo se obrazovanjem može i mora promijeniti svijet i ljudi. Ono nas uvijek prati. I mene je pratilo. Sve te godine u srednjoj školi bila sam učenica kojoj nije bilo stalo da dobije što više petica(tih pustih brojeva na papiru!) nego da što više nauči. I znala sam da sam drugačija, neopisiva,nedokučiva. Stvari koje su privlačile moje vršnjake nisu me baš intrigirale. Djevojčice iz moga razreda kulale su tone i tone popularnih časopisa u svojim sobama.
A ja? Ja sam bila sama,sama sa svojim knjigama. Knjige su bile moja strast,moja škola i fakultet, iskon svega pozitivnoga što se u životu prosječnog provincijskog đaka dogodi. I tako su prolazile moje jeseni i zime, moja beharna proljeća i užegla ljeta. Jedva sam čekala da se upišem na daljnje školovanje, da se odmaknem od surove stvarnosti u mome kraju, od ljudi koji još uvijek žive u zatvorenoj kuli ugašenih želja. U razredu sam bila prijatelj svima. Iskreno, ne znam tko mi je tada bio najbolji prijatelj ili prijateljica. Samo znam da su mi svi govorili da neću uspjeti. Ali svi su bili složni oko jednoga što me i okrenulo protiv sve te nepravde i teškog stanja, a to je da moram biti podložna sustavu i ljudima koji vladaju, da moram imati jaku rodbinsku vezu i novac. Zašto baš moram biti podložna radi svojih viših ciljeva? Zar ja nisam osoba koja shvaća puno značenje riječi „JA“? Zbog društva, koje je stvorilo psihološki obruč oko mene,a ja ga nisam mogla izdržati, okoristila sam se nepotizmom. Pa zar ne bi i ti, čitatelju, uradio isto to da si bio na mome mjestu.
Nekoliko dana kasnije imam predavanje. Opet žurim, u stisci sam s vremenom. Glava mi pada s ramena, ali držim se.“Sve će ovo jedanput proći!“ mislila sam. Profesor drži predavanje i u jednom trenutku dotaknuo je temu uspjeha. Ovo mi je jedinstvena prilika da dobijem odgovore na pitanja koja me stalno muče. Dižem se na svoje labave,drhtave noge, uspravljam se, pokazujem poštovanje.
„Što trebam uraditi da bih bila uspješna?“ upitala sam.
–„Moraš biti spremna na žrtvu. Moraš znati što želiš i ne razmišljati o stvarima koje su ti za to potrebne. Jer kada shvatiš što ti je sve za to potrebno, odustat ćeš. Podredi se društvu, jer društvo stvara tvoju karakterističnu viziju svijeta. Budi spremna na sve, pa čak i na nepravdu, jer se ponekad moraš pretvarati kao da ne vidiš!“
Ali ja se ne želim podrediti. Ako je tako, otići ću. Ne želim cijeli život slušati kako nešto moram ili se pretvarati da ne vidim svojim očima. Uspjeh ne pada s neba, samo ako se budem trudila i težila samoaktualizacija znam da mogu naprijed. Kamen života je pretežak,ali ću ga junački nositi. I otišla sam.
Evo me sada, desetljeće poslije svega, sjedim na klupici u najprometnijoj ulici grada koji se pokazao mojom jedinom utjehom. Razmišljam što bi bilo da surovoj stvarnosti svoga kraja nisam pokazala zube. Sama sam sebi najveći pobjednik i umjetnik. Sama sa svojom hrabrošću i svojim obrazovanjem. Picasso se obrazovao kroz umjetnost. Andrić kroz pisanu riječ, a ja se obrazujem kroz svoje JA i sistem koji me naučio kako ne treba živjeti i kovati svoju sreću,udarajući tako druge po prstima.
Sjedim i gledam u daljinu. Sama. Ali ne zadugo. Prilazi mi proćelav, onizak čovjek. Na prvi pogled nepoznat. Pozdravljamo se, razmijenili smo par riječi. Vidim da je obrazovan, ali da pati.
Kažem mu: „Patnik si kao i ja. Patiš jer nemaš čežnji. Svakolika ljudska čežnja da kroz vlastito iskustvo ostvari svoj život i trajanje, ostavlja mu prostora da shvati svijet i zbilju oko sebe…Znaš li priču o „Gospodskom Kastoru“,alegoriji ljudi koji su spremni prodati vlastitu sreću i snove radi adaptacije u društvo,prodati svoje dostojanstvo,ne znajući da gubljenjem vlastitih snova i nade, prestaje želja za samoaktualizacijom.“
„Potječeš iz moga kraja,zar ne?“ prepoznala sam odmah njegovu oznaku na ruci koju je imao samo jedan čovjek kojeg sam poznavala.
„Zar se ne sjećaš mene?“ upitao je.
"Oprosti,prošlo je tako puno vremena otkad sam otišla iz Rame!“
„Zašto si morala otići?“ upitao me sa suzama u očima.
„Ponekad je vlastiti stav jači od ponosa, predanje jače od služenja. Bila sam rob društva i sistema,ali imala sam san i viziju o boljem sutra. Ja se iznova rađam, svaki dan. Dok bude vremena i prostora, bit će i moje želje da promijenim sebe i svijet…nabolje. Otišla sam, da! I opet bih! I ti bi to učinio da si na mome mjestu!“
Ivona Kapčević
Na Natječaju JU KŠC/KSC Prozor-Rama za najljepši literarni rad osnovnih i Srednje škole u općini Prozor-Rama izabran je i nagrađen rad Ivone Kapčević „I ti bi to učinio da si na mome mjestu“. Ovom prigodom objavljujemo Ivonin pobjednički rad.
Budim se iz teškog sna i krećem na put bez cilja. Sinoć sam se, ležeći na svome poluraspadnutom krevetu, zabavljala misleći o polujezivom odrastanju u sjenama sreće, u društvu propalih iluzija i časti, o vremenu svoga odrastanja i školovanja. Preispitujem sebe zašto sam morala otići. Ma ne, nisam morala, nego trebala. I ostanem na tome razmišljanju. Ali jutros je sve drugačije. Jutros, začudo, imam vremena. Vraćam se malo u svoje djetinjstvo. Sjećam se vremena kad sam bila mlada,svojih prvih školskih dana, svih onih sati i sati koje sam noću provela bdijući nad knjigama,svih onih trenutaka koje sam provela trčeći i hvatajući posljednji vlak kako bih stigla u školu. Ne zato što sam je voljela. Mrzila sam školu, ali obožavala obrazovanje. Da, obrazovanje…a ono nam ostaje kada zaboravimo sve što smo učili u školi. Samo se obrazovanjem može i mora promijeniti svijet i ljudi. Ono nas uvijek prati. I mene je pratilo. Sve te godine u srednjoj školi bila sam učenica kojoj nije bilo stalo da dobije što više petica(tih pustih brojeva na papiru!) nego da što više nauči. I znala sam da sam drugačija, neopisiva,nedokučiva. Stvari koje su privlačile moje vršnjake nisu me baš intrigirale. Djevojčice iz moga razreda kulale su tone i tone popularnih časopisa u svojim sobama.
A ja? Ja sam bila sama,sama sa svojim knjigama. Knjige su bile moja strast,moja škola i fakultet, iskon svega pozitivnoga što se u životu prosječnog provincijskog đaka dogodi. I tako su prolazile moje jeseni i zime, moja beharna proljeća i užegla ljeta. Jedva sam čekala da se upišem na daljnje školovanje, da se odmaknem od surove stvarnosti u mome kraju, od ljudi koji još uvijek žive u zatvorenoj kuli ugašenih želja. U razredu sam bila prijatelj svima. Iskreno, ne znam tko mi je tada bio najbolji prijatelj ili prijateljica. Samo znam da su mi svi govorili da neću uspjeti. Ali svi su bili složni oko jednoga što me i okrenulo protiv sve te nepravde i teškog stanja, a to je da moram biti podložna sustavu i ljudima koji vladaju, da moram imati jaku rodbinsku vezu i novac. Zašto baš moram biti podložna radi svojih viših ciljeva? Zar ja nisam osoba koja shvaća puno značenje riječi „JA“? Zbog društva, koje je stvorilo psihološki obruč oko mene,a ja ga nisam mogla izdržati, okoristila sam se nepotizmom. Pa zar ne bi i ti, čitatelju, uradio isto to da si bio na mome mjestu.
Nekoliko dana kasnije imam predavanje. Opet žurim, u stisci sam s vremenom. Glava mi pada s ramena, ali držim se.“Sve će ovo jedanput proći!“ mislila sam. Profesor drži predavanje i u jednom trenutku dotaknuo je temu uspjeha. Ovo mi je jedinstvena prilika da dobijem odgovore na pitanja koja me stalno muče. Dižem se na svoje labave,drhtave noge, uspravljam se, pokazujem poštovanje.
„Što trebam uraditi da bih bila uspješna?“ upitala sam.
–„Moraš biti spremna na žrtvu. Moraš znati što želiš i ne razmišljati o stvarima koje su ti za to potrebne. Jer kada shvatiš što ti je sve za to potrebno, odustat ćeš. Podredi se društvu, jer društvo stvara tvoju karakterističnu viziju svijeta. Budi spremna na sve, pa čak i na nepravdu, jer se ponekad moraš pretvarati kao da ne vidiš!“
Ali ja se ne želim podrediti. Ako je tako, otići ću. Ne želim cijeli život slušati kako nešto moram ili se pretvarati da ne vidim svojim očima. Uspjeh ne pada s neba, samo ako se budem trudila i težila samoaktualizacija znam da mogu naprijed. Kamen života je pretežak,ali ću ga junački nositi. I otišla sam.
Evo me sada, desetljeće poslije svega, sjedim na klupici u najprometnijoj ulici grada koji se pokazao mojom jedinom utjehom. Razmišljam što bi bilo da surovoj stvarnosti svoga kraja nisam pokazala zube. Sama sam sebi najveći pobjednik i umjetnik. Sama sa svojom hrabrošću i svojim obrazovanjem. Picasso se obrazovao kroz umjetnost. Andrić kroz pisanu riječ, a ja se obrazujem kroz svoje JA i sistem koji me naučio kako ne treba živjeti i kovati svoju sreću,udarajući tako druge po prstima.
Sjedim i gledam u daljinu. Sama. Ali ne zadugo. Prilazi mi proćelav, onizak čovjek. Na prvi pogled nepoznat. Pozdravljamo se, razmijenili smo par riječi. Vidim da je obrazovan, ali da pati.
Kažem mu: „Patnik si kao i ja. Patiš jer nemaš čežnji. Svakolika ljudska čežnja da kroz vlastito iskustvo ostvari svoj život i trajanje, ostavlja mu prostora da shvati svijet i zbilju oko sebe…Znaš li priču o „Gospodskom Kastoru“,alegoriji ljudi koji su spremni prodati vlastitu sreću i snove radi adaptacije u društvo,prodati svoje dostojanstvo,ne znajući da gubljenjem vlastitih snova i nade, prestaje želja za samoaktualizacijom.“
„Potječeš iz moga kraja,zar ne?“ prepoznala sam odmah njegovu oznaku na ruci koju je imao samo jedan čovjek kojeg sam poznavala.
„Zar se ne sjećaš mene?“ upitao je.
"Oprosti,prošlo je tako puno vremena otkad sam otišla iz Rame!“
„Zašto si morala otići?“ upitao me sa suzama u očima.
„Ponekad je vlastiti stav jači od ponosa, predanje jače od služenja. Bila sam rob društva i sistema,ali imala sam san i viziju o boljem sutra. Ja se iznova rađam, svaki dan. Dok bude vremena i prostora, bit će i moje želje da promijenim sebe i svijet…nabolje. Otišla sam, da! I opet bih! I ti bi to učinio da si na mome mjestu!“
Ivona Kapčević
JU KŠC/KSC Prozor-Rama
