Svako vrijeme ima svojem breme, a ovo naše kao da je najteže. Jedino utočište i spas čovjek danas može vidjeti u molitvi i zagovoru Bl. Djevice Marije te Božjem Milosrđu.
Tako godinama već mještani Varvare i Rumboka traže utjehu i pomoć čuvajući ujedno tradiciju odlaska u Grude, mjesto gdje se prema pričanju ukazala Gospa. Samo mjesto smješteno je iznad Varvare.
Dok još ima onih koji se sjećaju priče o Grudama, zaputismo se u Grude s nadom da ćemo susresti kojeg sugovornika za priču i objašnjenje kako su nastale Grude.
Iako u poodmakloj dobi, sa štapom u ruci nađe se još poneka žena da ispuni svoj zavjet, makar jednom godišnje. Susreli smo tako pet žena, a najstarije su nam ispričale kako su nastale Grude.
„Kako sam čula od starijih Gospa se u Grudama ukazala pokojnem Iliji Bešker. Čuvao je ovce. Počela je kiša i grmljavina, i on je htio kući. No, kad bi krenuo, ispred njega Gospa. Došavši kući navečer, ispriča roditeljima što mu se dogodilo. Roditelji su mu rekli da to nikome ne govori. Nisu mu vjerovali“ -priča nam Lucka Ostojić.
U razgovoru naše sugovornice navode nekoliko primjera ozdravljenja osoba koje su dolazile na to mjesto. Tako se prisjećaju priče o čovjeku s nadimkom Seljanac. „Od nogu nije mogao maknut. Ne može s kreveta, uzme dva šćapa i zavituje se otić gori. Sa šćapim otišo, bez šćapa se vratio“- navodi u svom sjećanju Ane Petrović. Veli: „Tako se pričalo, a Bog zna je li to istina.“
Prisjeća se Lucka i svog osobnog iskustva kad je rodila sina. Dijete je stalno plakalo. Uzroka nije znala. Odluči ga odnijeti na zavit. Kad je krenula, sretne župnika koji je pitao gdje ide s djetetom. Nakon odgovora da ide u Grude, uslijedio je i njegovo neslaganje s njom riječima: „Bolje ti je vrati se i baci kravi“-prisjeća se Lucka kao da je bilo sada. „Ode ja u Grude pa šta meni moj Bog dadne. Kad smo na cestu, dite se ušutilo i više nije plakalo“-navodi nam ova majka.
Prema priči jednu su ženu iznijeli nepokretnu, a vratila se svojim nogama.
Zanimljivo je da se sve ove žene prisjećaju priče o čovjeku druge vjeroispovijesti koji je omalovažavao i oskvranjavao to mjesto. Kako nam kažu: „Tri ga dana nije bilo kući. Tri ga dana firaun nosao.“
Točnu godinu ukazanja ne znaju, no otprilike bi to bila 1941. godina.
Na ovo mjesto prvih godina poslije ukazanja narod nije išao. Nitko nije prihvatio da je to istina. Tek je poslije nekoliko godina narod počeo ići i to kad je brat dječaka kojem se Gospa ukazala ogradio mjesto navodnog ukazanja i napravio malo svetište.
Narod je i iz drugih ramskih sela dolazio ovdje na zavit. Najviše se ide prve petke u mjesecu, o blagdanu Svetog Josipa i nedjeljom.
Prisjećaju se ove bake kako bi se tijekom korizme najviše išlo. Pjevao bi se plač, a onda bi se spustili u groblje i tu nastavili s pjevanjem plača. Mnogi mladi su dolazili prije, a dolaze i danas na ovo mjesto. O tome svjedoči i projekt mladih 72 sata bez kompromisa (međunarodni volonterski projekt koji animira mlade i promiče solidarnost, zajedništvo, kreativnost i volonterstvo) prije nekoliko godina kada su uredili stazu do ovog mjesta.
Poseban je doživljaj popeti se na ovo mjesto, o čemu govori nam i Lucka: „Nema mi dražeg zavitnog mista“.
Dva su puta kojima možete doći do Gruda, s Poljana ili s glavne ceste. Stazu koja vodi od glavne ceste do ovog mjesta obilježili su članovi Planinarskog društva Rama tako da se ne možete izgubiti.
Koji ćete put izabrati, ovisi o vama. Priznato ili ne, dogodilo se ili ne, isplati se posjetiti ovo mjesto makar iz znatiželje i vidjeti zašto toliko godina narode ide u Grude.
Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
Tako godinama već mještani Varvare i Rumboka traže utjehu i pomoć čuvajući ujedno tradiciju odlaska u Grude, mjesto gdje se prema pričanju ukazala Gospa. Samo mjesto smješteno je iznad Varvare.
Dok još ima onih koji se sjećaju priče o Grudama, zaputismo se u Grude s nadom da ćemo susresti kojeg sugovornika za priču i objašnjenje kako su nastale Grude.
Iako u poodmakloj dobi, sa štapom u ruci nađe se još poneka žena da ispuni svoj zavjet, makar jednom godišnje. Susreli smo tako pet žena, a najstarije su nam ispričale kako su nastale Grude.
„Kako sam čula od starijih Gospa se u Grudama ukazala pokojnem Iliji Bešker. Čuvao je ovce. Počela je kiša i grmljavina, i on je htio kući. No, kad bi krenuo, ispred njega Gospa. Došavši kući navečer, ispriča roditeljima što mu se dogodilo. Roditelji su mu rekli da to nikome ne govori. Nisu mu vjerovali“ -priča nam Lucka Ostojić.
U razgovoru naše sugovornice navode nekoliko primjera ozdravljenja osoba koje su dolazile na to mjesto. Tako se prisjećaju priče o čovjeku s nadimkom Seljanac. „Od nogu nije mogao maknut. Ne može s kreveta, uzme dva šćapa i zavituje se otić gori. Sa šćapim otišo, bez šćapa se vratio“- navodi u svom sjećanju Ane Petrović. Veli: „Tako se pričalo, a Bog zna je li to istina.“
Prisjeća se Lucka i svog osobnog iskustva kad je rodila sina. Dijete je stalno plakalo. Uzroka nije znala. Odluči ga odnijeti na zavit. Kad je krenula, sretne župnika koji je pitao gdje ide s djetetom. Nakon odgovora da ide u Grude, uslijedio je i njegovo neslaganje s njom riječima: „Bolje ti je vrati se i baci kravi“-prisjeća se Lucka kao da je bilo sada. „Ode ja u Grude pa šta meni moj Bog dadne. Kad smo na cestu, dite se ušutilo i više nije plakalo“-navodi nam ova majka.
Prema priči jednu su ženu iznijeli nepokretnu, a vratila se svojim nogama.
Zanimljivo je da se sve ove žene prisjećaju priče o čovjeku druge vjeroispovijesti koji je omalovažavao i oskvranjavao to mjesto. Kako nam kažu: „Tri ga dana nije bilo kući. Tri ga dana firaun nosao.“
Točnu godinu ukazanja ne znaju, no otprilike bi to bila 1941. godina.
Na ovo mjesto prvih godina poslije ukazanja narod nije išao. Nitko nije prihvatio da je to istina. Tek je poslije nekoliko godina narod počeo ići i to kad je brat dječaka kojem se Gospa ukazala ogradio mjesto navodnog ukazanja i napravio malo svetište.
Narod je i iz drugih ramskih sela dolazio ovdje na zavit. Najviše se ide prve petke u mjesecu, o blagdanu Svetog Josipa i nedjeljom.
Prisjećaju se ove bake kako bi se tijekom korizme najviše išlo. Pjevao bi se plač, a onda bi se spustili u groblje i tu nastavili s pjevanjem plača. Mnogi mladi su dolazili prije, a dolaze i danas na ovo mjesto. O tome svjedoči i projekt mladih 72 sata bez kompromisa (međunarodni volonterski projekt koji animira mlade i promiče solidarnost, zajedništvo, kreativnost i volonterstvo) prije nekoliko godina kada su uredili stazu do ovog mjesta.
Poseban je doživljaj popeti se na ovo mjesto, o čemu govori nam i Lucka: „Nema mi dražeg zavitnog mista“.
Dva su puta kojima možete doći do Gruda, s Poljana ili s glavne ceste. Stazu koja vodi od glavne ceste do ovog mjesta obilježili su članovi Planinarskog društva Rama tako da se ne možete izgubiti.
Koji ćete put izabrati, ovisi o vama. Priznato ili ne, dogodilo se ili ne, isplati se posjetiti ovo mjesto makar iz znatiželje i vidjeti zašto toliko godina narode ide u Grude.
Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
