Sve više zahuktava se bitka za osvajanje svemira. Broj satelita koji kruže u orbiti naše planete sve je veći, a tijekom godina mogao bi se doseći desetke tisuća. Muskov SpaceX već je počeo slati satelite u svemir – tijekom desetljeća planira ih poslati čak 42 tisuće, sličnih planova ima i Bezosov Amazon, kompanija OneWeb i druge.
Zahvaljujući takvim satelitima, cijela bi Zemlja mogla biti pokrivena internetom, uključujući i najzabačenije dijelove naše planete, mogao bi se poboljšati globalni sustav pozicioniranja, kao i praćenje okoliša i promjena u prirodi.
Zbog sve veće konkurencije na tom tržištu i želje da se sateliti što prije lansiraju u svemir, kompanije ne posvećuju dovoljno pažnje kibernetičkoj sigurnosti, zbog čega bi u budućnosti svi mogli ispaštati, javlja Zimo.
Proizvođači satelita, a pogotovo malih i sve popularnijih satelita CubeSats koriste dobro poznatu tehnologiju, kakva je dostupna i hakerima koji imaju puno vremena za analizu i traženje ranjivosti takve tehnologije, a pri razvoju satelita koriste se komponente različitih proizvođača.
Što je broj kompanija u lancu nabave i proizvodnje satelita veći, to je veća i opasnost od hakera koji tako "na raspolaganju" imaju veći broj kompanija koje mogu napasti, probiti zaštitu i infiltrirati se u njihov sustav.
Kako upozoravaju na Scientific Americanu, hakiranje CubeSatsa, ali i sofisticiranijih satelita uopće nije tako teško kako bi pomislili, a osim satelita hakeri mogu napasti računala koja upravljaju njima sa Zemlje. Iskorištavanjem softverskih propusta ili nepažnje zaposlenika, hakeri mogu preuzeti kontrolu nad takvim računalima i satelitima slati maliciozne komande. Napadom na satelite mogu ih srušiti, onemogućiti pristup njihovim servisima, ometati signale pa čak i utjecati na kritičnu infrastrukturu na Zemlji koja je povezana s tim satelitima, poput elektrana, vodovoda i sustava transporta.
U takvim slučajevima čak ni astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji ne bi mogli mirno spavati jer bi, preuzimanjem kontrole nad satelitima koji imaju potisnike, mogli napasti ISS ili druge satelite. Trenutačno je veliki problem činjenica što ne postoje nikakvi (globalni) standardi za kibernetičku sigurnost satelita, kao niti neko službeno tijelo koje bi se time bavilo tako da sigurnost ovisi o kompanijama koje ih grade i njima upravljaju.
No kako je u taj proces uključen veliki broj kompanija, često nije poznato tko je za što odgovoran pa dio analitičara zagovara jače upletanje država i regulaciju standarda za kibernetičku sigurnost satelita, u što bi se uz države trebale biti uključene i privatne kompanije.
Ono što je nužno, jest djelovati što prije, tj. preventivno, a ne čekati da hakeri preuzmu kontrolu nad satelitima i iskoriste ih za prijetnju infrastrukturi ili čak i životima na Zemlji pa tek onda razmišljati kako "vratiti" otete satelite i riješiti hakerski problem.
Zahvaljujući takvim satelitima, cijela bi Zemlja mogla biti pokrivena internetom, uključujući i najzabačenije dijelove naše planete, mogao bi se poboljšati globalni sustav pozicioniranja, kao i praćenje okoliša i promjena u prirodi.
Zbog sve veće konkurencije na tom tržištu i želje da se sateliti što prije lansiraju u svemir, kompanije ne posvećuju dovoljno pažnje kibernetičkoj sigurnosti, zbog čega bi u budućnosti svi mogli ispaštati, javlja Zimo.
Proizvođači satelita, a pogotovo malih i sve popularnijih satelita CubeSats koriste dobro poznatu tehnologiju, kakva je dostupna i hakerima koji imaju puno vremena za analizu i traženje ranjivosti takve tehnologije, a pri razvoju satelita koriste se komponente različitih proizvođača.
Što je broj kompanija u lancu nabave i proizvodnje satelita veći, to je veća i opasnost od hakera koji tako "na raspolaganju" imaju veći broj kompanija koje mogu napasti, probiti zaštitu i infiltrirati se u njihov sustav.
Kako upozoravaju na Scientific Americanu, hakiranje CubeSatsa, ali i sofisticiranijih satelita uopće nije tako teško kako bi pomislili, a osim satelita hakeri mogu napasti računala koja upravljaju njima sa Zemlje. Iskorištavanjem softverskih propusta ili nepažnje zaposlenika, hakeri mogu preuzeti kontrolu nad takvim računalima i satelitima slati maliciozne komande. Napadom na satelite mogu ih srušiti, onemogućiti pristup njihovim servisima, ometati signale pa čak i utjecati na kritičnu infrastrukturu na Zemlji koja je povezana s tim satelitima, poput elektrana, vodovoda i sustava transporta.
U takvim slučajevima čak ni astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji ne bi mogli mirno spavati jer bi, preuzimanjem kontrole nad satelitima koji imaju potisnike, mogli napasti ISS ili druge satelite. Trenutačno je veliki problem činjenica što ne postoje nikakvi (globalni) standardi za kibernetičku sigurnost satelita, kao niti neko službeno tijelo koje bi se time bavilo tako da sigurnost ovisi o kompanijama koje ih grade i njima upravljaju.
No kako je u taj proces uključen veliki broj kompanija, često nije poznato tko je za što odgovoran pa dio analitičara zagovara jače upletanje država i regulaciju standarda za kibernetičku sigurnost satelita, u što bi se uz države trebale biti uključene i privatne kompanije.
Ono što je nužno, jest djelovati što prije, tj. preventivno, a ne čekati da hakeri preuzmu kontrolu nad satelitima i iskoriste ih za prijetnju infrastrukturi ili čak i životima na Zemlji pa tek onda razmišljati kako "vratiti" otete satelite i riješiti hakerski problem.
