Povezani članci
Vrtoglavo duge noge Osječanke u kratkoj haljini s cvjetnim uzorkom zaustavile su žamor. Ni glas se više ne čuje tu u hladu u kavani preko puta konkatedrale. Svi gledaju. Dva stola dalje jedan se čak i zalio kavom. Zadrhtala mu, bit će, ruka. Briše košulju. Djevojka odlazi sve dalje, zvuk visokih potpetica je sve tiši...
To je ono što oko vidi, a uho tek počinje slušati priču o svecu našeg doba, misionaru iz Ruande. Strašnu priču o čovjeku u smeđoj halji od koje se miješaju tuga i ponos. O genocidu mačetama i fra Vjeki Ćuriću koji se zatekao u Ruandi između dvije zaraćene strane te krvave 1994. Kreće priča o bosanskom Hrvatu iz Žepča koji je proglašen afričkim Oscarom Schindlerom. U našoj zemlji ona dosad nije ispričana. Otkriva je Željko Garmaz, osječki reporter koji je godinama proučavao život oca Vjeke, razgovarao s ljudima koje je svećenik iz Žepča spasio. Pronašao je svjedoke Vjekinih plemenitih djela u Nairobiju, Kampali, Kigaliju, Bujumburi, Gomi, Bukavu, Mbarari...
– Fra Vjeko bio je faca. Živio je za druge, umro je za druge. Branio je u tom užasu genocida u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue, a na kraju su ga oni koje je spasio ubili... – govori Garmaz pa nastavlja: – Da shvatiš u kojim je strahotama taj misionar djelovao, ilustrirat će trenutak kad je 1994. godine ušao u svoj samostan. Hutui su nešto ranije ubili milijun Tutsija u tri mjeseca, većinom mačetama. Pušaka nije bilo. Počela je odmazda. On je u svom samostanskom i školskom kompleksu zatekao tijela 144 ubijena župljana, uglavnom Hutua, a samo u njegovoj spavaćoj sobi, nabacano na gomilu, ležalo je 36 tijela! – govori Garmaz, autor knjige “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”, piše Večernji list.
Prijatelj Fra Vjeke don Sebastijan Marković prepričao je Garmazu: – Bilo je to nešto prestrašno, zidovi su bili puni skorene krvi i godinu dana nakon toga kad sam ga posjetio. Vjeko mi je rekao da su u njegovoj spavaćoj sobi ubijali one koje su zatekli u selu. Onda me Vjeko odveo do stabla eukaliptusa u blizini samostana pokazavši mi čavle pribijene uz drvo i rekao: “Hutue su objesili o ovo stablo!” Htio mi je pokazati i gdje su zakopana tijela, ali više nisam imao snage sve to gledati... Ukratko, u nekoliko rečenica, radilo se o sukobu između dviju etničkih grupa. Tutsija koje karakterizira visina, mnogi su viši od dva metara, pravilnih i šiljatih nosova, te Hutua koji su niži rastom, velikih usana, zdepaste građe. Dugih i kratkih. Velikih i malih. Ali okrutnih i jednih i drugih. I našem čovjeku između njih.
– Fra Vjeko za vrijeme genocida spašavao je Tutsije jer su Hutui imali zadaću “poklati sve što je dugo, sve ljude više od 190 centimetara”. Kasnije će se Tutsiji, zbog odmazde, osvećivati Hutuima pa će fra Vjeko i njih spašavati. Nije pobjegao kao drugi stranci, ostao je sa župljanima i u tom krvavom trenutku. Desetljeće je već proveo s njima u Kivumu prije genocida, a kad je počeo, domaći su ga tražili pomoć. I on je ostao. Nije pobjegao kao drugi stranci. Za života su ga proglašavali i herojem, ali i – svecem! Koliko je ljudi spasio s obje strane? – Ne zna se točan broj. Ako kažem da je spasio 50.000 ljudi u Ruandi, malo sam rekao, vjerojatnije se radi o stotinama tisuća, većinom djece – kaže autor. Sjedimo i dalje u centru Osijeka, djevojke prolaze, tramvaji se mimoilaze, ali priča se ne prekida. Kako je Fra Vjeko spašavao ljude?
– Kako je god mogao. Skrivao ih u samostanu i u župnoj crkvi. Trpao bi ih ispod kamiona, u posebne bokseve pa ih ilegalno prevozio hineći da kamionima prevozi humanitarnu pomoć u susjedni Burundi ne bi li ih spasio od smrti. Na kontrolnim punktovima potplaćivao je razbojnike kako bi ga propustili. Davao im viski, krunice, privjeske, zlato, novac...
Kad bi došao do punkta na kojem su svi mogli stradati, stisnuo bi krunicu u ruci pa se tiho pomolio: “Ja sam učinio sve. Bože, dalje je sve u tvojim rukama”. I prošao bi! Jednom je čak hodao kroz špalir gdje su se s lijeve strane nalazile žene, a s desne vojnici postrojeni da te nedužne žene strijeljaju. Bio je svjedok i kad su na vladinoj kontrolnoj točki vojnici ubijali izbjeglice. Među tijelima je pronašao novorođenče koje je spasilo tijelo majke. Izvukao je novorođenče iz zagrljaja mrtve majke – govori Garmaz pa dodaje: – Morao sam ispričati ovu priču! Ovu knjigu živim više od 11 godina, od siječnja 2007., kad sam prvi put stigao u Ruandu i boravio selu Kivumu. Iako sam se gotovo 30 godina bavio novinarstvom, radio u Vjesniku, u 24 sata, putovao svijetom, napisao niz knjiga, tek sam tu prvi put, pišući nešto, morao prekinuti zbog suza. Ponavljam, fra Vjeko bio je faca. Možemo na njega svi biti beskrajno ponosni, a njegov lik i djelo proširiti među nama. Njega i njegova djela održimo živima. No ja vjerujem da je on i dalje među nama – kaže Željko. Razgovarao je s više od 50 ljudi, od Londona, Ljubljane, Gradišća, Zagreba, Žepča, Sarajeva, Kiseljaka, Dolca, Travnika pa sve do Afrike, kako bi otkrio sve detalje o životu franjevca. Od početka do smrti.
– Kao klinac, imao je možda tri ili četiri godine, kad bi majka otišla iz kuće, on bi posjeo braću oko stola u kuhinji i držao im misu na latinskom. Kao četverogodišnje dijete! – govori autor pa nastavlja s anegdotom kada je fra Vjeko služio vojsku u Podgorici. Otkrio mu je fra Vjekin brat Dragan Ćurić.
– Dobio je od Jugoslavenske narodne armije najveće odlikovanje koje je vojnik mogao dobiti, Medalju za vojničke zasluge, a osobno ju je uručivao Tito. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u JNA poštovali. Imao je čudesne sposobnosti, a to se otkrilo za vrijeme razornog potresa u Crnoj Gori 1979. godine, dakle četiri godine prije nego što će otići zauvijek u Ruandu.
To je ono što oko vidi, a uho tek počinje slušati priču o svecu našeg doba, misionaru iz Ruande. Strašnu priču o čovjeku u smeđoj halji od koje se miješaju tuga i ponos. O genocidu mačetama i fra Vjeki Ćuriću koji se zatekao u Ruandi između dvije zaraćene strane te krvave 1994. Kreće priča o bosanskom Hrvatu iz Žepča koji je proglašen afričkim Oscarom Schindlerom. U našoj zemlji ona dosad nije ispričana. Otkriva je Željko Garmaz, osječki reporter koji je godinama proučavao život oca Vjeke, razgovarao s ljudima koje je svećenik iz Žepča spasio. Pronašao je svjedoke Vjekinih plemenitih djela u Nairobiju, Kampali, Kigaliju, Bujumburi, Gomi, Bukavu, Mbarari...
– Fra Vjeko bio je faca. Živio je za druge, umro je za druge. Branio je u tom užasu genocida u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue, a na kraju su ga oni koje je spasio ubili... – govori Garmaz pa nastavlja: – Da shvatiš u kojim je strahotama taj misionar djelovao, ilustrirat će trenutak kad je 1994. godine ušao u svoj samostan. Hutui su nešto ranije ubili milijun Tutsija u tri mjeseca, većinom mačetama. Pušaka nije bilo. Počela je odmazda. On je u svom samostanskom i školskom kompleksu zatekao tijela 144 ubijena župljana, uglavnom Hutua, a samo u njegovoj spavaćoj sobi, nabacano na gomilu, ležalo je 36 tijela! – govori Garmaz, autor knjige “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”, piše Večernji list.
Prijatelj Fra Vjeke don Sebastijan Marković prepričao je Garmazu: – Bilo je to nešto prestrašno, zidovi su bili puni skorene krvi i godinu dana nakon toga kad sam ga posjetio. Vjeko mi je rekao da su u njegovoj spavaćoj sobi ubijali one koje su zatekli u selu. Onda me Vjeko odveo do stabla eukaliptusa u blizini samostana pokazavši mi čavle pribijene uz drvo i rekao: “Hutue su objesili o ovo stablo!” Htio mi je pokazati i gdje su zakopana tijela, ali više nisam imao snage sve to gledati... Ukratko, u nekoliko rečenica, radilo se o sukobu između dviju etničkih grupa. Tutsija koje karakterizira visina, mnogi su viši od dva metara, pravilnih i šiljatih nosova, te Hutua koji su niži rastom, velikih usana, zdepaste građe. Dugih i kratkih. Velikih i malih. Ali okrutnih i jednih i drugih. I našem čovjeku između njih.
– Fra Vjeko za vrijeme genocida spašavao je Tutsije jer su Hutui imali zadaću “poklati sve što je dugo, sve ljude više od 190 centimetara”. Kasnije će se Tutsiji, zbog odmazde, osvećivati Hutuima pa će fra Vjeko i njih spašavati. Nije pobjegao kao drugi stranci, ostao je sa župljanima i u tom krvavom trenutku. Desetljeće je već proveo s njima u Kivumu prije genocida, a kad je počeo, domaći su ga tražili pomoć. I on je ostao. Nije pobjegao kao drugi stranci. Za života su ga proglašavali i herojem, ali i – svecem! Koliko je ljudi spasio s obje strane? – Ne zna se točan broj. Ako kažem da je spasio 50.000 ljudi u Ruandi, malo sam rekao, vjerojatnije se radi o stotinama tisuća, većinom djece – kaže autor. Sjedimo i dalje u centru Osijeka, djevojke prolaze, tramvaji se mimoilaze, ali priča se ne prekida. Kako je Fra Vjeko spašavao ljude?
– Kako je god mogao. Skrivao ih u samostanu i u župnoj crkvi. Trpao bi ih ispod kamiona, u posebne bokseve pa ih ilegalno prevozio hineći da kamionima prevozi humanitarnu pomoć u susjedni Burundi ne bi li ih spasio od smrti. Na kontrolnim punktovima potplaćivao je razbojnike kako bi ga propustili. Davao im viski, krunice, privjeske, zlato, novac...
Kad bi došao do punkta na kojem su svi mogli stradati, stisnuo bi krunicu u ruci pa se tiho pomolio: “Ja sam učinio sve. Bože, dalje je sve u tvojim rukama”. I prošao bi! Jednom je čak hodao kroz špalir gdje su se s lijeve strane nalazile žene, a s desne vojnici postrojeni da te nedužne žene strijeljaju. Bio je svjedok i kad su na vladinoj kontrolnoj točki vojnici ubijali izbjeglice. Među tijelima je pronašao novorođenče koje je spasilo tijelo majke. Izvukao je novorođenče iz zagrljaja mrtve majke – govori Garmaz pa dodaje: – Morao sam ispričati ovu priču! Ovu knjigu živim više od 11 godina, od siječnja 2007., kad sam prvi put stigao u Ruandu i boravio selu Kivumu. Iako sam se gotovo 30 godina bavio novinarstvom, radio u Vjesniku, u 24 sata, putovao svijetom, napisao niz knjiga, tek sam tu prvi put, pišući nešto, morao prekinuti zbog suza. Ponavljam, fra Vjeko bio je faca. Možemo na njega svi biti beskrajno ponosni, a njegov lik i djelo proširiti među nama. Njega i njegova djela održimo živima. No ja vjerujem da je on i dalje među nama – kaže Željko. Razgovarao je s više od 50 ljudi, od Londona, Ljubljane, Gradišća, Zagreba, Žepča, Sarajeva, Kiseljaka, Dolca, Travnika pa sve do Afrike, kako bi otkrio sve detalje o životu franjevca. Od početka do smrti.
– Kao klinac, imao je možda tri ili četiri godine, kad bi majka otišla iz kuće, on bi posjeo braću oko stola u kuhinji i držao im misu na latinskom. Kao četverogodišnje dijete! – govori autor pa nastavlja s anegdotom kada je fra Vjeko služio vojsku u Podgorici. Otkrio mu je fra Vjekin brat Dragan Ćurić.
– Dobio je od Jugoslavenske narodne armije najveće odlikovanje koje je vojnik mogao dobiti, Medalju za vojničke zasluge, a osobno ju je uručivao Tito. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u JNA poštovali. Imao je čudesne sposobnosti, a to se otkrilo za vrijeme razornog potresa u Crnoj Gori 1979. godine, dakle četiri godine prije nego što će otići zauvijek u Ruandu.
