U Osovi, rodnoj župi fra Vjeke Ćurića, misionara ubijenog u Ruandi 1998., 31. siječnja obilježeno je 25 godina od njegova ubojstva.
Svečano misno slavlje u punoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi predvodio je vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, u suslavlju 17 svećenika, među kojima je bio i domaćin, osovski župnik fra Željko Brkić.
On je na početku pozdravio okupljene svećenike i vjerujući puk podsjetivši na 25. obljetnicu ubojstva domaćeg sina fra Vjeke Ćurića.
Među brojnim vjernicima bila je i fra Vjekina rodbina i trojica njegove braće.
U prigodnoj propovijedi, nakon naviještenog Evanđelja, fra Janko je svoju propovijed temeljio na životu i djelu ovoj misionara Bosne Srebrene koji je ostavio neizbrisiv trag u Ruandi i među tamošnjim narodom kojeg nije napustio ni u ratnom vihoru.
Tijekom misnog slavlja kod oltara asistirala su četiri bogoslova iz Afrike: fra Alexander Tusiime iz Ugande, fra Fraser Chipata iz Malavija, fra Oliver Dukunze iz Burundija i fra Teophile Habimana iz Ruande, koji trenutno uče jezik u franjevačkom samostanu u Visokom, a koje je fra Željko prigodno pozvao, budući da je jedan od njih iz fra Vjekine Ruande. Oni su također, na kraju mise na swahiliju otpjevali pjesmu Sv. Franje Asiškog – Bože moj, dopusti mi, a fra Theopile je nakon mise okupljenim vjernicima govorio o značaju fra Vjeke za njegov narod, podsjetivši na njegova broja duhovna, pastoralna i materijalna djela.
Misno slavlje skladnim pjevanjem animirao je župni zbor pod vodstvom s. Mirjam.
Podsjetimo, fra Vjeko je bio franjevac Bosne Srebrene, rođen 1957. u Osovi. Kroz studij teologije već se u njemu probudio misijski zov, te se 1983. zaputio u misije u Ruandu. Ondje se, možemo slobodno reći, suživio s voljenim Ruanđanima, nastojeći donijeti im živog Isusa naviještanjem i svjedočenjem vlastitim životom. Ostao je uz narod kojemu je došao i onda kada je bilo najteže – u ratu, i spašavao sve – bez obzira na plemenske ili vjerske podjele.
Nažalost, njegovu dobrotu nisu svi tako shvatili te su nakon drugog pokušaja ubili ovog bosanskog franjevca 31. siječnja 1998.
Iza njega su ostala njegova djela koja govore o kakvoj osobi je bilo riječ, te se u Ruandi u Kivumuu škola zove po njemu – Centar Otac Vjeko.
J.P., KT / nedjelja.ba
Svečano misno slavlje u punoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi predvodio je vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, u suslavlju 17 svećenika, među kojima je bio i domaćin, osovski župnik fra Željko Brkić.
On je na početku pozdravio okupljene svećenike i vjerujući puk podsjetivši na 25. obljetnicu ubojstva domaćeg sina fra Vjeke Ćurića.
Među brojnim vjernicima bila je i fra Vjekina rodbina i trojica njegove braće.
U prigodnoj propovijedi, nakon naviještenog Evanđelja, fra Janko je svoju propovijed temeljio na životu i djelu ovoj misionara Bosne Srebrene koji je ostavio neizbrisiv trag u Ruandi i među tamošnjim narodom kojeg nije napustio ni u ratnom vihoru.
Tijekom misnog slavlja kod oltara asistirala su četiri bogoslova iz Afrike: fra Alexander Tusiime iz Ugande, fra Fraser Chipata iz Malavija, fra Oliver Dukunze iz Burundija i fra Teophile Habimana iz Ruande, koji trenutno uče jezik u franjevačkom samostanu u Visokom, a koje je fra Željko prigodno pozvao, budući da je jedan od njih iz fra Vjekine Ruande. Oni su također, na kraju mise na swahiliju otpjevali pjesmu Sv. Franje Asiškog – Bože moj, dopusti mi, a fra Theopile je nakon mise okupljenim vjernicima govorio o značaju fra Vjeke za njegov narod, podsjetivši na njegova broja duhovna, pastoralna i materijalna djela.
Misno slavlje skladnim pjevanjem animirao je župni zbor pod vodstvom s. Mirjam.
Podsjetimo, fra Vjeko je bio franjevac Bosne Srebrene, rođen 1957. u Osovi. Kroz studij teologije već se u njemu probudio misijski zov, te se 1983. zaputio u misije u Ruandu. Ondje se, možemo slobodno reći, suživio s voljenim Ruanđanima, nastojeći donijeti im živog Isusa naviještanjem i svjedočenjem vlastitim životom. Ostao je uz narod kojemu je došao i onda kada je bilo najteže – u ratu, i spašavao sve – bez obzira na plemenske ili vjerske podjele.
Nažalost, njegovu dobrotu nisu svi tako shvatili te su nakon drugog pokušaja ubili ovog bosanskog franjevca 31. siječnja 1998.
Iza njega su ostala njegova djela koja govore o kakvoj osobi je bilo riječ, te se u Ruandi u Kivumuu škola zove po njemu – Centar Otac Vjeko.
J.P., KT / nedjelja.ba
