Rama-Prozor.Info • FOTO: Reportaža s Haitia

FOTO: Reportaža s Haitia – Božja ljubav nema granica!

Tako smo nas dvije 10. siječnja 2014. godine ostvarile naš životni san i želju, te stigle na daleki Haiti s nastojanjem i željom da ovim ljudima budemo „ispružena ruka Kristova“ te pokažemo da Božja ljubav prema čovjeku nema granica, a mnogim drugima budemo most ljubavi kojim će moći ostvariti zajedništvo Božjeg naroda koji si uzajamno pomaže u potrebi i siromaštvu.

Zanimljivo je promatrati i iščitavati našu osobnu životnu povijest u svjetlu Božjeg poziva i odakle nas zove. Gospodin je tako s. Liberiju pozvao iz Poljaka-Brčko, a mene iz Rame u družbu Sestara Služavki Maloga Isusa Sarajevske Provincije sa sjedištem u Sarajevu, gdje smo rasle u duhu i karizmi nadbiskupa Stadera, kojeg Sarajlije prozvaše „sirotinjski otac i majka“.

Upravo ta ljubav prema sirotinji i najmanjima u nama je iz dana u dan sve više rasla, te tako rađala želju odlaska u misije. Važno je naglasiti da je i roditeljski odgoj uvelike doprinio ovome jer su nas odgajali da budemo uvijek spremne pomoći slabijem od sebe, izići mu u susret, odreći se nečega za nekoga tko je slabijeg financijskog stanja, a onda i nastavak kroz odgoj i život u zajednici sestara SMI koje svoj život posvećuju služenju najmanjima u društvu: iznemoglim i bolesnim starcima, te djeci bez roditelja i roditeljskog staranja samo je bio nastavak puta služenja.

Sve to, i još puno toga utjecalo je na našu odluku. Stoga Bogu hvala da taj misijski poziv možemo živjeti već dva mjeseca na dalekom i siromašnom Haitiju zahvaljujući našoj Zajednici SMI i nadbiskupu Stadleru.

Prvi pogled na Haiti iz aviona ostavio nas je bez riječi, mnoštvo šatorčića, potleušica, daščara i urušenih zgrada koje još uvijek stoje kao nesretan podsjetnik razornog potresa. Iako smo gledale i čule preko medija o teškom stanju Haitija nakon onog strašnog potresa 2010. godine... ipak nas je stvarnost šokirala jer je još gore... Realna slika ove zemlje može se dobiti tek kad vam ta ista stvarnost prožme sva osjetila, kad ovdje živite i sve dijelite, tek tada možete naslutiti što Haiti doista jest. Siromaštvo koje se ne da sakriti ničijem oku, osim očima onih koji bi trebali rješavati ovaj problem, teško se može artikulirati.

U zračnoj luci dočekala nas je srdačna dobrodošlica vlč. Giordano Belanicha koji je osnovao Centar kardinala Alojzija Stepinca za djecu koja su u potresu ostala bez roditelja. Na putu prema Centru s dubokom zebnjom u srcu gledali smo iz neposredne blizine mnoštvo šatorčića “metar s metar” gdje žive višečlane obitelji bez vode, struje, i elementarnih ljudskih potreba, a ispred tih šatora i na ulicama gomile smeća po kojima ljudi gaze i uz koje žive.

Uz sve to na licima tih ljudi je osmijeh koji vas ostavlja bez riječi. Uz cestu na otvorenom su “trgovinice” robe i živežnih namirnica izložene na jednom stoliću ili pak na goloj zemlji, a ponegdje prekrivene nekom kartonskom kutijom ili krpom. Vožnja cestom je kao iz filmova, ponegdje ima asfalta, a najviše ga nema... gdje je cesta malo šira tu se auti guraju, prestižu, nema prometnih znakova, auti prelaze s jedne strane na drugu, uglavnom bez ikakvih pravila u prometi. U Centru kardinala Stepinca nas dočekuje dobrodošlica osoblja koje vodi Centar, Sandra Stanić i Jane Murphy, kao i dadilja i ostali djelatnici Centra. A što tek reći o radosnim okicama djece koja su nam istog trenutka potrčala u zagrljaj i odmah se stvorilo među nama iskreno prijateljstvo koje traje, i iz dana u dan raste i za koje želimo da se trajno nastani. Milost je u ovoj djeci i svima koje susretamo možemo svakodnevno susresti maloga Isusa i Njemu služiti, jer upravo On u njima trpi, pati, plače, gladuje, žeđa, raduje se...

Kao što vidite ovdje nas je dočekalo puno novosti, a za naše dobro i bezbrižno snalaženje uvelike je pridonijela prisutnost i briga osoblja Centra. S radošću i ljubavlju uvode nas u ovaj mentalitet i način života koji je puno, puno drugačiji od našega, te tako uvelike smanjile naše poteškoće u prilagođavanju. Zahvaljujući njima zaista možemo reći da je naše prilagođavanje kroz ovaj mjesec dana proteklo bez problema. Naše bezbolno prilagođavanje i poteškoće s jezikom napose olakšava Sandra Stanić – novinarka i “Bosanka” iz Zagreba velika srca, koja već 3 godine ovaj Centar vodi majčinskom ljubavlju. Njoj ovim putem i zahvaljujemo što nas je oslobodila poteškoća kroz koje je ona sama prolazila: novi jezik, novi ljudi, nove ćudi, novi mentalitet, novi zrak, nova okolina, nova klima...Njezinom pomoću sve to prihvatismo kao da smo oduvijek ovdje.

Život djece i općenito ljudi na Haitiju je ugrožen samim uvjetima u kojima se živi, jer u obitelji veću vrijednost ima životinja - koza (tko ju ima, a rijetki su!!!) negoli dijete, jer koza hrani cijelu obitelj. Tako da se veća briga vodi oko životinja, nego oko djece. Kako među sobom kažu “kad koza umre nemamo više ništa, a ako dijete umre sutra će na svijet doći drugo. Lakše je dobiti dijete nego kozu”.

Naša djeca da nisu ovdje u Centru kardinala Stepinca, umjesto kreveta vjerojatno bi imali kartonsku kutiju ili golu zemlju, a voda i redoviti obroci bila bi nepoznanica kao što je za mnoge njihove vršnjake koji nisu imali njihovu sreću smještaja u Centru. Briga za djeci je u Centru prioritet i sve je usmjereno na njih kako bi imali što radosnije djetinjstvo i dostojanstvenije odrastanje. Svima je omogućeno školovanje, bezbrižno spavanje na krevetu, pitka voda, redoviti obroci, te napose ljubav.

Netko bi pomislio s obzirom da je tako siromašna zemlja onda je u njoj sve jeftino. Upravo suprotno, ovdje je sve strašno skupo, osobito živežne namirnice. Tek manga i banana ima cijele godine i u izobilju, no i to samo za one koji si mogu priuštiti, a to je manjina. Jedina olakšica je da se struja ne plaća, ali je zato i nema. Lutrija je kad dođe i bude svega dva sata. U Centru smo privilegirani jer imamo generator, pa se u velikoj potrebi uključi, ali je skupo i puno košta jer ga treba “pojiti” preskupim gorivom kojeg je teško pronaći. Nije rijetko obići najmanje desetak benzinskih crpki da bi se 'jedva' našlo benzina za auto.

S obzirom na uvjete u kojima ljudi žive (bez vode, struje, osnovnih životnih potrepština i higijenskih uvjeta) vrlo mladi završavaju svoju životnu bitku. Najveći problem je hrana koja je puna bakterija, tako da se nakon svake kupnje povrća ili bilo čega na cesti preporuča sve dobro oprati. A meso se nikako ne preporuča kupovati na ulici, jer tko zna što je ta životinja jela i pila jer ih često vidimo na smetlištima koja su neposredno uz kućice i šatorčiće gdje traže hranu.

A bolnice su priča za sebe! Nedavno smo bile u jednoj, kažu najboljoj bolnici ovdje, koja moramo priznati izgleda jako loše... Izgledom nije ni do koljena našim domovima zdravlja u Prozoru ili Brčkom ali ipak, hvala Bogu postoje.

Prijemna ambulanta je hodnik između dvije zgrade u kojem se nalazi veći stol, te za stolom 3-4 medicinske sestre koje prozivaju bolesnike redom. Na stolu kutija sa zdravstvenim kartonima, toplomjeri i tlakomjeri, a onda usmjeravanje liječniku opće prakse… Ali sve se plaća. Vađenja kartona svaki put košta 150 guda (3,5 američka dolara), lijekovi, infuzija i sve drugo posebno se plaća i kupuje u apoteci koja je u sklopu bolnice. Tako da u bolnicu može otići samo onaj tko si to može financijski priuštiti, a to je jako mali broj ljudi, pa možemo reći i premali. Upravo iz tog razloga mnogo djece i odraslih ljudi umire od običnih bolesti. Tako jedna od mnogih sličnih životnih priča koja pogađa ljude na Haitiju jest od malog dječaka smještenog u naš Centar kojem je majka umrla od upale zuba jer nisu imali 20 dolara da ode zubaru, a onda se otac od šoka psihički obolio. A koliko tek neznane djece i danas uz takove posljedice umire bez ičije brige???

Dragi čitatelji, ovdje je sve puno drugačije od onoga što smo ostavile u našoj dragoj Bosni i Hercegovini. Ovdje kraljuje siromaštvo, a njihova valuta je patnja, patnja i siromaštvo koje se ne može ni opisati. U našoj životnoj perspektivi s kućama „trokatnicama“ i još uvijek živućom njemačkom penzijom teško je zamisliti nekoga da još uvijek živi u šatoru bez vode i struje, ali nažalost to je stvarnost Haitija.

Lako čovjek pomisli 'jadni ti ljudi' tako siromašni, ali oni su duhom bogati, a osmijeh im je najjače oružje kojim nas svaki put razoružaju. I naša BiH je siromašna zemlja s puno patnje i borbe… koliko i u njoj živi sirotinje? Vjerujemo i puno više nego što je registrirano, jer siromaštvo je danas prisutno i na drugi način. Koji to? Čime to naši ljudi još oskudijevaju? Sve više nedostaje dobrih međususjednih i međuobiteljskih odnosa, poštovanja, radosti nečijem uspjehu, mira u srcu i duši koje se onda prekriva nabavkom skupih i „markiranih“ stvari samo iz razloga da bi se drugome dokazao i dopao.

Evo možda nam je upravo Korizma vrijeme da preispitamo svoje siromaštvo i krenemo činiti duhovna, tjelesna i materijalna djela milosrđa prema sebi i svojim bližnjima. Jer uvijek imamo nešto što možemo darovati:

• Duhovno: vrijeme za molitvu, pomolit se za naše obitelji, bližnje, potrebite, lijepa riječ, ohrabriti nekoga, podržati nekoga u dobru koje čini.

• Tjelesno i materijalno: gladnome dati jesti, gologa obući, bolesnog i nemoćnog pohoditi, pomoći susjedu, odvojiti koju markicu za potrebnijeg…

Svi smo nečim bogati, pa stoga ove Korizme budimo darežljivi jedni prema drugima da bi Ljubav Božja preko nas došla do drugih

Ako je netko zainteresiran pomoći svoj doprinos može uplatiti na ova dva računa pa će nam naše sestre to proslijediti:

Bitno je naglasiti za koga je uplata: npr. s. Ana misije, s. Liberija misije...

Račun Provincija BZBDM Sestre SMI

kod INTESA SANPAOLO BANKE d.d. Bosna i Hercegovina

Transakcijski račun: 154-921-20020348-90

SWIFT: UPBKBA22

IBAN: BA391549212002034890

Račun u Njemačkoj:

Schwestergemeinschaft Dienerinnen vom Kinde Jesu