Ugodno toplo i sunčano nedjeljno vrijeme izmamilo nas je iz naših domova i navuklo na izlazak u prirodu. Pomalo neobičan izbor pao je na šetnju uz napola presušeno Ramsko jezero. Možda je bio presudan razlog i to što već 8 godina jezero nije bilo u ovako lošem stanju. Na pola prazno, bez vode, erodirani krajolik, poluotoci i otoci su postali cjelina, kao neka nepregledna oranica na drugoj planeti koja poziva i priziva na traženje, opažanje, neobjašnjivo. U istome trenutku i toliko lijepo ali i toliko ružno i tužno.
Možda i najveću sjetu i tugu bude i prvi grobovi na koje naiđete u svojem hodu po suhom. U davno potopljenom mjestu imenom Luke nalaze se malo vidljivi ostaci nekadašnjih domova, ali još uvijek prkose ostaci groblja, grobovi i križevi na njima. Na prvu pomislite o svireposti ljudske vrste, o ne poštovanju ni onih koji su odavno nemoćni, pokojni. Nadu bude tragovi svijeća uz pojedine križeve. Nadu da ovi pokojnici nisu zaboravljeni i da još uvijek žive oni koji ih se sjećaju i misle na njih. Ovo groblje je inače vidljivo i dostupno u svakom i malo nižem vodostaju jezera.
Krećući se dalje od ovoga mjesta prolazimo kraj male uređene oaze na vrhu Luka. Nečija ideja, da u vremenu kada je puno jezero pobjegnete od stvarnosti i odmorite se u osami, ujedno je i poželjna kao takva ali i narušava prirodni sklad jer je uništen prvobitni izgled ovoga mjesta. Spuštajući se dalje upadamo u na oko plodnu udolinu punu panjeva, ostataka drveća. Podsjetnici na vremena kada je ova plodna dolina bila bogata raznoraznim voćem.
Uspinjući se lagano do Škarina za oko zapadaju vodom isprani prastari ostaci grobova omeđenih munjikom – kamenom kojega u ovome dijelu Rame ne manjka. I ako na prvu to izgleda kao ništa posebno, no teško je ne vidjeti ih i ne shvatiti njihovu namjenu. Na žalost, pojedini su već toliko isprani vodom da su i ostatci ljudskih kostiju isplivali iz njih.
Laganim korakom se dolazi na same Škarine, mjesto bogato šumom i raslinjem koje je za punoga jezera otok, a danas je naša usputna stanica. Krećući se zapadnim dijelom ovoga mjesta prema jugu, pukne pogleda na potopljeno selo, na nekada uređene vrtove, voćnjake i okućnice. Mjesto koje je uz sve ostalo imalo i školu. Vidljivi su tragovi stare kaldrme, puta koji vodi u mjesto, ali i kaldrme do svake kuće koja spaja ovaj put i domove. To su ostaci nekadašnjeg sela Kopčići, jednog od najbogatijih i najpitomijih mjesta u Rami. Ulazeći u mjesto jasno su vidljivi ostaci domova, ostaci oruđa i korištenih predmeta za potrebe stanovnika, porculana, metala za gradnju domova.
Za oči posebno zapada što je ovo mjesto bilo puno voćaka koje su rasle tik uz domove, koje su porušene, ali su ostavile svoje korijenje koje već 57 godina nakon potopa odolijeva vodi i svim njenim valovima. Duboko u mjestu vidljivi su porušeni zidovi džamije, porušeno groblje i nadgrobni spomenici, ali i jedan obnovljeni grob koji odolijeva vremenu i vodi, za koji bismo rekli da je tek nedavno tu netko ukopan. Svuda na oko vas je pustoš, praznina i tuga. Nijemi panjevi koji još odolijevaju vremenu i vodi i podsjećaju na neko drugo vrijeme, koje je imalo svoj teret ali i svoje prednosti.
Svako od ovih mjesta koje smo danas posjetili izgleda lošije nego 8 godina ranije, jer voda i vrijeme čine da ovo sve još više propada, tone, nestaje.
No ipak najzanimljivije što se vidjelo ovoga dana je bila velika količina ljudi, namjernika, koji su iskoristili ovaj lijepi i sunčani dan da obiđu potopljene dijelove svoga zavičaja. Čak i cijele obitelji su bile u obilasku, roditelji s djecom i odrasli, mladići i djevojke. Na da sve zanimljivi prizori privukli su ljude da vide ovaj dio Rame koji se ne viđa tako često, tek s vremena na vrijeme, u sušnim godinama u kojima je jako malo kiše i snijega. Vjerujemo da su uživali podjednako kao i mi i da su zabilježili svoj put, jer tko zna kada ćemo ponovo imati ovakvu priliku i što ćemo tada zateći.
Više fotografija pogledajte u našoj Galeriji
Pogledajte video koji smo snimili 2017.:
Tekst i foto: Franjo Iličić / rama-prozor.info
Možda i najveću sjetu i tugu bude i prvi grobovi na koje naiđete u svojem hodu po suhom. U davno potopljenom mjestu imenom Luke nalaze se malo vidljivi ostaci nekadašnjih domova, ali još uvijek prkose ostaci groblja, grobovi i križevi na njima. Na prvu pomislite o svireposti ljudske vrste, o ne poštovanju ni onih koji su odavno nemoćni, pokojni. Nadu bude tragovi svijeća uz pojedine križeve. Nadu da ovi pokojnici nisu zaboravljeni i da još uvijek žive oni koji ih se sjećaju i misle na njih. Ovo groblje je inače vidljivo i dostupno u svakom i malo nižem vodostaju jezera.
Krećući se dalje od ovoga mjesta prolazimo kraj male uređene oaze na vrhu Luka. Nečija ideja, da u vremenu kada je puno jezero pobjegnete od stvarnosti i odmorite se u osami, ujedno je i poželjna kao takva ali i narušava prirodni sklad jer je uništen prvobitni izgled ovoga mjesta. Spuštajući se dalje upadamo u na oko plodnu udolinu punu panjeva, ostataka drveća. Podsjetnici na vremena kada je ova plodna dolina bila bogata raznoraznim voćem.
Uspinjući se lagano do Škarina za oko zapadaju vodom isprani prastari ostaci grobova omeđenih munjikom – kamenom kojega u ovome dijelu Rame ne manjka. I ako na prvu to izgleda kao ništa posebno, no teško je ne vidjeti ih i ne shvatiti njihovu namjenu. Na žalost, pojedini su već toliko isprani vodom da su i ostatci ljudskih kostiju isplivali iz njih.
Laganim korakom se dolazi na same Škarine, mjesto bogato šumom i raslinjem koje je za punoga jezera otok, a danas je naša usputna stanica. Krećući se zapadnim dijelom ovoga mjesta prema jugu, pukne pogleda na potopljeno selo, na nekada uređene vrtove, voćnjake i okućnice. Mjesto koje je uz sve ostalo imalo i školu. Vidljivi su tragovi stare kaldrme, puta koji vodi u mjesto, ali i kaldrme do svake kuće koja spaja ovaj put i domove. To su ostaci nekadašnjeg sela Kopčići, jednog od najbogatijih i najpitomijih mjesta u Rami. Ulazeći u mjesto jasno su vidljivi ostaci domova, ostaci oruđa i korištenih predmeta za potrebe stanovnika, porculana, metala za gradnju domova.
Za oči posebno zapada što je ovo mjesto bilo puno voćaka koje su rasle tik uz domove, koje su porušene, ali su ostavile svoje korijenje koje već 57 godina nakon potopa odolijeva vodi i svim njenim valovima. Duboko u mjestu vidljivi su porušeni zidovi džamije, porušeno groblje i nadgrobni spomenici, ali i jedan obnovljeni grob koji odolijeva vremenu i vodi, za koji bismo rekli da je tek nedavno tu netko ukopan. Svuda na oko vas je pustoš, praznina i tuga. Nijemi panjevi koji još odolijevaju vremenu i vodi i podsjećaju na neko drugo vrijeme, koje je imalo svoj teret ali i svoje prednosti.
Svako od ovih mjesta koje smo danas posjetili izgleda lošije nego 8 godina ranije, jer voda i vrijeme čine da ovo sve još više propada, tone, nestaje.
No ipak najzanimljivije što se vidjelo ovoga dana je bila velika količina ljudi, namjernika, koji su iskoristili ovaj lijepi i sunčani dan da obiđu potopljene dijelove svoga zavičaja. Čak i cijele obitelji su bile u obilasku, roditelji s djecom i odrasli, mladići i djevojke. Na da sve zanimljivi prizori privukli su ljude da vide ovaj dio Rame koji se ne viđa tako često, tek s vremena na vrijeme, u sušnim godinama u kojima je jako malo kiše i snijega. Vjerujemo da su uživali podjednako kao i mi i da su zabilježili svoj put, jer tko zna kada ćemo ponovo imati ovakvu priliku i što ćemo tada zateći.
Više fotografija pogledajte u našoj Galeriji
Pogledajte video koji smo snimili 2017.:
Tekst i foto: Franjo Iličić / rama-prozor.info
