Hrvatski branitelj iz Rame, Josip Pušić poginuo je pokušavajući izvući ranjenoga Martina Baćka iz Tomislavgrada.
Na groblju na Pomenu, u župi Doljani, danas je u nazočnosti mještana Doljana, Rame, Tomislavgrada i drugih mjesta, služena sveta misa za poginule branitelje, a otkrivena je i spomen-ploča za dvojicu poginulih branitelja iz Rame.
Na jednoj ploči slike mladosti i sjećanje na poginule: Ljilju Zrno, Ivana Radoša, Ivana Petrovića i Martina Baćka, a na drugoj, danas otkrivenoj, slike branitelja iz Rame: Nenada Bilića i Josipa Pušića. U sredini spomen na stradaloga inženjerca Miljka.
Koliko li tuge i boli izaziva pogled na slike ove mladosti, pogled na okolne nepristupačne ili teško pristupačne vrhove, koji u ovo vrijeme izgledaju tako privlačni, a ujedno i tako zagonetni. Koliko li samo simbolike, koliko ljudske snage, koliko ljudske solidarnosti, žrtve, samo na jednome mjestu?
Hrvatski branitelj iz Rame, Josip Pušić poginuo je pokušavajući izvući ranjenoga Martina Baćka iz Tomislavgrada. Na žalost, život dvojice mladića, oba u dobi od 25 godina, završava na ovomu mjestu, negdje na uskomu proplanku, ispod velikih stijena.
Ljilja Zrno, Ivan Radoš i Ivan Petrović stradali su na putu prema isturenoj bojišnici, s nakanom da pomognu onima kojima je pomoć bila potrebna. Žrtva, usudili bi se reći, uzvišena žrtva, život za drugoga, za brata, za prijatelja, za suborca hrvatskoga branitelja!
I kao što svećenik reče na misnom slavlju, ovo je misa za sve stradale na ovome području, ali ovo je i sat povijesti, da se ne zaboravi žrtva sve ove mladosti, da se ne zaborave vrijednosti za koje su živjeli i za koje su život dali.
I ove godine, misno slavlje su uveličali Šujičani, koji su s ponosom pjevali stihove upućene svojoj sumještanki Ljilji Zrno:
Herceg djevojko, ružo bijela, zauvijek te zemlja pokriva...
I ponovno suze, tihi jecaji, a kako i ne bi!
Kod mnogobrojnih sudionika ratnih događaja 1993. godine, koji su po zahtjevnoj i razrovanoj makadamskoj cesti uspjeli doći na Pomen, osjećao se neki poseban mir. Zapaljena svijeća i kratka molitva, pa makar to bilo i jedanput godišnje, znak je da stradali nisu zaboravljeni. Živima na ponos, a mrtvima za pokoj vječni!
Na groblju na Pomenu, u župi Doljani, danas je u nazočnosti mještana Doljana, Rame, Tomislavgrada i drugih mjesta, služena sveta misa za poginule branitelje, a otkrivena je i spomen-ploča za dvojicu poginulih branitelja iz Rame.
Na jednoj ploči slike mladosti i sjećanje na poginule: Ljilju Zrno, Ivana Radoša, Ivana Petrovića i Martina Baćka, a na drugoj, danas otkrivenoj, slike branitelja iz Rame: Nenada Bilića i Josipa Pušića. U sredini spomen na stradaloga inženjerca Miljka.
Koliko li tuge i boli izaziva pogled na slike ove mladosti, pogled na okolne nepristupačne ili teško pristupačne vrhove, koji u ovo vrijeme izgledaju tako privlačni, a ujedno i tako zagonetni. Koliko li samo simbolike, koliko ljudske snage, koliko ljudske solidarnosti, žrtve, samo na jednome mjestu?
Hrvatski branitelj iz Rame, Josip Pušić poginuo je pokušavajući izvući ranjenoga Martina Baćka iz Tomislavgrada. Na žalost, život dvojice mladića, oba u dobi od 25 godina, završava na ovomu mjestu, negdje na uskomu proplanku, ispod velikih stijena.
Ljilja Zrno, Ivan Radoš i Ivan Petrović stradali su na putu prema isturenoj bojišnici, s nakanom da pomognu onima kojima je pomoć bila potrebna. Žrtva, usudili bi se reći, uzvišena žrtva, život za drugoga, za brata, za prijatelja, za suborca hrvatskoga branitelja!
I kao što svećenik reče na misnom slavlju, ovo je misa za sve stradale na ovome području, ali ovo je i sat povijesti, da se ne zaboravi žrtva sve ove mladosti, da se ne zaborave vrijednosti za koje su živjeli i za koje su život dali.
I ove godine, misno slavlje su uveličali Šujičani, koji su s ponosom pjevali stihove upućene svojoj sumještanki Ljilji Zrno:
Herceg djevojko, ružo bijela, zauvijek te zemlja pokriva...
I ponovno suze, tihi jecaji, a kako i ne bi!
Kod mnogobrojnih sudionika ratnih događaja 1993. godine, koji su po zahtjevnoj i razrovanoj makadamskoj cesti uspjeli doći na Pomen, osjećao se neki poseban mir. Zapaljena svijeća i kratka molitva, pa makar to bilo i jedanput godišnje, znak je da stradali nisu zaboravljeni. Živima na ponos, a mrtvima za pokoj vječni!
Tekst: Tomislavcity
Foto: Rama-Prozor.info
