Jučer je u staračkom domu u Mostaru ljudski toplo i iskreno obilježen ovaj jubilej.
Luca, svečano opremljena, s prigodnom frizurom, našla se u središtu pozornosti pred kamerama TV kuća, mikrofonima novinara, okružena pažnjom uposlenika i sustanara Doma. Naručena je i harmonika za svečarske čestitke, torta, svijeće, bogata trpeza…
Sa svojih 100 godina Luca se izvrsno snalazi i mudro odgovara na upite novinara o receptima za ovakvu dugovječnost.
Osobito se obradovala posjetiteljima i čestitarima iz Rame: svojim Petričevićima: Ivi i gospođi Marici, Anđi udatoj Jozić, fratrima fra Miji Džolanu i fra Andriji Joziću, gvardijanu, te fra Boži Miliću, mostarskomu fratru koji svakog četvrtka slavi sv. misu sa stanarima Doma, Nikoli Džolanu iz New Yorka, kojega je prepoznala nakon više desetljeća, Mili Stapiću čija sestra Luca je također u ovom Domu, te djelatnicima Socijalne službe općine Prozor-Rama Nevenki Faletar sa suradnicama.
Luca nije propustila uputiti jednu svima u Rami moralno obvezujuću poruku: makar nema što prigovoriti djelatnicima doma u Mostaru, dapače, njezina trenutno najdublja želja, koja prelazi pomalo u djetinju nostalgiju jest: vratiti se u Ramu, te u ramskom staračkom domu, započeti novi niz godina svog novog stoljeća.
Iz kratkog životopisa naše Luce može se iščitati podrijetlo svakog blagoslova i snage da se život ispuni dobrom i kako se sa 100 godina može očuvati i njegovati mladost duha, te kako je ogromna šteta ostati slijep za ovakve učitelje pored nas.
Curriculum vitae Luce Sabljić:
Luca se rodila u obitelji Stipe Petričevića i Anđe r. Jelić u Jaklićima, 15.08.1919.
Odrasla u tradicionalnoj ramskoj obitelji sa 8 djece. U takvim obiteljima moglo je mnogo toga nedostajati, ali ono bitno nikada nije nedostajalo: sva djeca odrastala su u ozračju bezuvjetne ljubavi što se u životu kasnije pokazuje kao najvažniji građevni element zrelosti i sposobnosti za život.
Luca je po svim pričama bila i fizički ljepotica, najljepša koja je dolazila Gospinoj crkvi na Šćit. Poput legendarne Dive. I danas se na njezinom staračkom licu mogu prepoznati crte ljepotice.
Udala se za Ivu Grubešu na Šćitu. S Ivom je rodila blizance, ali nažalost oni nisu preživjeli.
Kao mnogim ramskim majkama i Lucin životni put i obiteljsku sreću prekinuo je rat. Dugo je nakon rata Luca čekala svoga Ivu, osluškivala glasine i priče, ali on se nikada nije vratio s Križnog puta.
Luca je bila okretna, pouzdana i radina, te je godinama služila fratrima, pogotovu bratu fra Jerki Petričeviću kao kuharica i spremačica u Doljanima i drugdje.
Kad se Fra Jeko vratio u samostan Luca je prihvatila novi životni izazov: udala se 1971. za Ivana Sabljića, u Ripcima, te do danas i nakon njegove smrti 1984. nosi njegovo prezime.
Kad je fizički oslabila shvatila je da sama više ne može organizirati svoj život, te kako je navikla na samostalnost i ponos da nikome ne bude na teret, odlučila se preseliti u Starački dom u Mostar gdje živi sve do danas. Zahvalna je svima koji joj svojom financijskom potporom omogućuju plaćanje boravka u Domu.
Danas je Luci osmjeh najlakše izmamiti tako da se nešto dobro spomene o Rami, a kad je govor o nadi, njezina nada je vrlo konkretna: što prije vratiti se u Ramu, u ramski starački dom.
Draga Luce, sretan Ti 100. rođendan!
Neka u tvom životu bude što više osmjeha i neka ti se ispune sve nade.
Žele ti od srca ramski fratri i ramski puk.
Luca, svečano opremljena, s prigodnom frizurom, našla se u središtu pozornosti pred kamerama TV kuća, mikrofonima novinara, okružena pažnjom uposlenika i sustanara Doma. Naručena je i harmonika za svečarske čestitke, torta, svijeće, bogata trpeza…
Sa svojih 100 godina Luca se izvrsno snalazi i mudro odgovara na upite novinara o receptima za ovakvu dugovječnost.
Osobito se obradovala posjetiteljima i čestitarima iz Rame: svojim Petričevićima: Ivi i gospođi Marici, Anđi udatoj Jozić, fratrima fra Miji Džolanu i fra Andriji Joziću, gvardijanu, te fra Boži Miliću, mostarskomu fratru koji svakog četvrtka slavi sv. misu sa stanarima Doma, Nikoli Džolanu iz New Yorka, kojega je prepoznala nakon više desetljeća, Mili Stapiću čija sestra Luca je također u ovom Domu, te djelatnicima Socijalne službe općine Prozor-Rama Nevenki Faletar sa suradnicama.
Luca nije propustila uputiti jednu svima u Rami moralno obvezujuću poruku: makar nema što prigovoriti djelatnicima doma u Mostaru, dapače, njezina trenutno najdublja želja, koja prelazi pomalo u djetinju nostalgiju jest: vratiti se u Ramu, te u ramskom staračkom domu, započeti novi niz godina svog novog stoljeća.
Iz kratkog životopisa naše Luce može se iščitati podrijetlo svakog blagoslova i snage da se život ispuni dobrom i kako se sa 100 godina može očuvati i njegovati mladost duha, te kako je ogromna šteta ostati slijep za ovakve učitelje pored nas.
Curriculum vitae Luce Sabljić:
Luca se rodila u obitelji Stipe Petričevića i Anđe r. Jelić u Jaklićima, 15.08.1919.
Odrasla u tradicionalnoj ramskoj obitelji sa 8 djece. U takvim obiteljima moglo je mnogo toga nedostajati, ali ono bitno nikada nije nedostajalo: sva djeca odrastala su u ozračju bezuvjetne ljubavi što se u životu kasnije pokazuje kao najvažniji građevni element zrelosti i sposobnosti za život.
Luca je po svim pričama bila i fizički ljepotica, najljepša koja je dolazila Gospinoj crkvi na Šćit. Poput legendarne Dive. I danas se na njezinom staračkom licu mogu prepoznati crte ljepotice.
Udala se za Ivu Grubešu na Šćitu. S Ivom je rodila blizance, ali nažalost oni nisu preživjeli.
Kao mnogim ramskim majkama i Lucin životni put i obiteljsku sreću prekinuo je rat. Dugo je nakon rata Luca čekala svoga Ivu, osluškivala glasine i priče, ali on se nikada nije vratio s Križnog puta.
Luca je bila okretna, pouzdana i radina, te je godinama služila fratrima, pogotovu bratu fra Jerki Petričeviću kao kuharica i spremačica u Doljanima i drugdje.
Kad se Fra Jeko vratio u samostan Luca je prihvatila novi životni izazov: udala se 1971. za Ivana Sabljića, u Ripcima, te do danas i nakon njegove smrti 1984. nosi njegovo prezime.
Kad je fizički oslabila shvatila je da sama više ne može organizirati svoj život, te kako je navikla na samostalnost i ponos da nikome ne bude na teret, odlučila se preseliti u Starački dom u Mostar gdje živi sve do danas. Zahvalna je svima koji joj svojom financijskom potporom omogućuju plaćanje boravka u Domu.
Danas je Luci osmjeh najlakše izmamiti tako da se nešto dobro spomene o Rami, a kad je govor o nadi, njezina nada je vrlo konkretna: što prije vratiti se u Ramu, u ramski starački dom.
Draga Luce, sretan Ti 100. rođendan!
Neka u tvom životu bude što više osmjeha i neka ti se ispune sve nade.
Žele ti od srca ramski fratri i ramski puk.
