U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu danas je slavljena Sveta misa za sve pokojne Ramljake svih župa koji su nastradali tijekom dvadesetog stoljeća, a posebno tijekom nedavnoga rata.
Na početku Misnog slavlja sve svećenike i vjernike pozdravio je gvardijan fra Andrija te pozvao na molitvu za sve poginule u svim ratovima u prošlom stoljeću.
Misno slavlje predvodio je vlč. Franjo Tomić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije, u koncelebraciji još osmorice svećenika.
U svojoj propovijedi don Franjo se dotaknuo, ne povijesti stradanja naših starih, nego vjere i trenutka življenja. Koliko smo mi naslijedili od naših pradjedova, djedova, očeva? Kako i na koji način odgajamo svoju djecu, koliko je to u skladu s vjerom i naukom naših starih? Nema života bez križa, bez patnje, bez muke. Znali su to naši pokojni i zato su više nego bilo što vjerovali u Boga i božju providnost. S tom vjerom su se rađali, živjeli i umirali. Jesmo li u istinu naslijedili vjeru svojih pradjedova.
Nakon Svete mise fra Andrija je zahvalio svima na zajedništvu i molitvi i potaknuo na trajnu molitvu za sve pokojne, a osobito za one Ramljake koje su pobili četnici početkom listopada 1942. Potom su se svećenici i vjernici uputili u procesiji u crkveno dvorište kod Ramskog križa, gdje su ispisana imena svih žrtava. Tu su svi zajedno molili opijelo za duše pokojnika.
Teška sudbina zadesila je Ramu u Drugom svjetskom ratu, posebno 8. i 9. listopada 1942. kada su četnici ubili preko 1000 ljudi. U čast ramskim žrtvama u podnožju Ramskoga križa postavljene su 2001. godine ploče s popisom imena ubijenih i poginulih iz zadnjih dvaju ratova (Drugi svjetski rat 1366 ubijenih; rat 1991.-1995. godine 163 ubijena).
MEDITACIJA POD RAMSKIM KRIŽEM, 15. listopada 2017.
(Čitala Marina Malekin)
Evo nas Gospodine i ove godine pod znakom tvoga križa: najvećeg raskrižja pred kojim se čovjek može naći. Mi Te molimo da za nas ovo mjesto, kome smo dali naše lokalno ime Ramski križ, postane mjesto pomirbe. Jer, s Tvoga križa najglasnije u povijesti izrečen poziv ljudskoj naravi da odustane od osvete i mržnje.
Molimo Te još nešto što bez Tebe nismo kadri ni misliti: da 1529 duša čija smo imena ovdje utisnuli u materijal bronce, koji su također neizbrisivo pohranjeni u našu neurološku, društvenu i kulturnu memoriju, ne budu prepreka već inspiracija za pomirbu i život u punini; Život čije smo središte našli u drugima i Tebi; Da mi baš ovdje uzmognemo tvojom pomoću misliti misli mira.
Svjesni smo da je ovo mjesto teških odluka za slobodu i ljubav, jer mi dolazimo iz svijeta koji prezire malene, svaku žrtvu smatra slabošću, prihvaćanje križeva mazohizmom. Svjesni smo da se i najveći pravednici za života demoniziraju, a poslije smrti etiketiraju u svrhu posramljivanja spomena na njih. Jer, posramljivanje je danas suptilni instrument društvene kontrole.
Molimo Te za povjerenje i radosno svjedočenje da su svi kojih se mi spominjemo svojim krhkim ljudskim pamćenjem upisani u dlan tvoje stvaralačke ruke, u Knjigu života, pohranjeni u najsigurniju memoriju kozmosa.
Hvala Ti za svjedoke ovakve vjere, naše majke i očeve, bake i djedove, koji također nisu bili pošteđeni iskušenja Božje šutnje i odsutnosti. Patnja zbog Tvoje odsutnosti otvarala im je , poput Simone Weil, svete rane, koje su vodile zrelosti vjere i aktivnom čekanju, dok dođeš Ti koji si u Kristovu križu uvijek s patnicima. Kao PRISUTNI BOG, kao prisutniji nama od nas samih ( sv. Augustin). Kao Bog koga se čeznutljivo čeka i komu se kliče: Maranatha ! Dođi, Gospodine, Isuse!
Zato s Pavlom unosimo u našu dramu čekanja presudna pitanja: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove ? Jesu li to: Nevolja ? Tjeskoba ? Progonstvo ? Glad ? Golotinja ? Pogibao ? Mač?
Ili: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen! (Rim 8, 35-38)
Na početku Misnog slavlja sve svećenike i vjernike pozdravio je gvardijan fra Andrija te pozvao na molitvu za sve poginule u svim ratovima u prošlom stoljeću.
Misno slavlje predvodio je vlč. Franjo Tomić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije, u koncelebraciji još osmorice svećenika.
U svojoj propovijedi don Franjo se dotaknuo, ne povijesti stradanja naših starih, nego vjere i trenutka življenja. Koliko smo mi naslijedili od naših pradjedova, djedova, očeva? Kako i na koji način odgajamo svoju djecu, koliko je to u skladu s vjerom i naukom naših starih? Nema života bez križa, bez patnje, bez muke. Znali su to naši pokojni i zato su više nego bilo što vjerovali u Boga i božju providnost. S tom vjerom su se rađali, živjeli i umirali. Jesmo li u istinu naslijedili vjeru svojih pradjedova.
Nakon Svete mise fra Andrija je zahvalio svima na zajedništvu i molitvi i potaknuo na trajnu molitvu za sve pokojne, a osobito za one Ramljake koje su pobili četnici početkom listopada 1942. Potom su se svećenici i vjernici uputili u procesiji u crkveno dvorište kod Ramskog križa, gdje su ispisana imena svih žrtava. Tu su svi zajedno molili opijelo za duše pokojnika.
Teška sudbina zadesila je Ramu u Drugom svjetskom ratu, posebno 8. i 9. listopada 1942. kada su četnici ubili preko 1000 ljudi. U čast ramskim žrtvama u podnožju Ramskoga križa postavljene su 2001. godine ploče s popisom imena ubijenih i poginulih iz zadnjih dvaju ratova (Drugi svjetski rat 1366 ubijenih; rat 1991.-1995. godine 163 ubijena).
MEDITACIJA POD RAMSKIM KRIŽEM, 15. listopada 2017.
(Čitala Marina Malekin)
Evo nas Gospodine i ove godine pod znakom tvoga križa: najvećeg raskrižja pred kojim se čovjek može naći. Mi Te molimo da za nas ovo mjesto, kome smo dali naše lokalno ime Ramski križ, postane mjesto pomirbe. Jer, s Tvoga križa najglasnije u povijesti izrečen poziv ljudskoj naravi da odustane od osvete i mržnje.
Molimo Te još nešto što bez Tebe nismo kadri ni misliti: da 1529 duša čija smo imena ovdje utisnuli u materijal bronce, koji su također neizbrisivo pohranjeni u našu neurološku, društvenu i kulturnu memoriju, ne budu prepreka već inspiracija za pomirbu i život u punini; Život čije smo središte našli u drugima i Tebi; Da mi baš ovdje uzmognemo tvojom pomoću misliti misli mira.
Svjesni smo da je ovo mjesto teških odluka za slobodu i ljubav, jer mi dolazimo iz svijeta koji prezire malene, svaku žrtvu smatra slabošću, prihvaćanje križeva mazohizmom. Svjesni smo da se i najveći pravednici za života demoniziraju, a poslije smrti etiketiraju u svrhu posramljivanja spomena na njih. Jer, posramljivanje je danas suptilni instrument društvene kontrole.
Molimo Te za povjerenje i radosno svjedočenje da su svi kojih se mi spominjemo svojim krhkim ljudskim pamćenjem upisani u dlan tvoje stvaralačke ruke, u Knjigu života, pohranjeni u najsigurniju memoriju kozmosa.
Hvala Ti za svjedoke ovakve vjere, naše majke i očeve, bake i djedove, koji također nisu bili pošteđeni iskušenja Božje šutnje i odsutnosti. Patnja zbog Tvoje odsutnosti otvarala im je , poput Simone Weil, svete rane, koje su vodile zrelosti vjere i aktivnom čekanju, dok dođeš Ti koji si u Kristovu križu uvijek s patnicima. Kao PRISUTNI BOG, kao prisutniji nama od nas samih ( sv. Augustin). Kao Bog koga se čeznutljivo čeka i komu se kliče: Maranatha ! Dođi, Gospodine, Isuse!
Zato s Pavlom unosimo u našu dramu čekanja presudna pitanja: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove ? Jesu li to: Nevolja ? Tjeskoba ? Progonstvo ? Glad ? Golotinja ? Pogibao ? Mač?
Ili: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen! (Rim 8, 35-38)
